Tekst članka se nastavlja ispod banera
Mađioničar na travnjaku, blagoslovljen očaravajućim driblingom. Jedan od najvećih nogometaša koje je zemlja Austrija dala.
Oni koji su ga poznavali reći će kako je to bilo nevjerojatno izjednačena količina talenta, odanosti i morala. Čovjek koji je do kraja, do svoje misteriozne smrti bio odan svojim prijateljima, klubu, zemlji.
Činjenica da je završio tako ružno, tužno, čini ga još većim kako čovjekom tako i igračem koji je ostavio veliki trag u europskom nogometu tridesetih i četrdesetih godina.
Matthias Sindelar je pokazao kako se za svoja uvjerenja može boriti jedan nogometaš na terenu, kako baš tu, može pokazati sve ono što zna kao igrač, ali jednako tako može izraziti svoje mišljenje, osjećaje kao čovjek.
Bio je od prvog trenutka svjestan potencijalnih posljedica svojih postupaka, ali iskoristio je svoju slavu i sposobnost da se do kraja založi za ono što je ispravno i u što vjeruje.
Imao je samo dvije godine kada se s roditeljima doselio u Beč. Njegov otac bio je zidar i umro je ratujući u Prvom svjetskom ratu samo nekoliko godina kasnije, ostavljajući Sindelarovoj majci dvostruki teret vođenja doma i zarade za život dovoljan za uzdržavanje četvero djece.
Slično kao i druga djeca njegove društvene klase, Matthias je djetinjstvo proveo na ulici.
Igrao se sa svojim vršnjacima, s vremena na vrijeme bi se pojavila neka krpenjača koji su šutirali. Sindelar se već izdvajao, ne samo po svom talentu nego i po građi. Upravo mu je taj talent omogućio da relativno brzo izađe iz te neke srednje, radničke klase.
S petnaest godina Sindelar se pridružio momčadi ASV Hertha Vienna. Šest godina kasnije prelazi u Austriju iz Beča jedan od najvećih, ali i kako su tada govorili najotmjeniji klub koji je imao veliki broj navijača.
Mršav, nikakav, a strašan igrač
Matthiasu Sindelaru nije dugo trebalo da postane jedan od najboljih, omiljen među navijačima. Jednostavno je od prve utakmice zaslijepio gledatelje svojom brzinom i tehnikom.
Vrlo brzo je zaradio nadimak "Der Papierene".
"On je bio superstar tog doba, iako tada nije bilo toliko histerije za igračima. Gledao sam ga nekoliko puta, pamtim ga kao mršavog, igrača krhkog izgleda koji je izgledao tako da se ste imali osjećaj da će vjetar otpuhati. Takav konstitucija, teško da možete zamisliti da je jedan takav bio vrhunski igrač. Igrač koji je uništavao protivničke momčadi, selekcije", reći će Fritz Polster, čovjek čiji se otac družio baš sa Sindelarom.
Zvijezda u pravom smislu riječi postao je kao igrač reprezentacije Austrije. Wunderteama Huga Meisla koji je tamo početkom tridesetih godina bio jedan od najboljih u Europi.
Iz tog perioda je ostala ona u to vrijeme velika serija od četrnaest utakmica bez poraza koja se protezala više od osamnaest mjeseci od travnja 1931. do prosinca 1932. godine. Još u prvoj utakmici protiv Švicarske Sindelar je postigao gol. Nastavio je i zabijati, pa se pamte nastupi protiv Škotske, Engleske na Wembleyu, gol kontra Italije.
Prevodio Wunderteam
Austrija Beč za koju je igrao je uzela jedan naslov prvaka, pet puta Kup, ali i dva puta Mitropa Kup u tom periodu koji je u to vrijeme bio najvažnije natjecanje za klubove u Europi.
Jednom su u finalu tukli Ambrosianu-Inter, današnji Inter te Spartu iz Praga u drugom. Sindelar je u revanšu finala protiv Intera postigao hat-trick u pobjedi 4:3.
Reprezentacije su u to vrijeme igrale Srednjoeuropski kup a društvo je bilo poprilično zanimljivo i jako s obzirom na imena igrača i reprezentacija.
Austrija je bila pobjednika 1932. godine, s 11 bodova ispred Italije i Mađarske. Zato je bila jedan od favorita na Svjetskom. Te 1934. godine su poraženi u susretu za treće mjesto Njemačka je bila bolja 3:2, u polufinalu Italija, spornim golom Enriquea Guaita.
Posao nogometni Mozzart
U bečkim kavanama, intelektualci, poznati i priznati su sve više raspravljali o Sindelaru i Wunderteamu. Nogomet je polako postajao ono što danas kažemo najvažnija sporedna stvar.
Možda čak on to i nije želio biti ili postati, ali je u tom trenutku bio velika zvijezda.
Pojavljivao se u reklamama za mlijeko i satove. Njegova je popularnost prešla klasne i kulturne pragove.
Kao igrač Austrije Beč, ekipe s jakim židovskim vezama, bio je prijatelj židovske zajednice, što je dovelo do mnogih glasina o tome da je i sam Židov. O njemu se pričalo jednako u kavanama kao i na gradilištima na kojima je nekoć radio njegov otac. Svi su poznavali Sindelara.
Samo što sada više nije bio "Der Papierene" već "nogometni Mozzart". I tko opet zna kako bi se stvari razvijale, da je recimo Matthias živio i igrao u nekim drugim vremenima. A ne u teškim , ružnim, prljavim, kakva mogu biti ratna ili predratna.
Osjetio je to Wunderteam na Olimpijadi 1936. godine kada su izgubili zlato u finalu od Italije.
Važno je napomenuti da su Olimpijske igre u to vrijeme bile puno važnije, značajnije za nogomet uopće nego što je to danas, a Austrija je željela svoju europsku dominaciju prenijeti na svjetsku pozornicu. Nisu uspjeli iako su bili blizu.
Dvije godine nakon Olimpijade, Hitler je u svojoj viziji "poklopio" Austriju, Anschluss se dogodio. Liga je nestala, reprezentacija je još uvijek nekako plivala na površini.
Matthias je nastavio živjeti kako jeste do tada. Iako nije bilo poželjno, družio se za Židovima, koliko je mogao pomogao. Nije napustio Austriju, nije prihvatio ponudu recimo Manchester Uniteda, ali i nekih drugih klubova. Jednako tako mogao je recimo igrati za Njemačku, ali čovjeku kao što je Sindelar, koji nikada nije skrivao svoje socijaldemokratske naklonosti to nije palo na pamet.
Nije želio, nije mogao protiv sebe
Međutim, ono što je napravio na utakmici 3. travnja 1938. godine, je posebna priča. Radilo se o utakmici koju su igrale Austrija i Njemačka u Beču. Planirana je kao prijateljska kojom se obilježava „ujedinjenje“. Pa je nekako poželjna bila nula na kraju.
Austrijanci su naravno bili bolji, Sindelar je bio nezaustavljiv. Ali je promašivao. Nešto što on nije inače. Pričali su kasnije, namjerno. Jer je želio poniziti Njemačku, njene navijače i one koji su sjedili u ložama. Bila je nula na poluvremenu, ali je onda Sindelar uradio ono što najbolje zna.
Postigao je gol za 1:0, koji je proslavio plesom pred svečanom ložom. Plesom koji će ga koštati života. I to nije bilo sve na ovoj utakmici.
Njemačku je dotukao Schahti Sesta iz slobodnjaka. Austrija koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo je ostala bez nastupa, ali Sindelar nije želio igrati za Njemačku, zvanično je odbio Hitlera i društvo. Objasnio je kako se povlači i prestaje igrati.
U kolovozu 1938. kupio je kafić od Leopolda Drilla, Židova prisiljenog da se toga odrekne prema novom zakonu - plativši vrlo poštenih 20.000 DM, na što oni koji ga idoliziraju brzo ističu - i vlasti su ga osudile zbog nesklonost i suradnje.
Gustav Hartmann, njegov prijatelj, pokucao je 23. siječnja na vrata stana u kojem je živio Matthias. Nitko nije odgovarao, pa je ovaj provalio. Imao je što vidjeti.
Sjajni centarfor je ležao gol i mrtav na podu, dok je njegova djevojka Camilla Castignole bila još živa ali u nesvijesti. Ona će umrijeti pad dana kasnije u bolnici. Baš kao i Matthias od posljedica trovanje ugljičnim monoksidom. Istraga o ovom događaju je bila otvorena, ali nakon šest mjeseci zatvorena.
U Kronen Zeitungu 25. siječnja je pisalo kako je veliki igrač preminuo od posljedica trovanjem, dok je Friedrich Torberg, pisac u "Gedicht vom Tode eines Fussballers" ("Baladi o smrti nogometaša"), je pisao o samoubojstvu čovjeka kojeg je novi poredak uništio, odbacio.
S treće strane, Egon Ulbrich, Sindelarov prijatelj, tvrdio je da je jedan lokalni dužnosnik podmićen kako bi njegovu smrt okarakterizirao kao nesretni događaj kako bi imao normalan ispraćaj u organizaciji države.
Više od 15.000 ljudi je na ulicama Beča ispratilo ovog sjajnog čovjeka, velikog nogometaša. Kasnije se pisalo i pričao kako je Matthias bio Židov što nije bila istina, ali njegova djevojka je moguće imala židovsko podrijetlo što su ona i slavni igrač skrivali.
Jedno je sigurno. Matthias je volio svoj grad, državu, volio je nogomet igrati za reprezentaciju i klub. Bio je strašno povezan kako s ljudima tako i gradom i jednostavno nije izdržao.
Nije mogao živjeti kao da se ništa ne događa. Nije želio u slomljenom i uništenom Beču, biti ono što je nekada bio. Jednostavno nije mogao.
