Tekst članka se nastavlja ispod banera
Italija kao Italija. Prvo 0:0 s Poljacima, četiri dana poslije tek 1:1 s Peruom. U posljednjem susretu skupine 1:1, opet remi, Kamerun je uzeo bod, završilo je također 1:1. Atmosfera oko reprezentacije je bila loša.
Mediji su pucali iz svih oružja po Bearzotu, izborniku koji je između ostalih u Španjolsku pozvao i Paola Rossija, kojem je samo nekoliko tjedana prije Mundijala istekla dvogodišnja kazna zbog sudjelovanja u onoj, već opisanoj aferi Totonero.
Bearzot i igrači su odgovorili „postavljanjem“ zida prema medijima. Silenzio stampa. Po prvi put proglašena tog ljeta. Italija jeste prošla u drugi krug, sretno i spretno, a onda je krenulo. Tardelli i Cabrini su za deset minuta sredili blijede aktualne prvake, Argentinu.
Za polufinale po tadašnjem sutavu natjecanja Italija je morala pobijediti Brazil. Brazil koji je prije početka turnira već bio proglašen novim prvakom. Jogo Bonito, Junior, Falcao, Sócrates, Zico. U tom trenutku nije bilo bolje reprezentacije.
Bearzot je znao što radi
Tog petog lipnja počela se pričati priča koja će prijeći kasnije u legendu. Cabrini centrira s lijeve strane, na drugoj stativi utrčava poput rakete Paolo Rossi i to je 1:0. Toninho Cerezo poklanja jednu loptu u 25. minuti, Rossi opet zabija, Italija ponovo vodi 2:1.
Ono što je doktor Sócrates napravio u prvom dijelu, uradio je u drugom Falcao, pa je utakmica ponovo bila na rezultatskom početku nekih dvadesetak minuta prije kraja.
Trenutak koji će odrediti sudbinu Italije, Brazila, dijelom i Rossijevu, doći će u 74. minuti. Korner, velika gužva, Brazilci nikako da izbace loptu iz svog kaznenog prostora. Lopta dolazi do Rossija, on je nekako uspijeva zahvatiti i to je gol. Brazilci su nemoćni, dižu ruke, traže offside, pomoći nema.
- Rekao bih da je pobjeda protiv Brazila bila utakmica stoljeća. Bilo je emotivno do zadnje sekunde, na terenu je bilo jako puno velikih igrača, pet golova, uzbuđenja. To mi je definitivno bila najvažnija utakmica u karijeri.
Do te utakmice nije mogao zabiti ništa, Enzo Bearzot ga je tvrdoglavo gurao u postavu i na kraju se isplatilo. Rossi je hat-trickom srušio snove Zica i društva. Poljaci su ga pokušali zaustaviti na razne načine, nije išlo. I njima je Rossi isporučio dva komada, u finalu je načeo Zapadnu Njemačku. Sa stuba srama u legendu. Za samo nekoliko dana.
- To Svjetsko prvenstvo bilo je jedinstveno u svim aspektima. Što više vremena bude prolazilo, to će biti legendarnije. To se dogodilo u nezaboravnom razdoblju u povijesti Italije gledajući i sa sociološkog gledišta, jer je naša zemlja imala neke nezamjenjive likove poput Sandra Pertinija i Enza Bearzota. Bili su to sjajni ljudi s velikim moralom. Mislim da se niti jedna titula svjetskog prvaka nije slavila kao ta. Toliko ljudi je bilo na ulicama. Ta titule je imala veću težinu nego ona osvojena 2006. godine. To je moje mišljenje, možda će netko reći kako sam subjektivan, govorio je Rossi koji je osvojio Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac te Zlatnu loptu kao najbolji igrač spomenutog Svjetskog prvenstva.
Paolo je još kao dječak pokazao koliko zna. Međutim, to ljudima u Juventusu nije bio dovoljno. Koljeno bilo problematično. Rossi i njegova obitelj su se teško mirili s tom činjenicom, otac je čak sa svećenicima dolazio na treninge kako bi uvjerio trenere Stare dame, da mali može, da mali zna. Ništa, morao je u Como, na kaljenje.
U Vicenzi je pokazao što zna
Mučile su ga ozljede, pa je prve minute upisao u Kupu protiv Cesene u sezoni 1974/75. Iz Coma gdje je odigrao samo mizernih šest utakmica prelazi u Vicenzu. Što je svakako bio jedan od boljih poteza u njegovoj karijeri, iako je to u tom trenutku bila drugoligaška momčad. Trener Giovani Fabbri ga prebacuje iz veznog reda u napad. I Rossi je eksplodirao. Tri sjajne sezone u kojima je postigao ukupno 60 golova. Jednu sezonu je zaključio kao najbolji strijelac Serie B (21. gol).
Zanimljivo, u to vrijeme je Rossi službeno bio igrač Juventusa. Jer je Juventus 1976. godine za njegov mogli smo napisati povratak platio nevjerojatnih 2.6 milijuna lira, odnosno više od 10 milijuna dolara, što je bio rekordan transfer koji će tek kasnije srušiti Maradona dolaskom u Napulj.
Na kraju ipak u Juventus
Neuobičajenim dogovorom klubova Rossi je ostao u Vicenzi te je u naredne dvije sezone postao prvi igrač koji je postao najbolji strijelac Serie B, a potom sljedeće sezone (1977/78.) i Serie A, kada je Vicenza napravila senzaciju i završila druga iza Juventusa. I ni to nije bilo dovoljno da obuće dres Juventusa, Ni to, ni nastup na Svjetskom prvenstvu 1978. godine. Da stvar bude gora, Vicenza uskoro ispada iz elitnog društva, Rossi kao posuđeni igrač ide u Perugiu. Tamo je prošao najgore trenutke karijere.
U jednom trenutku je razmišljao o povlačenju, odlasku iz Italije, bijegu u Južnu Afriku. Skandal je koštao Rossija dvije godine karijere, neigranja na domaćem EURU, ali se sve nekako promijenilo dolaskom u Juventus. Rossi nikada za života nije priznao sudjelovanje u namještaljkama, ali je jednom prilikom rekao.
- Kao da je cijela ta afera, skandal, u koji sam bio upleten, bila dio nekog drugog svijeta. To nije imalo nikakve veze sa mnom, sve što sam mogao, pokušati tu priču ostaviti za sebe. Nakon isteka suspenzije, krenuo sam iz početka. Sa svojom karijerom ali i životom. U prvih nekoliko utakmica bilo mi je jako teško mentalno se vratiti u igru. Bilo je teško čak i raditi lagane stvari. sjećam se kada me Bearzot zamijenio na poluvremenu utakmice protiv Perua. Imao sam osjećaj da se sve raspada. Dan prije utakmice s Brazilom dobio sam od svog prijatelja iz Vicenze jednu ogrlicu za koju je tvrdio kako donosi sreću. Život se mijenja, u jednom tjednu, u tren oka, moj se promijenio na toj utakmici.
S Juventusom je bio prvak Italije dva puta, jednom je osvojio Kup. Na međunarodnoj sceni, prvo je uzeo Kup Kupova 1984. godine, pa Super Kup i na kraju kao kruna došla je titula prvaka Europe koja će ostala za sva vremena u sjeni tragedije. Juve je pobijedio Liverpool, ali se na Heyselu dogodila jedna od najvećih tragedija u povijesti nogometa.
Nakon svega motiva je nestalo, jer je osvojio sve što se može osvojiti. Napustio je Juventus, odradio po jednu sezonu u Milanu i Veroni, prije nego što će otići 1987. godine u mirovinu.
Sve ono što je napravio do te Španjolske 1982. godine, odnosno kasnije kao igrač Juventusa, u Italiji je do danas bilo praktički ništa, nemjerljivo s onim što je uradio Pablito kako su ga zvali napravio u trinaest dana tog vrućeg ljeta. Ljeta koje je bilo pripremljeno za Brazil i Zica, Argentinu i Maradonu.
