Radanović, onaj što je zabio Bugarima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Te kvalifikacije su bile više nego čudne. Izbornik, Todor Toza Veselinović je iz utakmice u utakmicu mijenjao igrače kao na traci. U šest odigranih ukupno njih 38. Ako se ovoj brojci dodaju i oni koji su pozivani, koji nisu ulazili u igri, kroz reprezentaciju je za tako mali broj utakmica prošlo više od pedeset igrača. Mijenjao je sve, a kako je to izgledalo najbolje je usporediti sastav Jugoslavije u prvoj utakmici protiv Norveške te drugoj kontra Bugarske. Osam igrača je promijenio Veselinović, što izgleda pomalo nevjerojatno. Safet Sušić i Ivan Gudelj su bila jedina dva igrača koja su zaigrali u prvoj i posljednjoj utakmici kvalifikacijskog ciklusa.

Toza nas voza

Sportska javnost je bila ogorčena, naslovi poput " Toza nas voza" su bili nešto sasvim normalno. Jugoslavija je teško poražena od Norveške 3:1, nakon čega je u Sofiji slavila minimalno golom Nenada Stojkovića. Pod Goricom su Velšani dva puta gubili dva razlike ali su uzeli bod.

U Beogradu su Norvežane sredili Slišković i Sušić, dok je Baždarević svojim golom osam minuta prije kraja duela u Cardiffu ostavio Jugoslaviju u životu. Prije posljednjeg kola situacija u skupini 4 je bila više nego zanimljiva.

Bugari su pobjedom išli u Francusku, Jugoslavija je za Euro trebala pobjedu, dok je nula odgovarala Velšanima, pa se svakim golom na Poljudu mijenjala situacija u skupini.

Mučila se Jugoslavija, nervirao Mladen Delić

Ivan Vucov koji će kasnije preuzeti Hajduk je držao utakmicu pod kontrolom. Jugoslavija je vodila svega osam minuta, od trenutka kada je Pape Sušić zabio za 2:1 do trenutka kada je Dimitrov sve vratio na početak.Jugoslavija je igrala slabo, Delić se u eteru nervirao. I onda je došla ona famozna devedeseta minuta na Poljudu. Gol koji je ušao u povijest Yu nogometa. Od toliko igrača na terenu, a bili su, Sušić, Zlatko Vujović, Gudelj, Baždarević, Halilović, ukazao se jedan defenzivac, centarhalf kako se to tada govorilo Partizana, Ljubomir Radanović. Čak je i legendarni Mladen Delić prezime strijelca izgovorio uz malu zadršku. Radanović je godinu dana ranije debitirao u susretu protiv Francuske i taj susret na Poljudu je bio tek šesti u dresu A selekcije.

''U utakmici koju sam odigrao tako slabo, ja zabijam gol. I to ne bilo kakav, gol koji nas je odveo na Europsko prvenstvo. Nekako sva moja karijera je stala u taj gol Bugarima. Tada sam kao u nekom transu, gledao sam igrače kao u nekoj nevjerici. Čak sam i na svoju ruku, otišao pred protivnički gol i bacio se na tu loptu. Treba tu i želje, i volje, i sreće, ali sve je to neki splet okolnosti'', pričao je kasnije Radanović koji će se od dresa reprezentacije oprostiti na početku kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, protiv Škotske u Glasgowu. Ukupno je odigrao 33 utakmice te se pored utakmice na Poljudu, još dva puta uspio upisati u strijelce. Ipak, Radanovića su mnogi zapamtili kao vrlo važnog igrača Partizana osamdesetih godina.

U Partizanu igrao važnu ulogu

Prethodno je prošao četiri godine vrućih terena tadašnjeg Druge lige kao igrač Lovćena. U ovoj momčadi je igrao na skoro svim pozicijama, jednom je čak i branio! U Partizan je stigao 1981. godine, ali tadašnji trener Toma Kaloperović nije imao previše povjerenja. Mučile su ga i povrede, ali se sve nekako promijenilo na jednom turniru u Skopju.

''Protiv Vardara sam dao sam gol iz voleja za pobjedu. Uskoro je Miloš Milutinović preuzeo Partizan i on je jedan od najzaslužnijih za razvoj moje karijere. On me je doveo do mlade, olimpijske, seniorske reprezentacije'', govorio je Radanović koji je pored nastupa na Euru 1984. godine, osvojio broncu na Olimpijadi, s Partizanom titule 1982 i 1986. godine.

Standard Liège, Nica su bili njegovi klubovi u inozemstvu, posljednji Bellinzona. S 35 godina je zaključio karijeru. I danas ga se mnogi sjećaju po tom golu Bugarima, ali još jedan Radanović posebno pamti. Onaj Prištini koji je posvetio Draganu Manceu. 

Gol za Mancea

Sa svojim suigračima Vermezovićem i Đurovskim se dogovorio da onaj koji postigne gol na prvoj narednoj utakmici nakon smrti Mancea, gol proslavi baš kao nekada Dragan, onim proklizavanjem na koljenima.

''Nisam ni sanjao da ću to biti ja. U 81. minutu sam zatresao mrežu Prištine, zaletio sam se ka zapadnoj tribini i prvi put na koljenima proslavio gol. Suze su mi krenule'', vratio je film jednom prilikom Radanović koji se danas bavi menadžerskim poslom u Belgiji.

Sve što je u karijeri napravio kao igrač koji je bio veliki radnik, čiji zadatak nisu bili golovi, obilježio je taj trenutak na Poljudu. Neki golovi poput onog Džajića Englezima, Katalinskog i Stojkovića Španjolcima, Karasija Grcima su obilježili povijest nogometa na prostoru bivše Jugoslavije. Baš kao i onaj Ljube Radanovića na Poljudu Bugarima. 1983. godine.