Feđini specijali
Pobjegli iz Francuske da bi stvorili reprezentaciju Alžira
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Bio je ponedjeljak 14. travnja 1958. godine. Jedan automobil se približavao francuskoj švicarskoj granici. Živci su bili napeti poput struna. Jer što će se dogoditi kada granični policajci zaustave automobil? Što će pitati? Hoće li ih privesti? Međutim, nije se desilo ništa neugodno. Granični policajci su uzeli autograme i prolaz je bio slobodan.
U samom automobilu bila su četiri nogometaša, četiri sjajna igrača francuske lige, Alžirca. Abdelhamid Bouchouk, Abdelhamid Kermali, Rachid Mekhloufi i Mokhtar Arribi su ulaskom u Švicarsku napravili korak nakon kojeg nije bilo povratka. Sva četvorica su odlučila staviti na kocku svoje živote i karijere koje nisu bile male u tom trenutku kako bi se vratili kući. Kako bi igrajući nogomet za nepriznatu reprezentaciju dali svoj doprinos borbi za neovisnost Alžira.
Rat za neovisnost Alžira
Alžirski rat za neovisnost je počeo 1954. godine i bio je još samo jedan u nizu onih dekolonizacijskih ratova koji su zahvatili afrički i azijski kontinent u 20. stoljeću. Krah francuske vlasti u Indokini, bio je ključan faktor za početak pobune u Alžiru. Formiran je Revolucionarni komitet jedinstva i akcije. Komitet je planirao oružanu pobunu s ciljem osamostaljenja Alžira putem pokreta i organizacije zvane Fronta nacionalnog oslobođenja (Front de Libération Nationale, FLN). Voditelj FLN-a, Ahmed Ben Bella koji se i sam malo bavio nogometom je bio je svjestan političkog potencijala nogometa ako se to tako može nazvati.
Čovjek koje je kontaktirao Ben Bella bio je Mohamed Boumezrag koji je već imao iskustva kao profesionalac u Francuskoj. On trebao biti taj koji će pronaći nekolicinu igrača koji igraju u Francuskoj, a rođeni su Alžirci. Svoju ulogu je imao i trener Mokhtar Arribi. Igrača, kvalitetnih je bila jako puno, između ostalih u tom trenutku Mustapha Zitouni i Rachid Mekloufi su bili nogometaši koji bi sigurno zaigrali za Francusku na Svjetskom prvenstvu 1958. godine. Boumezrag je imao zadatak da uvjeri baš igrače poput Mekhloufija i ostalih da jednostavno zaborave na svoje karijere i krenu u žestoku borbu za neovisnost. I uspio je.
12 igrača pobjeglo za jednu večer
Samo u jednoj večeri Francusku je napustilo 12 igrača, od kojih su neki poput Mekhloufija bili klasični vojni dezerteri.
''Sjećam se kako su dvije osobe došle na razgovor sa mnom prije jedne utakmice. Rekli su mi kako je planirano da se u Tunisu okupimo kako bi počeli igrati utakmice tada još uvijek nepostojeće reprezentacije. Ja sam se dvoumio upravo zbog činjenice da sam angažiran u vojsci i da bi postao dezerter. Na sljedećoj utakmici sam zaradio neku ozljedu glave, pa sa završio u bolnici. Nekako sam mislio da će oni zaboraviti na mene. Međutim, to se nije dogodilo. Oni su ujutro bili na vratima moje sobe. Još sam bio u pidžami. Rekao sam im da ne mogu ići jer je moja putovnica bila u Saint-Étienne, ali za njih nije bilo dileme. Morali smo brzo doći do švicarske granice jer su neki od ostalih nogometaša već bili u Italiji'', pričao je kasnije Mekhloufi koji je u tom trenutku stvarno bio velika zvijezda francuskog nogometa.
55 golova u tri sezone prije nego što je čak i navršio 21 godinu te osvojena titula sa Saint-Étienneom su bili više nego dovoljni za poziv u francusku reprezentacije. Na svjetskom vojnom prvenstvu 1957. godine, postigao je pobjednički gol u finalu protiv Argentine i tijekom iduće godine je krenuo u potragu za svojim mjestom u nacionalnoj momčadi.
Sve su stavili na kocku
Svi igrači su znali da iza sebe ostavljaju karijere, prijatelje, neki su bili spremni ostaviti obitelji, žene, djecu. Mnogi su razmišljali o tome kako će jednostavno biti proglašeni izdajnicima ali su krenuli na put u nepoznato. Neki i nisu imali sreće.
Hassen Chabri, uhićen je na francusko-talijanskoj granici zbog sumnje da pokušava prokrijumčariti oružje. Proveo je godinu u zatvoru. Naravno u tom prvom trenutku, mediji su žestoko krenuli protiv pomenutih igrača koji su pobjegli. Oni su osuđeni u odsutnosti na 10 godina zatvora za napuštanje Francuske. Istovremeno od FIFA-e je Francuska zatražila zabranu igranja tim istim igračima zvaničnih utakmica. Međutim, u tadašnjoj FLN reprezentaciji nisu previše brinuli u tome.
FLN selekcija ali pod zastavom Alžira
Ova selekcija je u nekom razmaku od četiri godine odigrala 100 utakmica, protivnici su bile selekcije iz Istočne Europe, naravno Afrike, a išlo daleko i do Vijetnama odnosno Kine. Prije svake dogovorene utakmice predstavnici FLN reprezentacije su tražili da intonira himna Alžira odnosno da se ova momčad nastupi pod alžirskom zastavom.
Što je bilo više protivnika, to je bilo više zemalja koje su podržavale borbu Alžira za nezavisnost. Uz to, ta selekcija nije bila uopće loša a to su na svojoj koži osjetile protivničke poput Jugoslavije, Sovjetskog Saveza, Mađarske, izuzetno jaki protivnici u to vrijeme. Mekhloufi je bio prva zvijezda te selekcije definitivno
''Mogu reći hvala Bogu što mi je dao mogućnost da igram za ovaj tim jer bez njega ne bih bio nesposoban za to što sam postao kasnije ili danas. Kontakt koji smo imali s čelnicima država, revolucionarima, ljudima, novinarima, promijenili su moja razmišljanja. Znate kako sam prije živio u Francuskoj. S mojim prijateljima, igrali smo nogomet, veselili se, jurili djevojke, otišli bismo u kino, i to je to bilo. Sjećam se prvih utakmica pod zastavom Alžira, intoniranja himne. To je nešto što čovjek pamti cijeli život'', reći će Mekloufi.
I dok su on i njegove kolege na terenu vodili borbu, širili istinu o Alžiru, kako se to obično kaže, na drugoj strani vodili su se pregovori oko prekida vatre. Pregovori koji su uglavnom propadali kako su godine prolazile.
Alžir postaje neovisan
De Gaulle izmijenio pristup prema pitanju Sahare te tražio novi krug pregovora s FLN-om koji je kao preduvjet zahtijevao puštanje Ben Belle iz pritvora. Premda je službena francuska politika odlučila priznati alžirski suverenitet nad Saharom i dalje je inzistirala na realizaciji vlastitih interesa na tome području. S druge strane, dio FLN-ovih političara anticipirao je postkolonijalnu situaciju u kojoj je francuska pomoć Alžiru bila nužna, a njezina prisutnost neizbježna. Tako je 7. ožujka 1962. godine sazvana évianska konferencija koja će potrajati nekih desetak dana.
Nakon dugotrajnih pregovora, 18. ožujka 1962. potpisani su Évianski sporazumi kojima je proglašen prekid vatre, a Francuska nedvojbeno osigurala željene privilegije i nastavak prisutnosti u Alžiru. Određeno je da će francuska vlada nastaviti pružati financijsku i tehničku pomoć svojoj bivšoj koloniji najmanje iduće tri godine kao nastavak Constantine plana, a zauzvrat su joj omogućene brojne koncesije i povlastice na području Sahare vezane uz gospodarsko iskorištavanje izvora nafte i plina te provođenje nuklearnih pokusa. 1. srpnja 1962. godine održan je referendum o alžirskom samoodređenju. Referendumska opcija neovisnoga Alžira „u suradnji s Francuskom“ dobila je gotovo stopostotan (99,72%) potvrdan odgovor izašlih glasača. Dva dana kasnije, 3. srpnja 1962. godine, proglašena je neovisnost Alžira.
Uskoro je i reprezentacija Alžira odigrala prvu zvaničnu utakmicu, radilo se o prijateljskom susretu protiv Bugarske, 6. siječnja 1963. godine. Alžir je pobjedio 2:1, golovima Zitounija i Mezianija.
Povratak u Francusku
Usred razdvajanja dvije zemalja, nogomet se pokazao rijetkim primjerom mostova koji se obnavljaju. Od 30 stručnjaka koji su napustili Francusku da igraju za FLN ili pomažu tu reprezentaciju, njih 13 se vratilo u Francusku nakon alžirske neovisnosti, mnogi se vratili u svoje prethodne klubove. Ranije presude su bile ukinute. Učinili su to pod oblakom straha, bojeći se kako će navijači reagirati. Hoće li biti proglašeni izdajnicima?
Ništa od toga se nije dogodilo, navijači su svoje bivše velike zvijezde dočekali kao sportske heroje. Slična je situacija bila i sa samim Mekhloufijem. Tražio je svog mentora, čovjeka koji mu je dao prvu priliku u profesionalnom nogometu Jeana Snellu. Snella je tada vodio Servette, gdje se Rachid skrasio. Već u prvoj sezoni je zabio 13 golova u 19 utakmica. Sljedeće godine, Snella se vratio u St. Étienne i naravno poveo je sa sobom Mekhloufija. Rachid se brinuo kako će to izgledati.
''Sjećam se prve utakmice i tišine na stadionu. Neke nevjerojatne, do trenutka kada sam jednim potezom prevario protivničkog igrača. Tada je stadion eksplodirao, navijači su ponovo počeli uzvikivati moje ime'', prisjetio se Rachid.
Uz Mekhloufija, St. Étienne se prvo vratio u prvu ligu, a onda će osvojiti dvije titule prvaka i jedan Kup Francuske. Upravo je Rachid u tom periodu odigrao veliku ulogu u dovođenju Salifa Keite, igrača koji će kasnije postati legenda ovog kluba. U dresu St. Étiennea, Rachid je odigrao 294 utakmice te je postigao 192 gola i jedan je od najboljih igrača ovog kluba svih vremena. Karijeru je okončao u Bastiji, a kasnije je kao izbornik Alžira s ovom selekcijom uzeo zlato na Mediteranskim igrama 1975. godine, odnosno na Afričkim igrama tri godine kasnije.
Srce bira
Danas kada Mekhloufi ima 84. godine, nakon svega i dalje je neraskidiva povezanost, francuskog i alžirskog nogometa. Uostalom, sjećamo se Zidanea koji je vodio Francusku do trona 1998. godine. Kasnije su tu došli Samir Nasri i Karim Benzema. S druge strane, puno je igrača koji su rođeni u Francuskoj, a koji su recimo izabrali da igraju za zemlju svojih očeva i majki, Alžir. Mekhloufi shvaća koliko je teško igračima koji moraju birati za koju selekciju će igrati, ali danas nakon toliko godina kaže:
''To je nacionalna momčad. To je nešto duboko, nešto što ulazi u vaše vene. To samo srce bira.''
