Ponovo Hajduk i Velež nakon 31 godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

17.ožujka 1991. godine, posljednji put se sastali veliki rivali iz nekadašnje sada već bivše države, Velež i Hajduk. Bio je to susret 24. kola u vrijeme kada se sve manje pričalo u nogometu, sve više o nekim drugim stvarima. Bilo je to vrijeme kada ste bod mogli osvojiti samo ako imate dobre pucače penale, jer zbog svih stvari koje su se dešavale ranije i svih afera, uvedeno je pravilo penal boda. Ako utakmica završi bez pobjednika pucali su se penali.

Ponovo nakon toliko vremena

Ta utakmica na Poljudu je završila 1:1, pa je Hajduk bio bolji nakon izvođenja jedanesteraca. U sastavu Veleža su se našli tada Peštalić, Šišić, Gosto, Jedvaj, Rahimić, Margeta, Tufek, Gudelj, Kodro, Beširević i Popović. Osibov je bio strijelac za Hajduk, Gudelj za Velež. U momčadi Hajduka su se našli Slavica, Erak, Jeslinek, Bilić, Osibov, Jelčić, Vučević, Bokšić, Jarni, ali i nekadašnji igrači Veleža Damir Čerkić i Mili Hadžiabdić.

Od te utakmice do ove subotnje je prošlo jako puno vremena, 31 godina i dobar dio igrača koji će se naći na jednoj i drugoj strani se nisu bili niti rodili, pa vjerojatno neznaju kakvo je bilo rivalstvo ovih klubova, koliko je u prošlosti bilo velikih utakmica u Mostaru i Splitu.

Veliko rivalstvo ali i poštovanje 

Bilo je rivalstvo veliko, onako pravo, koje je jeste nekada prelazilo granice, pa je bilo razbijenih glava, polomljenih automobila. Netko će reći da i nije moglo biti drugačije jer mentalitet nekako sličan, skoro isti. Južnjaci, Dalmatinci, relativna blizina gradova. I gomila vrhunskih igrača na jednoj i drugoj strani. Skoro u svakoj generaciji. Ali bilo je još nešto, ono čega danas nema. Poštovanje.  Koliko god danas možda čudno zvuči. Jer ako su negdje igrači Veleža znali dobiti aplauz onda je to bilo u Splitu, na starom stadionu (Plinari) pa kasnije Poljudu. jednako tako su i u Mostaru cijenili i priznavali sve što su "bili" znali napraviti na terenu

I prvi međusobni dvoboj u prvenstvu Jugoslavije tamo 1952. godine između Veleža i Hajduka je statistički zanimljiv. Jer u tom susretu su igrači Veleža postigli svoj prvi gol u onoj ligi, strijelac je bio Slavko Hudar. Hajduk je dobio tu utakmicu 1:2.

Rebac, Boro, Baka, Mili...

Uostalom, stariji navijači Hajduka do danas nisu zaboravili "Maestra" Sulejmana Sulu Repca koji je igrao u slavnim godinama Hajduka sa najvećima ovog kluba Bajdom Vukasom, Franom Matošićem, koji je tom Hajduku davao jedan poseban štih. Tog istog Suljemana bi puna "Plinara" znala nagraditi velikim aplauzom, kada bi godinama poslije došao kao trener Veleža predvodeći klub kao trener najbolje generacije koja baš zbog Hajduka i gol razlike nije bila prvak.

Bori Primorcu navijači Hajduka nikada neće zaboraviti promašeni penal protiv HSV-a, a koliko ga cijene i danas potvrđuje činjenica da "Šjor" Boro vodi omladinsku školu. O Baki je suvišno pričati. Njega bi vjerojatno mnogi i danas rado vidjeli na klupi Hajduka. Nije zaboravljen ni Mili Hadžiabdić koji je i pored obiteljske tragedije par dana prije utakmice zaigrao ono famozno posljednje finale Kupa Jugoslavije protiv Zvezde. Cijenili su u poštovali Splićani i one koji nisu nikada zaigrali za Hajduk. Poput recimo Semira Tuce koji je imao neku vezu s Poljudom. Kada bi kod Ivice Osima dobio ono nešto malo minuta u dresu reprezentacije.

Bile su cijenili u Mostaru

Jednako tako i u Mostaru se Hajduk poštovao i cijenio, imao svoje navijače. Dobro, naravno uvijek će netko spomenuti Baku, njegov prelazak u Hajduk i famozni patlidžan koji je završio na njegovoj butini, ali isto tako se ne može reći da raja nije bila oduševljena kad je zabio Torinu s pola terena, Sparti, Zvezdi iz kornera.

U u Mostaru su se divili jednom Matošiću, Vukasu, Šurjaku, Buljanu, Jerkoviću, Žungulu, trenerima Iviću, Mladiniću, Nadovezi, Poklepoviću, kasnije igračima poput Gudelja, Vujovića. Uostalom i danas Hajduk ima veliki broj svojih navijača baš u Mostaru.

Utakmice za povijest

Naravno kroz povijest je bilo velikih utakmica, onih koje su odlučivale o naslovu prvaka. Dovoljno je prisjetiti se sezone 1973/74, kada je titulu uzeo Hajduk na gol razliku ispred Veleža. U međusobnim duelima te sezone bilo je 2:2 u Splitu, odnosno 1:0 u Mostaru za Velež. Kako je Hajduk slavio na Karaburmi (2:0), a Velež na Koševu (3:1), u posljednjem kolu sezonu su oba rivala završila poravnata na tabeli sa po 45 bodova. Prvaka je morala odlučiti gol razlika. Hajduk 52:24, Velež 54:34.

"Trijumfirali smo, postali šampioni, ispred izvanredne momčadi mostarskog Veleža zahvaljujući samo boljem omjeru datih i primljenih pogodaka. Mi smo prvaci, ali da kojim slučajem nismo uspjeli, bilo bi mi krivo kad šampioni ne bi bili Mostarci jer su i oni igrači iz sredine kakva je naša, igraju dobar nogomet, nogomet radi igre, jer su već niz godina u vrhu kvalitete," rekao je jednom prilikom Ivica Šurjak.

Sljedeće sezone, Velež se barem malo uspio osvetiti onom legendarnom petardom rujna mjeseca 1974. godine. Za mnoge je to najbolja utakmicu koju je je Velež ikada odigrao, opće.  Bili nisu imali šanse, Bajević je isporučio tri komada, po jedan su dodali Vukoje i Vahid Halilhodžić, ali je po mnogima igrač utakmice bio Franjo Kulje Vladić koji je uništio Mužinića i društvo.

Mlađe generacije Veleža pamte i utakmicu igranu 3. svibnja 1987. godine. I gola kojeg je postigao Deverić za slavlje Hajduka, koji će dva kola prije kraja izgubiti od Slobode na Poljudu.

Upravo je ta pobjeda Tuzlake ostavila u životu, pa im je trebala još jedna ona protiv Veleža za opstanak. Sloboda je slavila, Velež je izgubio i nije bio prvak.

Početak neke nove priče ili...

Danas, 31 godinu nakon posljednjeg nastupa na Poljudu, ponovo će zaigrati jedni protiv drugih. Neki novi klinci, momci, igrači sa jedne i druge strane. U nekim drugim vremenima kada su sportska rivalstva prerasla u nešto sasvim drugo.

Tko zna, možda upravo ova utakmica danas bude neki prvi list u novijoj povijesti velikog rivalstva. Početak neke nove priče. A možda ostane samo kap u moru, u vremenima kada se svaka prošla zaboravi za par dana.