Ponosnih 80: Dino Zoff, legendarni talijanski vratar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 80 godina, 28. veljače 1942., rođen je Dino Zoff, jedan od najveći nogometnih vratara svih vremena.

Uistinu je Dino Zoff jedan od najvećih golmana koje je svijet ikad vidio. Činjenice govore same za sebe: bio je dio momčadi na četiri Svjetska prvenstva, igrao na tri i osvojio naslov prvaka svijeta u Španjolskoj 1982., odigrao 111 utakmica za reprezentaciju i drži rekord od 1.142 minute bez primljenog gola.

"Sve što sam imao, zaradio sam napornim radom." rekao je ovaj sin farmera sa sjeveroistoka Italije. Odrastanje u poljoprivredi okrenutom dijelu zemlje imalo je svoje prednosti, ne samo u načinu ishrane.

Kad su ga kao četrnaestogodišnjaka, s objašnjenjem da je presitan, odbili Inter i Juventus, baka Adelaide imala je odgovor - hraniti ga jajima.

Pet godina kasnije svojim dobrim igrama u dresu svog mjesnog tima, Marianesea, privukao je pozornost skauta Udinesea. U međuvremenu je porastao za 33 centimetra, do 1.82 metra, što je bila zadovoljavajuća visina i za klubove iz Serie A.

Uskoro je Zoff napustio svoj posao servisera motora i započeo profesionalnu karijeru. Početak, ipak, nije bio lagan, jer je u svom debiju protiv Fiorentine 24. rujna 1961. primio pet golova.

Zoff je upisao samo pet nastupa za Udinese, da bi ga sljedeće sezone kupila Mantova, gdje je njegova karijera doživjela uzlet. Do 1966. godine je ušao u konkurenciju za reprezentaciju Italije pred Svjetsko prvenstvo u Engleskoj, uz Enrica Albertosija, Roberta Anzolina i Pierluigija Pizzaballu. Na kraju je izbornik Edmondo Fabbri ipak odabrao ostalu trojicu, jer, kako Zoff objašnjava 'nije želio da ga optužuju za favoriziranje, jer je i sam bio iz Mantove'.

Utjeha je došla u obliku supruge Anna-Marie. Kasnije rođenje sina Marca je značilo dvije nove prinove u Zoffovom životu 1967. godine. To je bila godina u kojoj ga je Napoli preselio na jug Italije, u zamjenu za 130 milijuna lira i vratara Bandonija. Napuljski klub ga je uspio dovesti ispred Milana, koji nije bio spreman pristati na cijenu koju je Mantova tražila.

Zoff je za reprezentaciju debitirao upravo u Napulju, u pobjedi protiv Bugarske rezultatom 2:0 u travnju 1968. godine. Bilo je to četvrtfinale Europskog prvenstva, a on je ostao dio momčadi koja je izborila nastup u finalu, u kojem je u ponovljenoj utakmici pobijedila Jugoslaviju.

Bio je to sjajan početak reprezentativne karijere, koju je tek tri desetljeća kasnije nadmašio veliki Paolo Maldini. Ipak, čak ni fotogenični Maldini nije dospio na naslovnicu magazina Newsweek. Ta je čast pripala Zoffu 1982. godine, kad se od reprezentativnog nogometa oprostio na isti način na koji je u njega i ušao - osvajanjem pobjedničke medalje.

To što je to napravio kao četrdesetogodišnjak na Svjetskom prvenstvu je bila prikladna kompenzacija za godine napornog rada. Sezone iza sebe pamtio je više po uspjesima, nego po neuspjesima. Mali porazi, poput gubitka mjesta u reprezentaciji od Albertosija u Meksiku 1970. ili činjenice da 'nije bio na vrhuncu forme' u Argentini osam godina kasnije, nisu bili ništa u usporedbi sa šest osvojenih naslova prvaka Italije s Juventusom.

Taj prelazak iz Napulja u Torino bio je novi izazov za igrača, koji se uvijek činio jednako zainteresiranim za postavljanje pred sebe novih ciljeva, kao i za čuvanje vlastite mreže. Možda je upravo to bila i tajna njegove dugovječnosti.

U Zoffovom slučaju, prošlost je uistinu bila povijest. A činjenica da je uvijek smatrao da je onoliko dobar koliko to pokaže u zadnjoj odigranoj utakmici mu je omogućila da zadrži entuzijazam kroz 570 utakmica u Serie A, od čega 330 u savršenom nizu u Juventusu. Veličanstveni su dani, uistinu, bili tih jedanaest sezona na Stadio Comunaleu.

Sigurno je kako su Bianconeri isplatili svaki od 330 milijuna u njegovu kupovinu uloženih lira. Zauzvrat, uz šest naslova prvaka Italije, Zoff je osvojio i Kup UEFA i dva talijanska kupa. Jedino što je izostalo jeste Kup Prvaka, gdje je dva puta bio gubitnik u finalu: protiv Ajaxa 1973. i protiv Hamburga deset godina kasnije.

To drugo finale Kupa Prvaka bilo je za Zoffa ujedno i oproštaj od igračke karijere. Umirovio se i postao trener vratara u Juventusu. Ali, to mu nije bilo dovoljno. "Što se mene tiče, to je bio beznačajan posao." rekao je Zoff jednom prilikom.

Stoga je preuzeo poziciju izbornika talijanske olimpijske reprezentacije pred Olimpijske igre u Seoulu, gdje je impresionirao dovoljno da bi 1988. godine dobio posao trenera u Juventusu. Osvajanje talijanskog kupa i Kupa UEFA, plus treće mjesto u prvenstvu, osigurali su da u klubu ne žale zbog svog izbora, iako suradnja nije potrajala duže od godine dana.

Sljedeća postaja bio je Rim, točnije Lazio, gdje je proveo četiri sezone kao trener, da bi nakon toga preuzeo ulogu predsjednika, a 1997. godine se ponovno privremeno vratio u ulogu trenera.

Godinu dana kasnije doživio je vrhunac svoje trenerske karijere - zamijenio je Cesarea Maldinija na mjestu izbornika repezentacije Italije, nakon lošeg nastupa na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Da nije bilo zlatnog gola Davida Trezegueta u finalu Eura 2000. mogao je postati zaslužan za prvi uspjeh Azzurra na međunarodnoj sceni nakon Španjolske 1982.

Ipak, prema mišljenju talijanskih novinara, drugo mjesto je bilo za gubitnike. Razočaran kritikama, Zoff je podnio ostavku i vratio se u Lazio, ponovno kao trener.

Odveo je rimsku momčad do treće pozicije i plasmana u Ligu prvaka, ali ni to nije zadovoljilo navijače, koji su bili razmaženi osvajanjem lige i kupa godinu dana ranije. Stoga, kad je sezonu 2001./2002. otvorio ponižavajućim porazima u domaćim i europskim utakmicama, ponovno su uslijedili pozivi na otkaz, koji je i stigao. (Izvor: EuroNogomet.com)