Tekst članka se nastavlja ispod banera
Šest utakmica je već bilo odigrano. Radnički je u Nišu razbio Vojvodinu 5:1, do minimalnih pobjeda došli su Napredak i Rijeka, dok su tri susreta završila bez pobjednika Vardar – Olimpija 2:2, Čelik – Velež 0:0 i Partizan – Budućnost 1:1. Tri su trebale tek da se odigraju. Jedna u Sarajevu (Sarajevo – Osijek), druga u Zagrebu (Dinamo – Željezničar) i treća u Splitu (Hajduk – Zvezda).
Kolo ranije Zvezda je ostala kratkih rukava u tadašnjem Titogradu, dok je Hajduk uzeo bod Željezničaru pa je imao dva manje u odnosu na Zvezdu kao drugi. Naravno, dueli ova dva kluba su privlačila veliku pažnju, uglavnom se igralo na punim stadionima bez obzira je li u pitanju Poljud ili Marakana.
Tako je bilo i 4. svibnja te 1980. godine. Trener Hajduka je bio jedan od najvećih svih vremena ''šjor'' Tomislav Ivić, dok je Zvezdu s klupe predvodio Branko Stanković koji je bio u nekom sukobu s jednim od glavnih igrača Dušanom Savićem.
Hajduk je igrao u sastavu: Pudar, Primorac, Krstičević, Luketin, Zo. Vujović, Jovanić, Zl. Vujović, Mužinić, Šalov, Đorđević, Juričko. U početnih jedanaest Zvezde našli su Ljukovčan, Krmpotić, Jovin, Milovanović, B. Đurovski, Jurišić, Petrović, Blagojević, Šestić, Borovnica, Repčić.
Nervozna igra Hajduka bila je očekivana, najvažniji derbi sezone odlučivao je o prvaku a Zvezda je igrala zatvoreno. Boro Primorac je skrivio jedanesterac, pa je Zvezda povela golom Petrovića Pižona, u ranoj fazi utakmici.
''Ja sam uglavnom igrao protiv Hajduka na Plinari, a taj susret je na Poljudu mi je bio jedan od prvih. Mi smo se borili za naslov prvaka, pa smo željeli smo ih napokon srušiti u Splitu. Atmosfera je bila užasno mučna jer smo svaki dan očekivali vijest o smrti Tita. Može danas svatko govoriti što god hoće, ali mi smo ga tada zaista voljeli. Osjećao sam tugu jer sam odrastao uz Tita. Istina, bio sam odrastao, imao sam tada 25 godina, bio sam popularan, igrao sam nogomet, ali nepojmljivo mi je bilo da možemo nastaviti živjeti bez njega. Točno se sjećam, stajao sam pored suca i Zlatka Vujovića. Desna ruka mi je bila na srcu. Sve je bilo spontano tog dana. Kao i pjesma cijelog Poljuda. Te scene su u isto vrijeme bile i dirljive i prekrasne. Ne mogu shvatiti da to danas neko poriče'', reći će strijelac gola u tom susretu za Zvezdu.
Petnaestak minuta kasnije, Zlatko Vujović je sve vratio na početak. Igrala se 42 minuta, Troje ljudi ušetalo je na teren i uputilo se do suca Husrefa Muharemagića iz Tuzle koji je prekinuo susret i pozvao članove obje momčadi da dođu na centar igrališta.
Splitski gradonačelnik Ante Skataretiko s razglasa je objavio da je umro Tito.Igrači su počeli da plaču, dok je stadionom Poljud odjekivalo ''Druže Tito mi ti se kunemo'' .
''Od povijesti se ne može pobjeći, niti ima razloga za nečim takvim. Moj brat Zoran je pao na koljena, ja sam ronio suze, oko srca me steglo. Uz rame su mi stajali igrači Crvene Zvezde: Pižon, Šestić, Đurovski, Borovnica, Ljukovčan… I njima je bilo teško. Nikome više nije bilo do nogometa, utakmica je odložena. Kući sam išao pješke, bio sam dio te ružne povorke od 50.000 ljudi. U toj gužvi nije se začula nijedna sirena automobila, bilo je kao u kazalištu. Vladala je jeziva atmosfera'', prisjećao se iste utakmice drugi strijelac, Zlatko Vujović. Slike sa Poljuda tok trenutka su otišle u svijet.
Na Koševu je prekinuta utakmica između Sarajeva i Osijeka kod istog rezultata 1:1, koja je dobrim dijelom opisana u pjesmi Zabranjenog pušenja ''Nedjelja kad je otišo Hase''.
Tri utakmice koje nisu završene te nedjelje odigrane su ponovo odigrane 27. svibnja. Zvezda je na Poljudu slavila 3:1 i došla do izuzetno vrijednih bodova za titula prvaka, Dinamo je bio siguran protiv Željezničara, dok je Sarajevo savladalo Osijek 2:1.
Zvezda je na kraju bila prvak s 48 bodova, dok je Hajduk bio peti.
