Owen o bolesti svog sina: Kada bih mu mogao dati moje oči

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zaludio je Englesku, nogometni svijet, posebno navijače Liverpoola kada se pojavio u prvoj ekipi. Imao je samo 17 godina i 143 dana kada je u svom debiju zabio protiv Wimbledona 1997. godine. Deset minuta nakon što je u drugom poluvremenu kao rezerva ušao u igru. Bio je to prvi od 158 golova za klub tijekom njegovih sedam godina.

Michael se igrao nogometa, uživajući u svakom udarcu kao da mu je prvi. Owenova igra je možda izgledala jednostavno u poređenju s današnjim standardom, ali on je bio brutalno efikasan, i nije postao slučajno najmlađi igrač koji je postigao 100 golova u Premiershipu.

Dovoljno je prisjetiti se sjajne sezone 2001/02, kada je postigao 24 gola u 46 utakmica. Međutim, ozljeda tetive koja je došla 1999. godine, stvari je poprilično okrenula.

Bio je u Real Madridu, Manchester United, Newcastle, ali tih prvih sedam godina u Liverpoolu je ostalo nešto posebno. Njegov život se ipak promijenio iz jednog drugog razloga. Onog trenutka kada je saznao kako je njegovom sinu Jamesu (17) dijagnosticirana neizlječiva Stargardtova bolest.

"Da, to je nešto s čime mora živjeti i na što se mora prilagoditi. On mi znači više od svega na svijetu, kada bih mu mogao dati moje oči i zamijeniti ih, to bi i učinio. Ali takve mu je karte život dao, nema smisla žaliti za onime na što nemate utjecaja u životu. On ne razmišlja o tome zašto je baš on", reći će Michael.

Owen je rekao kako se na početku vrlo teško nosio s dijagnozom koja je postavljena njegovom sinu:

"Znao sam dolaziti ljutit iz škole jer nisam mogao raditi neke stvari koje su mogla druga djeca. Neki su se ljudi znali šaliti na moj račun. Tada sam bio posve drugačija osoba. Bio sam puno negativniji zbog ove bolesti. Sada sve vidim na puno pozitivniji način. Za to je zaslužan moj otac. Pomogao mi je s time. Zbog njega sam sretnija osoba, naučio me čak i kako da se šalim na svoj račun...

Ipak, nisu uvijek bilo tako pozitivni.

"Slomio sam se prije 12 ili 13 godina kada mu je prvi put postavljena ta dijagnoza i kada smo shvatili što će to značiti za njegov život. Primjerice, neće moći voziti. Neće moći voditi 'taj' razgovor o nogometu u lokalnoj birtiji sa mnom i njegovim djedom. Znamo voditi te razgovore, ali on ne može vidjeti televiziju, zato baš i nije dio takvih razgovora", ispričao je Owen za Daily Mail pa dodao.

"Ali, znate što?! Pričamo o drugim stvarima. Smijemo se o drugim temama, on može slušati, može se šaliti i smijati. Znam da je većina ljudi takvo, ali ja jednostavno ne mogu biti negativan. Nikad se ne probudim i mislim: 'Joj, jadan James, njegove oči!'. Probudim se i razmišljam kakav je on dobar dečko. Baš je fantastičan. Ovo nije senzacionalna priča, mi iz ovoga uzimamo samo pozitivne stvari. Molim da mu pronađu lijek. Čekam s prekriženim prstima i stalno podižem svijest o toj bolesti. Međutim, nećemo samo prekrižiti idućih pet godina i samo sjediti nadajući se. Živimo život, ako se išta dogodi, odlično. Ako ne, i dalje će imati sjajan život", zaključio je Michael.