Ubojiti napadač, rušio Miloševića, forsirao Tadića, ostao razočaran u Srbiju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio je sjajan napadač tu nema nikakve dileme. To je prva rečenica koji su će mnogi izreći kada postavljate pitanje tko je Savo Milošević. Gradio je tu svoju igračku karijeru od Partizana, preko Aston Ville, Real Zaragoze, Parme, Espanyola, Celte, Osasune do Rubina iz Kazana koji je bio njegov posljednji klub.

Iz Partizana u Aston Villu

Partizan je početkom devedesetih krenuo slagati ekipu koja će prekinuti dominaciju tada jednog od najboljih klubova u Europi, Crvene Zvezde.

Tu su bili Mijatović, Zahović, Brnović, Petrić, Jokanović, Stanojković, Vujačić, Bogdanović, za trenera je postavljen Osim. Milošević je došao kao jedan od opcija u vrhu napada, iako se činilo kako je Nebojša Gudelj prva.

Međutim, sve se počelo raspadati, Zvezda je krenula u rasprodaju igrača, Partizan nešto manje, što se odrazilo i na rezultate, pa Partizan uzima pet titula, Zvezda jednu tadašnje poprilično skromne lige koja je trajala pod sankcijama. U tri sezone Savo je izrastao u prvog strijelca, ubojitog centarfora koji će završiti u Aston Villi

Kasnije će priznati kako ga je gol za reprezentaciju tadašnju Jugoslaviju protiv Urugvaja 1995. godine prodao u Englesku. Tamo su tada igrali Mark Bosnich, Steve Staunton, Gareth Southgate, Paul McGrath, Dwight Yorke, Stan Collymore, sve važna imena otočkog nogometa. Zabio je gol u finalu Liga Kupa protiv Leedsa u trijumfu 3:0 na starom Wembleyu.

Nakon tri sezone odlazi u Španjolsku gdje ostavio definitivno dubok trag, posebno se izdvajaju dvije sezone u Real Zaragozi, s Osasunom je igrao polufinale Kupa UEFA 2007. godine. Na kraju se oprostio u Rusiji, osvojenom titulom prvaka.

Igrao protiv BiH

Iako je rođen u Bijeljini, za Miloševića nije bilo dileme, nosio je dres SR Jugoslavije, SiCG te treće Jugoslavije s kojom je došao na Euro 2000-te godine i tamo bio najbolji strijelac uz Patricka Kluiverta. Igrao je u protiv BiH dva puta. Jednom u prijateljskoj utakmici 2002. godine, dvije poslije u kvalifikacijskoj za SP u Njemačkoj.

Rušio Miloševića na protestima

Svih tih godina je za razliku od velike većine sportista, Milošević bio politički aktivan. Sudjelovao je na različite načine u rušenju prezimenjaka Slobodana s vlasti. Još od studentskih demonstracija 1996. godine.

"Na Terazijama sam, u majici Otpora, 4. listopada 2000. igrao nogomet pred 20.000 ljudi. To svi pamte... Kada smo ušli na mali improvizirani teren, ugledavši ozarena lica okupljenih, shvatio sam da nisam pogriješio. Negdje između dva driblinga, u publici sam ugledao svoju tetku, od mene stariju svega godinu dana, koja je bila ushićena i ponosna zbog toga što sam baš ja čovjek koji je te ljude za trenutak učinio sretnim."

Kasnije će stati na stranu Borisa Tadića i njegove stranke.

"Bez obzira na to što nisam profesionalni političar koji je želio da se bavi politikom i da od nje profitira, kada sve saberem, to što sam član Demokratske stranke donijelo mi je dvadeset osam minusa i nijedan plus. Naravno, ne žalim zbog toga, nisam se pokajao; naprotiv… U životu mi je uvijek bilo bitno da nitko ne utiče na moje izbore i da pokažem da sloboda koju imam nema cijenu.

Slobodan sam da uvijek kažem ono što mislim; da se borim da u djelo sprovedem ono za što se zalažem i što je, po mom sudu, vrijedno borbe. Da bih osigurao tu vrstu slobode, nikada nisam prihvatio usluge koje su mi ne jednom nuđene. Ne sjećam se koliko su me puta pitali da kažem što hoću, što želim i ne znam koliko puta sam odgovorio isto: Ništa! To je sloboda o kojoj govorim", pričao je u interviewu za "Vreme" 2014. godine.

Iako je obavljao određenu ulogu u savezu, bio koordinator reprezentativnih selekcija Srbije, nekako je uvijek u bio nekoj vrsti konflikta s čelnicima istog. Baš kao i u Partizanu kojeg je vodio 67 utakmica. I na kraju poručio: "Idem odavde, nikada više neću raditi tu".

Nije Srbija onakva kakvu je očekivao 

Iz perioda ostala je opet ostao jedan zanimljiv interview u kojem je pričao o svemu, pa na kraju i politici, demokratiji za koju se on nije borio prije dvadesetak i nešto više godina...

"Korigirao sam svoje stavove, postao sam pragmatičniji. Sada kada pričam o političkim procesima, više ne vjerujem nikome. Kada vratim vrijeme i sjetim se što smo radili i zbog čega smo se borili protiv Miloševića, pa sada pogledam što smo uradili poslije njega. Revidirao sam svoj odnos prema Miloševiću. On je vodio te ratove jer je dijelom bio prisiljen na njih, a sila boga ne moli. Milošević se borio za Srbiju.

No, uz sve to uspio je sačuvati socijalni mir. Kada smo mi demokrati došli na vlast, što se promijenilo od tada. Od Kosova i rezolucije, demokratizacije Srbije, koridora deset, energetskog sistema, poljoprivrede. Tih nekih pet stubova, koje su demokrati obećali, ja za sve ovo vrijeme nisam vidio ništa od toga. Kada sve stavim na stol i ovo što je uradio Milošević u onim uvjetima, ja bih se Slobi Miloševiću sada ispričao. S tim da se moje mišljenje o njegovoj nakaradnoj politici nije promijenilo i nizu odluka kojima je uništio državu Srbiju" pojasnio je Savo.

Sada je na klupi BiH

Olimpiju je vodio puno manje, samo 16 utakmica i od listopada 2021. godine je bez angažmana. U relativno kratkom periodu, u samo dvije i pol godine je ostao je bez oca, djeda i mlađeg brata.

Poznat je kao fighter, borac, nije neko tko baš lako klima glavom, zato ostaje pitanje zbog čega je prihvatio ponudu da u ovako nezahvalnom, teškom trenutku preuzme reprezentaciju BiH. Posebno ako će ostati svoj do kraja. Neki su prije njega pokušali biti svoji, nisu se dugo zadržali na klupi.