"Pukovnikov sin" odveo Ukrajinu među osam

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Toliko puta je ta Ukrajina bila tu negdje. Dovoljno je prisjetiti se onih vezanih baraža u drugoj polovini devedesetih i kasnije.  Bilo da se radilo o kvalifikacijama za Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Ukupno pet puta. A nije da nisu imali kvalitetnu i jaku selekciju.

Probali su, mijenjali izbornike. Prvo oni iz slavne generacije kijevskog Dynama. Od starog iskusnog lisca, jednog od onih koji su udarali poseban pečat europskom nogometu Valeriya Lobanovskog, do njegovih " sinova" Olega Blokhina, Oleksiya Mykhaylychenka, Oleksandra Zavarova.

Za one koji ne znaju o čemu pišemo kratki podsjetnik. Lobanovsky je još tamo 1975. godine, odveo Dynamo Kyiv do naslova u Kupu Kupova preko Ferencvárosa. Njegov je Dynamo postao prva Sovjetska momčad koja je osvojila neki veliki europski trofej. Onda je to sve ponovio jedanaest godina kasnije, bila je to još jedna rapsodija njegove momčadi na Gerlandu protiv Atletico Madrida.

Andriy Shevchenko je imao deset godina tada. U vrijeme kada su vijesti iz njegove zemlje, Sovjetskog Saveza tada, danas Ukrajine bile u prvom planu, nakon što se dogodila nuklearna katastrofa u Černobilu.

''Sjećam se kako su po nas došli autobusi, pokupili su svu djecu između 6 i 15 godina i odvezli nas 1500 kilometara od kuće. Imao sam osjećaj kao da se radi o filmu. Pravih informacija mi kao djeca ali i mnogi ljudi koji su živjeli na tom prostoru nismo imali.  Moj otac je nešto znao, on je radio u vojsci ali to su tada bile samo glasine'', prisjeća se tog teškog perioda iz djetinjstva današnji izbornik Ukrajine, koji je u tom trenutku bio jedan od najtalentiranijih dječaka u tom nekom uzrastu do deset godina.

Pukovnik je u Shevchenku vidio sebe

Primijetio ga je a tko drugi nego Lobanovsky koji je u to vrijeme bio trenerska avangarda. Čovjek koji ništa nije prepuštao slučaju, čija je mreža skauta bila dovedena do savršenstva. Jedan od njih je ustvari zapazio jednog mršavog dječaka koji bi uz puno rada i truda mogao biti vrhunski.

''Ima neku tehniku, ali ni dribling mu nije pretjerano dobar. Međutim, imam dojam da je jako vrijedan, da želi učiti i znati te da ima nevjerojatnu glad za uspjehom'', tako je glasio raport velikom " Pukovniku".

Oni koji su poznavali Lobanovskog će reći kako je on u Andriyu vidio ustvari - sebe. Gurnuo je u vatru Shevchenka s 18 godina. I nije pogriješio. Nije niti mogao. Jer je Lobanovsky znao. To je bio trener ispred svog vremena, čovjek koji je svakog je trenutka znao svaki detalj o svojim igračima dok su mu treninzi bili građeni na dostignućima iz medicine, psihologije, nutricionizma i sociologije. Karijeru je zaključio s trideset osvojenih trofeja.

''Godine i godine sam potrošio na stvaranje super momčadi i u tome sam uspio. Nije bilo lako, ali sam ipak ostvario svoj cilj. No, to mi nije dovoljno. Zašto, dovraga, ne mogu izmisliti igrača koji će biti savršen baš kao što su savršene moje momčadi?'', pitao se Valeriy, vjerojatno ni ne sanjajući da bi upravo "Sheva" mogao postati taj igrač. U svom trećem mandatu "Pukovnik" je skoro doveo Dynamo do finala Lige prvaka. Momčad je zaustavljena u polufinalu, Bayern je prošao dalje, iako je Dynamo u prvoj utakmici vodio 3:1.

Ono što nije napravio Shevchenko s Dynamom jeste u dresu Milana. 2003. godine je uzeo naslov prvaka Europe. Godinu ranije preminuo je njegov " nogometni otac". Kada je 2004. godine osvojio Zlatnu loptu kao najbolji igrač na svijetu, Shevchenko je otputovao u Kijev na grob svog učitelja.

Za svog učitelja

Nakon završetka Eura 2016. godine, Ukrajinu je preuzeo Shevchenko. Koju će pet godina kasnije dovesti do četvrtfinala Eura. Na mala vrata. Prvo se Ukrajina provukla u nokaut fazu, a onda je u 121. minuti osmine finala slomila otpor Švedske. Toliko godina poslije, Shevchenko nije zaboravio Lobanovskog.

''Znao sam ga slušati otvorenih usta. Znao sam gutati svaku njegovu riječ. Dok sam igrao za reprezentaciju znali bismo u njegovom uredu sjediti i pričati satima. Od njega sam naučio jaku puno. Naučio sam koliko je važna disciplina u igri. Kod njega nije bilo napadača, nije bilo defenzivaca, kod njega je bio samo tim. Tjerao me da trčim, da čitam igru protivnika. Sjećam se da nam je znao prirediti spartanske treninge. Naredio bi nam desetine ponavljanja onoga što smo nazvali 'penjanje na smrt', na kosinama od 16 posto. Onaj tko nije povratio od muke i napora, taj nije započinjao utakmicu. Bio je tvrd, ali i stručnjak s punim integritetom.  Njegova je velika lekcija bila shvatiti da ako vjerujete u sebe možete postići bilo što. Postoje trenuci kada ga još uvijek vidim u snovima'', reći će Shevchenko.