Pet trenera koji bi mogli razočarati u Francuskoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od Ante Čačića se ne očekuje puno, hrvatska javnost već ga je spremna optužiti za eventualni posrtaj Hrvatske, ali, objektivno, Čačić nije postavljen na svoju funkciju jer je velika trenerska zvijezda i jer Savez želi striktno najviše domete.

Kao što već znamo - velike reprezentacije idu na EURO da ga osvoje, a male idu da tamo prodaju igrače, a to , nažalost, moramo primijeniti na slučaj Hrvatske, koja se već godinama koleba na prijelazu iz male u veliku repku i natrag.

Shodno tome, postoje treneri od kojih se mnogo, ili barem prilično mnogo ovaj put očekuje, puno više od Čaćića, a koji nas do ovog trenutka nisu uvjerili da doista vladaju strojem kojim upravljaju.

Roy Hodgson (Engleska) – Engleska zvona zvone – možda imamo šampione! Opet ista priča…Realno, te „šampione“ predvodi Roy Hodgson, a ovo mu je već treća kampanja zaredom s Englezima. I dok mu se može oprostiti ispadanje od Italije na penale u četvrtfinalu EP 2012,  još je svježe sjećanje na bezličnu Englesku u Brazilu, kada su Hodgsonove trupe napustile Mundijal već nakon grupne faze.

Po tko zna koji put Englezi su puni pouzdanja u mladu i perspektivnu momčad. Hodgson je isprobao umalo pa 50 različitih igrača u zadnjih par godina i navodno sklopio momčad koja bi mogla čak i osvojiti EURO.

No, nije ni prvi ni zadnji put da Englezi forcaju svoju momčad kao „najbolju ever“. Da, mlade snage poput Kanea, Vardyja, Rashforda ili Dele Allija donose svježinu i slute moć, ali imala su Tri Lava mnogo „zlatnih generacija“ u bliskoj prošlosti, pa ništa nisu učinili.

Hodgson nas u prijateljskim utakmicama nije uvjerio da potpuno vlada situacijom, igra Engleske na momente je spora i staromodna, previše gnjave loptu na sredini jer Rooney više nije u cvijetu mladosti, a Lallana, Sterling, Henderson ili Milner nisu baš primjerci najboljih svjetskih igrača sredine terena.

Poznat kao ljubitelj zatvorenijih varijanti igre, Hodgson je trener koji je ime stjecao po Švedskoj, Švicarskoj i Finskoj, a njegovi dometi u engleskom nogometu su skoro pa nikakvi. Najfriškije ga pamtimo iz vremena dok je vodio Fulham i nakratko Liverpool, ove prve je je jednom dovukao do sedmog mjesta Premiershipa, a Liverpool je napustio nakon što su ga navijači i mediji čitavo vrijeme tjerali iz kluba zbog igre i rezultata koji su bili, pa malo je reći blijedi.

Istina je da ima potentnu momčad, ali trenerski veteran tek pred sobom ima utakmice istine.

Antonio Conte (Italija) – Da, istina je da se već zna kako odlazi u Chelsea i kako ne postoji ovaj put prevelik pritisak na Italiju, s obzirom da Azzurri nemaju generaciju igrača za pamćenje i talijanska javnost je toga prilično svjesna. No, ako je Conte zbilja veliki trener, onda bi morao i od ovakve Italije napraviti nešto posebno. Pogotovo jer znamo da su se njegovi prethodnici znali dovući i do finala kad se to najmanje očekivalo. Kvalifikacije i pripremne utakmice pokazale su da ova Conteova Italija nema realnu moć, no ima taman dovoljno igračke kvalitete da pobjeđuje objektivno lošije od sebe, odnosno da ne gubi od boljih od sebe. Ključ je i dalje u Juventusovoj obrani (Buffon – Barzagli – Bonucci – Chiellini), a odgovor na pitanje o Conteovoj trenerskoj snazi dat će već prve utakmice u skupini, jer su i Belgija i Švedska i Irska za ovakvu Italiju priličan zalogaj, gdje će upravo trener morati uraditi onaj ključni posao. Conte je možda tvorac modernog Juventusa, ali činjenica je kako s njim ništa nije uradio u Europi, odnosno njegov nasljednik, toliko osporavani Allegri, je od Juventusa učinio ubojitiji stroj i za doma i za vani. A Conte se već zamjerio onima koji smatraju da je ovakva Italija morala na EURO ići sa veteranom Pirlom, jer bez njega momčad nema idejnog tvorca igre. Očekujmo zato tvrdu Italiju, ali i mogući raspad već u skupini. Dobro, ne bi nas čudilo da, kao toliko puta do sada na guzove uđu u osminu finala, a dalje što Bog da…a njima često dadne.

Marc Wilmots (Belgija) – I vrapci na grani znaju kako Belgija ima jednu od najjačih reprezentacija i kako tu ima i snage i talenta na bacanje. Hazard, Lukaku, De Bruyne, Vertonghen, Mertens, Origi, Fellaini… to na papiru zbilja izgleda moćno, ali složiti tu momčad malo je teže.

Puno skloniji nediscipilni u igri nego bi se od jedne zapadne reprezentacije očekivalo, Belgijci se znaju pogubiti, posebno u zadnje vrijeme, a Wilmots, nakon što je u Brazilu ispao u četvrtini finala od Argentine, nije nabio momčad dodatnim samopouzdanjem.

Hoću reći, Belgija nije odrasla u zadnjih par godina i danas nije bolja nego prije dvije godine, kad su trebali biti hit Mundijala, a na kraju to nisu postali, nego su začokirali kad je bilo najpotrebnije i pali bez ispaljenog metka protiv Gaučosa.  Wilmots je odveo Belgiju na SP i EP, prvi put nakon mnogo godina, i slava mu i hvala, ali u zadnje vrijeme mu se momčad doima sporom i umornom, a bez Kompanyja u zadnjoj liniji primaju i previše golova. 

Očekivanja su velika, grupa je teška, a sigurno je da se belgijska javnost neće zadovoljiti i ovaj put nekim tričavim četvrtfinalom. Wilmots se u ovom trenutku doima kao netko tko ne može dogurati momčad dalje od toga. Ne zbog momčadi, nego zbog sebe.

Joachim Low (Njemačka) – Naravno, teško je ispuniti očekivanja javnosti nakon što ste osvojili Svjetsko prvenstvo, u Njemačkoj. Jasno je, i realni i nerealni Nijemci žele da Elf ode do kraja, ali evo nam još jedne momčadi koja ne izgleda bolje nego prije dvije godine.

Low se dosta mučio kroz kvalifikacije, a ni prijateljske utakmice pred EURO nisu Nijemci odigrali sjajno. 56-godišnji trener već dugo je na kormilu Njemačke, no čini se da smjena generacija ne teče tako glatko.

Da, istina, na raspolaganju su igračke zvijezde poput Mullera, Ozila, Kroosa, Khedire, ima tu i  budućih velikana poput Weigla, Draxlera i Sanea, ali obrana je daleko od granitne, bez obzira na sjajne vratare, a u napadu se Njemačka oslanja na vremešnog Gomeza.

Naravno, kako bi kod nas rekli, Švabo je Švabo, ali u ovom trenutku Low ne ostavlja dojam kapetana moćnog bojnog broda. Sreća je da ima laganu grupu, gdje je jedino Poljska opasna (stari rival koji ih je i pobijedio s 2:0 u kvalifikacijama ), ali i da u ovom trenutku nema puno onih izrazito boljih ili spremnijih reprezentacija.

Osim možda Francuza, dok su sve ostale jake repke tu negdje u egalu s Nijemcima. Ali, ne zaboravimo, Nijemcima će sve osim finala biti veliki flop i Jogi mora biti spreman na to.

Vicente Del Bosque (Španjolska) – Nakon debakla na SP u Brazilu 2014. ostao je začuđujuće na klupi slabo motivirane Španjolske, prije svega zbog prethodno osvojenih naslova, i prošao kvalifikacije s dosta neuvjerljivom igrom, od čega najviše pamtimo poraz od Slovačke.

Dojma smo da nije uspio od mnogo odličnih igrača napraviti još jednu odličnu reprezentaciju, a poraz od Gruzije u prijateljskoj utakmici neki dan jasno je pokazao da je u španjolskoj reprezentaciji i prevelika gužva na sredini terena, a premalo je egzekutora.

Španjolska pod Del Bosqueom je sada previše spora, previše komplicira i svaka iole jaka i dobro postavljena obrana može ih iskontrolirati – do te mjere da Španjolci ispadaju smiješni u nedostatku rješenja i igrača koji može pucati sa distance.

Prije četiri godine Del Bosque je sa 4:0 u finalu isprašio Italiju, a ovaj put ne bi nikoga trebalo čuditi da zapnu puno prije finala. Prije svega zato jer nakon fijaska u Brazilu nemamo dojam da je išta što nije valjalo kod Furije  u međuvremenu popravljeno.