Tekst članka se nastavlja ispod banera
Devedesete su bile poprilično burne. Stvari su se počele mijenjati, negdje na lakši, negdje na teži način. Mijenjao se i nogomet. Netko će reći krupnim koracima i nisu daleko od te tvrdnje. Došla je Liga prvaka, novac je počeo da igra sve važniju ulogu. Englezi su recimo krenuli s projektom Premijer lige, pa se Europsko prvenstvo kojem su bili domaćini 1996. godine, savršeno uklopilo u cijelu tu priču. Preuređeni stadioni, 16 reprezentacija, neke nove selekcije poput Hrvatske, Češke su bile na sceni. I dok je recimo Hrvatska već imala europski izgrađene i etablirane igrače, Česi su još uvijek bili naslonjeni na onaj stari sistem.
U svom sastavu imali su 15 igrača koji su igrali u domaćem prvenstvu, od Sparte, Slavije do Slovan Libereca. Zato ih i nitko nije ozbiljno shvaćao. Bez obzira na to što je te iste sezone recimo Slavija iz Praga stigla do polufinala Kupa UEFA ili što je baš Češka u skupini kvalifikacija završila na prvom mjestu ispred jedne Nizozemske.
Totalni autsajderi
Njemačka ih je razbila za jedno poluvrijeme na Old Traffordu i priča je skoro došla do samog kraja. Jer naredni protivnik je bila Italija. Reprezentacija koja je dvije godine ranije igrala u finalu svjetskog. Što očekivati od Čeha, kako se mogu "izvaditi"? Ali onda znate kako ide to nekada u sportu. Dođe jedna utakmica, jedan gol i stvari se počnu mijenjati. Tamo neki Pavel Nedvěd iz Sparte i Radek Bejbl iz Slavije, spakiraju pobjedu protiv Italije i ljudi se u Engleskoj polako počinju pitati tko su ti Česi? Neće valjda oni eliminirati Italiju?
''Kada smo doputovali u Englesku imali smo osjećaj da nas protivnici ne shvaćaju ozbiljno. Ušli smo na turnir kao jedan od najvećih autsajdera ikad, u grupi zajedno s Njemačkom, Italijom i Rusijom. Baš smo bili sretni što smo tamo - neki moji suigrači nisu ni raspakirali kofere. U uvodnoj utakmici protiv Njemačke izgubili smo s 2:0, a ja sam zamijenjen na poluvremenu. Igrali smo u sustavu 4-4-2, Patrik Berger je bio na klupi što je izazvalo određene polemike u svlačionici, javnosti. A onda smo Italiju, izvukli sretno bod protiv Rusije i otišli dalje. Taj turnir je promijenio moj život. Nakon tog nevjerojatnog ljeta više ništa nije bilo kao prije'', reći će Karel Poborsky, tada još uvijek igrač Slavije iz Praga, jedan od petorice u reprezentaciji.
Probati uraditi nešto iz kontri
Francuska - Nizozemska, Engleska - Španjolska, Njemačka - Hrvatska i Portugal - Češka. To su bili parovi četvrtfinala. Taj posljednji je privlačio najmanje pažnje, jer opet na jednoj strani su bili Luis Figo, Rui Costa, Fernando Couto, Vitor Baia - bila je to jedna od najboljih momčadi u povijesti Portugala. Veliki favorit za prolaz u polufinale.
''Naš plan je bio jednostavno. Braniti se i čekati neku priliku iz kontre. Jedna od tih rijetkih kontri je došla nakon osam minuta igre u drugom poluvremenu. Bio sam okružen braničima, Baia je predaleko od njegovog gola, to sam primijetio. Nije bilo mjesta za izravan udarac, ali ideja mi je automatski pala na pamet. Nekako sam uvijek radio takve stvari, volio sam probati uraditi nešto novo. Nisam bio fizički jak pa sam oslanjao na svoju tehniku. Poslao sam jednu loptu preko njihovog golmana, malo se i uplašio da neću uspjeti, ali sam pogodio. Iskreno, nisam razmišljao o ljepoti gola, bilo je važno da izdržimo do kraja i pobijedimo''.
Taj gol, taj lob je ostao do danas jedan od najboljih golova na Europskom prvenstvu. Posljednji gol iz igre koji će Česi postići na tom Euru, gol koji će odvesti do kraja, do finala. Gol nakon kojeg više ništa nije bilo isto u toj reprezentaciji, u životima velike većine igrača.
''Odrastao sam u komunističkom režimu Čehoslovačke, a debitirao za Češke Budejovice sa 17 godina. Igrao sam i školovao se za automehaničara. Zato sam jutro nakon utakmice morao biti u fabrici. Nismo se žalili, državi je bio važan sport, ali nismo vani mogli ići prije 30. godine. Ja sam prvo prešao u Viktoriju Žižkov 1994. godine i tamo postigao 10 golova prije nego što sam se sljedećeg ljeta pridružio praškoj Slaviji. A onda mi je u hotel došao veliki Alex Ferguson, kratko smo pričali, par minuta. Dovoljno''.
Evo ih u finalu, Karel u Manchester Unitedu
Česi su u taktičkom nadmudrivanju prošli i Francuze, pa ih je na Wembleyu čekala Njemačka. Bez obzira na tu prvu utakmicu, svi su znali kako će ova finalna biti drugačija. Nakon eliminiranja Portugala i Francuske, šanse Češke su porasle. Ne previše, ali jesu. I vidjelo se to na terenu. Patrik Berger je realizirao jedanaesterac koji je izborio Poborský. Sumnji? Da, ali je izboren. Česi kao nezavisna država imali naslov prvaka u džepu do 73.minuti, a onda je Njemačka u svom stilu napravila preokret. Zlatni gol Bierhoffa u produžetku je srušio češke snove.
''Kad vidim fotografije ceremonije prije utakmice, to me i dalje čini emocionalnim. Dugi niz godina jedini osjećaj koji sam nosio bila je gorčina našeg konačnog poraza. Bili smo uvjereni da ih ovaj put možemo pobijediti. Mi smo odigrali sjajan turnir, ali navijači pamte samo finale. Dugo vremena sam osjećao gorčinu tog poraza'', naglašava Poborsky.
Poborsky je završio u Manchester Unitedu, Berger u Liverpoolu, Šmicer će doći nešto kasnije iz Lensa, Nedveda je uzeo Lazio, Bejbla Atletico Madrid. Da, da, puno toga je jedan gol promijenio u životima ne jednog, nego velike većine igrača iz te reprezentacije.
Neki jesu nastavili graditi svoju karijeru, neki su uspjeli, neki nisu. Poborsky je imao problema s jezikom, nije se snašao u Manchesteru. Pokušao je ići na posudbu, želio ostati na Otoku. Nije išlo. Benfica je bila sljedeća stanica. Benfica i Lazio prije nego što se vratio kući. Jednostavno, to nije bilo to. Za reprezentaciju je odigrao 110 utakmica, karijeru završio tamo gdje je počeo, u Češkim Budějovicema.
Brada ga skoro koštala života
Posljednji put smo pisali o njemu nakon što je dobio jednu izuzetno tešku, opasnu životnu utakmicu. Tamo prije finala Eura 2016 godine, kada je trebao gostovati u programu češke televizije, osjetio je određene probleme. Kao da se lice paralizira. Dan poslije je završio u bolnici. Došao je kako su liječnici objasnili u posljednjem trenutku. Zaradio je infekciju mozga koju je uzrokovao krpelje skriven u bradi. Završio je u komi.
''Bili su zabrinuti da više neću moći pravilno artikulirati, jer se neki ljudi nikad nisu vratili u normalan život nakon što su preboljeli tu bolest. Imam sreću nisam osjetio neke teže komplikacije. Ponekad imam malo problema s pamćenjem, ali ništa više od toga. Bilo je teško. Proveo sam gotovo mjesec dana u karanteni u bolnici zbog jakih antibiotika. Nisam mogao jesti - hrana mi je ispadala iz usta jer su mišići još uvijek bili preslabi. Nakon toga proveo sam još dva mjeseca na rehabilitaciji. Nakon takve situacije shvatite da je život prolazan. Sada pokušavam uživati u svakom danu s obitelji i prijateljima'', reći će Karel na kraju.
Česi su imali u povijesti vrhunskih igrača, nekoliko odličnih generacija, a svakako jedna od tih je ona iz 1996. godine. Danas kada gledamo gol Patrika Schicka, onaj drugi protiv Škotske svakako uživamo. Uživamo i prisjećamo se Karela. Vremena su nešto drugačija, sada Češka ima svojih 15 stranaca u reprezentaciji i realno teško može ponoviti podvig Karelove generacije. Pa čak i da uspije, da dođe možda blizu, to jednostavno neće biti isto.
