Tužna priča: Ago - Un Capitano vero

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Trideseti svibanj 1984. godine. Jedan od najvažnijih datuma u povijesti Rome. Tog dana Vučica je igrala jednu od svojih najvećih utakmica. Na Olimpicu, finale tadašnjeg Kupa prvaka, Roma protiv Liverpoola. Nakon devedeset minuta na semaforu ja stajalo 1:1, igrali su se produžeci, na kraju su se morali pucati jedanaesterci. Steve Nicol je poslao loptu na tribine, prvi za Romu je trebao šutirati Francesco Graziani, ali se raspao, rasplakao... Agostino Di Bartolomei ga je zaustavio, uzeo mu loptu i – zabio. Roma je imala prednost, ali je poklekla. Bruce Grobbelaar je ipak bio glavna zvijezda. Izludio je domaće igrače, svojim plesom na gol na liniji. Nisu pogodili ni Conti, pa ni nesretni Graziani. Liverpool je postao prvak Europe, Roma više nije imala takvu priliku.

Neki igrači Rome se nikada nisu oporavili od tog poraza. Jedan od njih je bio Agostino di Bartolomei, prvi pravi Rimljanin kapetan u povijesti Rome, ili kako bi Talijani rekli – Un Capitano vero.

Finale nikada nije prežalio

Na desetu godišnjicu tog za njega prokletog finala, di Bartolomei je izvršio samoubojstvo pucajući sebi ravno u srce. Zaokruživši još jednu nogometnu priču, na najgori mogući način. A moglo je biti drugačije.

I vjerojatno bi bilo da je Roma postala prvak Europe. Godinama kasnije se pričalo kako se Diba, Nino ili Ago kako su ga zvali suigrači, navijači, raspao nakon te utakmice. Baš kao što se govorilo o tome kako je već u svlačionici Diba ušao u sukob s Paulom Robertom Falcaom koji je odbio šutirati s bijele točke u finalu, navodno je potegao i pištolj. Jer je baš Graziani morao šutirati u zadnjoj seriji, umjesto Brazilca.

''Ti prokleti jedanaesterci u finalu obilježili su živote mnogih ljudi. Svi su vjerovali kako će Roma postati prvak Europe, ali nije. Sve je te večeri nakon finala otišlo u jednom drugom pravcu. Znam da je sve to vrlo teško preživljavao, nije spavao noćima. Istovremeno Ago nije bio jedan od onih ljudi koji je mogao i znao svoju tugu i bol podijeliti s drugima'', reći će njegova supruga Marissa.

Agostino Di Bartolomei je rođen 8. travnja 1955. godine u Rimu, odrastao je na ulicama ovog grada, kao mali dječak počeo je trenirati u Romi, iako je bio nekako introvertan. Nije baš volio previše da se igra sa svojim vršnjacima.

''Nisam igrao sa svojim prijateljima, nekako sam više volio uzeti loptu pa šutirati od zid. To je za mene bilo idealno, tek kasnije kada sam počeo trenirati, rad s ostatkom momčadi postao nešto normalno'', znao je reći di Bartolomei s kojim je Roma bila prvak, te je još osvojila tri Kupa u prvoj polovini osamdesetih.

Kao 18-godišnjak dobio je šansu zaigrati za prvu momčad. Prepoznao ga je čuveni švedski stručnjak Nils Liedholm, izbacivši zbog njega iz udarne postave kapetana i ljubimca navijača Franca Cordovu. Čak su i navijači Rome po povratku s jednog gostovanja zaustavili Dibu u automobilu nezadovoljni odlukom švedskog trenera. Nakon svega, di Bartolomei je završio na kaljenju u Vicenzu, a Cordova je vraćen u prvih 11. Na kraju je one najvatrenije navijače Rome prvi izdao baš Cordova prelaskom u Lazio 1979. godine.

Trčao je baš ako mora

Kapetansku traku je tada preuzeo Ago, koji je bio nekog posebnog kova. Nikada se nije nametao, ali nije baš nešto niti volio trčati. Zato je bio ona fina, umjetnička desetka koja jednom loptom lomila protivnika. Trener Liedholm je znao reći:

''On nikada neće potrčati za loptom, ako baš nema neke velike potrebe!''

Jednostavno to su bili takvi tipovi igrača. Vjerojatno zato nikada nije zaigrao za reprezentaciju. A morao je. Njegov svijet se polako počeo rušiti nakon završetka tog velikog finala.

Potjeran iz Rome, nikad se nije vratio

Ugovor mu je istekao tog ljeta, nije želio razgovarati s čelnicima kluba, a kada je vratio otvorio i Liedholm koji je krenuo za Milano, zajedno s njim je pošao i di Bartolomei.

''Ne znam zašto idem, ali idem. Osjećam se kao netko tko ne pripada ovoj momčadi. Kao neka nakaza'', govorio je na odlasku Diba. Navijači su pozdravili transparentom "Ago, pušta te Roma, ali ne i tvoja Curva Sud".

Naredne sezone je kao igrač Milana na utakmici protiv Rome zabio gol, onda se naravno vratio na Olimpico te se pokačio s bivšim suigračima Conteom i Grazianijem. Igrao je tri sezone za Milan, kasnije za Cesenu, pa Salernitanu, ali to nije bilo to.

Jednostavno, za njega život van Rima, bez dresa Rome nije bio život. Što je vrijeme prolazilo bilo je sve teže. I ništa se nije promijenilo ni po završetku karijere. U Rim se nije vraćao. Ostao je živjeti u okolici Salerna mjestu, San Marcu di Castellabatu.

Na desetu godišnjicu finala izvršio samoubojstvo

30. svibnja 1994. godine, na desetu godišnjicu poraza u finalu Kupa prvaka, Di Bartolomei je odlučio na najgori mogući način zaključiti svoju agoniju. Uzeo je svoj pištolj Smith & Wesson 38 i odlučio si oduzeti život. Pucao je sebi u srce. Imao je samo 39 godina. Iza sebe je ostavio pismo u kojem je napisao što ga je sve mučilo, a imao je manjih financijskih problema, tražio je neke kredite koje nije dobio. 

''U našoj vezi nije bilo izdaje, već samo pogrešno povučenih poteza. Volim tebe i naše sinove, ali ne vidim izlaz iz ovog tunela'', napisao je u oproštajnom pismu.

Roma se nekako godinama kasnije iskupila, organizira se turnir mlađih kategorija u čast svog bivšeg kapetana, jedan od terena u Trigoriji se zove po njegovom imenu.

''Nikada nije lako pronaći neke nove riječi, nama kojima on strašno puno nedostaje. Uvijek ću ga pamtiti po njegovom osmjehu'', kaže danas njegova supruga Marisa. Riječi njegovog velikog prijatelja rimskog pjevača, Antonella Vendittija ostaju za sva vremena:

''Sjeti me se, kapetanu moj, baci pištolj iz ruke, da je bilo malo više ljubavi ti bi danas bio tu, sa nama....''