Prije 50 godina Brazil je svijet naučio kako se igra nogomet

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije pedeset godina u lipnju, na Svjetskom prvenstvu u Meksiku rođen je moderni nogomet. Svijet ga je gledao izravno na televiziji, prvi put u boji.

Meksiko 1970. nije bilo prvo svjetsko prvenstvo u izravnom prijenosu. Četiri godine prije, 400 milijuna ljudi gledalo je pobjedu Engleske nad Zapadnom Njemačkom u finalu. Slika je, međutim, bila crno-bijela. Brazil, branitelj naslova, mučio se na terenu i što se televizijskih gledatelja tiče igrao je u dvije nijanse sive.

Ali su zato u Meksiku njihove žute i zelene boje zasjale na suncu. Turnir je sniman u boji i kad se danas gledaju brojni legendarni trenuci, tako se i vide. Natjecanje po tome pamti čak i njegova najveća zvijezda.

"Da, pogledam ponekad jer je mnogo toga dostupno na internetu i televizijskim programima", kaže Pele. "I ako ne pazim, često zasuzim".

Tri naslova i tri promašaja

Peleu je taj turnir donio treći naslov svjetskog prvaka, što nije uspjelo nikome ni prije ni poslije, i zacementirao mu ugled najboljeg svjetskog nogometaša. Paradokaslno, za to su zaslužna i Peleova tri spektakularna, milimetarska promašaja  - pokušaj loba čehoslovačkog vratara s centra igrališta, udarac glavom koji mu je engleski čuvar mreže Gordon Banks nevjerojatnom paradom iščupao iz samog donjeg kuta i finta koju je 'prodao' urugvajskom golmanu Ladislau Mazurkiewiczu ne dotaknuvši loptu, koju će u nastavku akcije poslati zamalo pored gola.

"Bio Sam na svom vrhuncu", kaže Pele čijem se majstorstvu divilo i kad je promašio. "Imali smo odličnu reprezentaciju i svi su očekivali da ćemo pobijediti".

Iako je cijeli turnir bio živopisan, pravi spektakl počeo je u polufinalu. U prvom su Brazilci golovima  Clodoalda, Jairzinha i Rivellina izbacili Urugvaj. 

U drugom su Talijani vodili protiv Zapadne Njemačke 1-0 do zadnje minute i izjednačenja Schnellingera. Potom, u najopjevanijem polusatnom produžetku u povijesti, reprezentacije su se smjenjivale u vodstvu, zabijali čas jedni, čas drugi, sve do konačnih talijanskih 4-3.

Trajna slika s te utakmice je ona Franza Beckenbauera koji je veći dio susreta igrao s imobiliziranim iščašenim ramenom jer su Nijemci već iskoristili pravo na dvije zamjene. "I danas svi pričaju o tome", kaže Beckenbauer.

Finale

A najbolje je tek dolazilo.

Italija je bila dobra reprezentacija, sa silno talentiranim Sandrom Mazzolom i efikasnim Gigijem Rivom. Obrana je bila sastavljena od igrača velikog Intera, pionira 'catennaccia', s Giacintom Facchettijem u njezinom srcu.

Brazil ih je rastrgao. Na nadmorskoj visini od 2200 metara, na zasljepljujućem suncu stadiona Azteca, Brazil je prikazao napadački nogomet koji je zadivio svijet.

Pele je zabio prvi gol. "Rekao sam si prije utakmice, on je od krvi i mesa kao i svi drugi", kazao je talijanski reprezentativac Tarcisio Burgnich. "Prevario sam se".

Roberto Boninsegna je izjednačio, ali su Gerson i Jairzinho u drugom poluvremenu odveli utakmicu izvan talijanskog dosega.

Poluvrijeme je izgledalo kao da su Brazilci izmislili nogomet. Posao su završili u stilu, četiri minute prije kraja četvrtim zgoditkom, možda i najboljim momčadskim golom u povijesti, u akciji u kojoj je sudjelovalo osam igrača prije nego li je desni bek Carlos Alberto zakucao Peleovo dodavanje u malu mrežu.

"Nitko ne priča o Peleovom golu, drugom golu, trećem. Uvijek je o četvrtom golu. Mislim da je to najbolji gol sa svjetskih prvenstava", rekao je Carlos Alberto u razgovoru za BBC prošle godine.

Bio je to kraj baš kakav i treba biti na možda najboljem svjetskom nogometnom prvenstvu, prenosi Hina.