Tekst članka se nastavlja ispod banera
Negdje tamo početkom devedesetih pojavila se informacija kako na drugom kraju svijeta, u dalekom Brazilu na scenu stiže jedan vrhunski igrač. Doktora Socratesa mlađi brat. Igrač koji u tom trenutku nosi dres São Paula. Hej, je li može biti bolji od svog brata? Nema šanse. Od Doktora? Ne nikako.
Izlazak iz sjene
I onda je došla utakmica Interkontinentalnog Kupa. Hladnog prosinca 1992. godine. Momčad koja je u tom trenutku bila pojam za nešto najbolje ikada. Barcelona, protiv São Paula. Za naslov najboljeg na svijetu službeno. Na jednoj klupi Johan Cruyff i njegov "Dream Team" koji su činili Hristo Stoichkov, Michael Laudrup, Ronald Koeman, Pep Guardiola i ostali.
Na drugoj strani, još jedno veliko ime Telê Santana s Cafuom, Müllerom i čovjekom s brojem deset na leđima, koji se zove Raí.
Stoichkov je zabio golčinu u svom stilu prije nego što je na scenu stupio Raí. Prvo gol za 1:1 koji kao da je bio najava čarolije koja će doći pedesetak minuta kasnije. Slobodnjak, onaj najbolji. Ne jaka lopta, ali strašno precizna. Kako se to obično kaže "u devedeset", ona koja skida paučinu.
I tog trenutka je bilo jasno. Sokratesov brat polako izlazi iz sjene. Iako je već do tog trenutka Raí imao pet osvojenih trofeja, reprezentativac je bio već pet godina.
''Imali smo mladu, ali zrelu momčad, tako da je to bila dobra kombinacija. Jezgra momčadi je bila na vrhuncu, imali smo puno tehničke kvalitete i imali smo inteligentne igrače koji su se nadopunjavali. Pored toga tu je bio izvrstan trener sjajni vođa Telê Santana koji je znao maksimizirati potencijal momčadi kao nitko drugi. Sigurno je među tri najbolja trenera svih vremena'', godinama kasnije je govorio je o svojoj momčadi, treneru, Raí. Treneru koji ga je itekako promijenio. Koji je usavršio njegov talent.
''Santanin rigorozan stil bio je vrlo važan za moju evoluciju kao igrača. Uvijek je bio zahtjevan, tražio je predanost tijekom vježbanja, a kao rezultat toga, završio sam s nogama čvrsto na zemlji i glavom čvrsto na ramenima'', kaže Raí.
Santana je prepoznao njegovo znanje
I ne samo to. Zaradio je kapetansku traku i ono što je najvažnije, zabijao je sve više i više. A početak je bio malo čudan. Jer Raí SouzaVieira de Oliveira je nekako više volio košarku. I nije opće bio loš.
Dobro, igrao je i on lopte, dok nije otišao na jedan trening Botafoga. U tom trenutku, nije bio previše zainteresiran niti je pokazivao želju da postane, pravi, profesionalni igrač. Uostalom, obitelj je već imala jednu nogometnu zvijezdu: Doktora Socratesa, koji je tamo početkom osamdesetih bio po mnogima najbolji igrač na svijetu. Posebno 1982. godine u Španjolskoj na svjetskoj smotri. Baš te godine, Raí je dobio kćerku i nogomet je počeo gledati drugim očima.
Do tada ga je shvaćao poprilično olako. Nije previše trenirao, na treninge je kasnio, posebno mu je smetalo što ljudi uzvikuju njegovo ime tjerajući ga da se malo probudi, da počne da igra.
Za razliku od velike većine igrača iz Brazila, njegova obitelj je jako puno polagala u školovanje, pa se i od njega tražilo da bez obzira na sve nastavi studirati. I zapravo je pohađao je na sveučilištima povijest i kasnije, tjelesni odgoj. Ali niti jedno niti drugo nije završio.
Jedno vrijeme je igrao kao posuđeni igrač Ponte Prete, pa se brzo vratio u Botafogo. U tada najvećem transferu koji su ikad dogovorili brazilski klubovi, Raí je 1987. potpisao za São Paulo. Mučio se na početku, komentatori su kritizirali njegov lakonski stil i očitu nezainteresiranost za naporan rad. Sve dok nije na klupu došao Telê Santana.
Jednostavno, Santana je probušio njegov ego i stvari su došle na svoje mjesto. Osvajala su se domaća prvenstva, Copa, kao kruna je došla titula najbolje momčadi svijeta. Tu su bila i pojedinačna priznanja, između ostalih bio je najbolji igrač Južne Amerike te 1992. godine. Europa je bila logičan slijed stvari, mnogi su otimali, bilo je pitanje gdje će Raí završiti.
Sjajne godine u Parizu
Na kraju je to bila Francuska, PSG. Možda pomalo iznenađujuće, ali ustvari ne. Jer u tom periodu velike francuske tvrtke, od Canala +, do nekih drugih počele su ulagati veliki novac u nogomet, klubove, naravno PSG je bio tu prvo ime. George Weah i David Ginola kao najveće zvijezde su bili već tamo, pa je stigao i Raí za tada velikih pet milijuna dolara.
Za igrača koji je ustvari nedokazan u Europi. Da stvar bude gora, Artur Jorge tadašnji trener je imao neku svoju viziju, pa je Brazilca držao na klupi. To se odrazilo i na njegove igre u reprezentaciji, posebno u drugom dijelu SP-a 1994. godine.
Ostao je bez kapetanske trake, najvažnije utakmice je gledao s klupe. Međutim, kada se vratio u Pariz, tamo su se neke stvari promijenile, novi trener je bio Luisa Fernández. Luis je na mjestu playmakera vidio baš Brazilca.
I tu je krenuo njegov uspon, ali i uspon PSG-a. Vrhunska nogometna inteligencija je došla do izražaja, kontrolirao je onako kako on zna igru svoju momčadi, ali i svoje osjećaje. PSG i Raí su skoro zajedno došli do vrha. Uzela su dva kupa, jedan Liga kup, bili su prvaci, pa su jednom osvojili Kup Kupova, sljedeće godine su izgubili finale.
Posebno se iz tog natjecanja pamte pobjede nad Celticom, Liverpoolom, Galatasarayem. 1995. godine, PSG je igrao sjajno u Ligi prvaka. Dva puta su sredili Bayern, Barcelonu u četvrtfinalu, tek ih je Milan zaustavio u polufinalu. Nakon 147 odigranih utakmica, došlo je vrijeme i za rastanak.
Navijači PSG znali pozdraviti odlazak sjajnog Brazilca koji je već tada imao 33 godine. Monaco je došao na Park prinčeva bio je 25. travanj 1985. godine. Dok je vodio momčad iz tunela, stadion se pretvorio u more plave, žute i zelene boje. Brazilske zastave i šalovi zavijorili su se na vjetru, a Aquarela do Brasil odjekivala je s tribina. Raí nije mogao sakriti suze.
Vratio se kući, te je pomogao svom São Paulu da uzme dvije titule. Nažalost, koliko god je bio vrhunski igrač, Raí je nekako bio u sjeni prvog svog brata, ali i onda nekih drugih zvijezda u reprezentaciji.
Možda i u neku ruku zbog reprezentacije koja je u njegovo vrijeme igrala ipak nešto drugačiji nogomet od onog na koji su nas navikli. Netko će reći kako Raí nije bio tipični Brazilac ponajviše zbog svoje fizičke građe.
Uvijek spreman za borbu
Poput starijeg brata, Raí-ova je snažna socijalna savjest natjerala ga je da stvori zakladu „Gol de Letra“ zajedno s kolegom bivšim profesionalcem i legendom Leonardom. Zaklada, koju je UNESCO prepoznao kao globalni model, koja pomaže tisućama siromašne djece da dobiju pristup obrazovanju. I on se kao i svoj brat nekada bori, ne želi ostati po strani kada su pitanju stvari koje se tiču njegove zemlje.
''Ne bojim se govoriti jer moja uvjerenja i ideje idu u istom smjeru kao i uvjerenja i ideje vrlo važnog dijela društva. Nikada se ne bismo trebali bojati zauzeti stav. Napokon, mi smo u demokratskom sustavu i moramo se boriti da to ostane isto'', reći će danas Raí i dodati baš kao što bi to vrlo vjerojatno uradio i stariji brat.
''Danas je vrlo frustrirajuće vidjeti svijet koji je obogaćuju. Vjerujem da doprinosim koliko mogu malenoj promjeni. Ali ono što se doista treba promijeniti jest da trebamo velike svjetske vođe. Potrebne su nam kompetentne karizmatični vođe koji mogu promijeniti tijek povijesti. Potrebni su nam ljudi koji misle da je svijet mjesto koje treba ravnotežu, sklad i održivost. Vođe koji znaju da nam je potrebno manje nejednakosti, više poštovanja i ljubavi prema bližnjima'', naglasti će Raí koji radi i kao direktor kluba u São Paulu.
Radi, stvara i sklapa neku novu generaciju. Igrača i ljudi. Kakvih je danas sve manje, kakav je cijeli svoj život i Raí.
