Tekst članka se nastavlja ispod banera
19. rujna 1941. Nacisti su okupirali Kijev, koji je pao lakše od očekivanog. Jedan od razloga ležao je u činjenici da su Ukrajinci tada naravno još u Sovjetskom Savezu živjeli u nadi da će im novi režim ponuditi nešto više, bolje od matičnog koji je imao pretjerano represivne mjere.
Međutim, svi oni koji su nešto mislili, vrlo brzo su se uvjerili što ih čeka " pod novom vlašću".
Ipak, nije da nije bilo nekog otpora, tri mjeseca je trajala borba, ali je na kraju rezultirala okupacijom koja će potrajati sljedećih 779 dana.
Par dana nakon okupacije, više od 33 000 Židova ubijeno je u Babi Yaru, provaliji na periferiji razorene prijestolnice. Zločini su se događali svakodnevno, glad, smrt, strah, to je bila svakodnevica.
Sport, ma tko je uopće mogao pričati o sportu? Nogometu? Jedan dio igrača iz Kijeva, točnije Dynama i Lokomotiva je bio u ratu, kontra Nijemaca, dok se jedan dio, onaj koji je ostao u gradu jednostavno snalazio, kako se može snaći u ratu. Nešto se radilo kako bi se prije svega zaradilo za malo hrane.
Dynamo je pred rat bio jak
Prije same okupacije, upravo je nogomet za građane Kijeva bio nešto posebno, nešto najvažnije, oružje kojim su suprostavljali moćnom Staljinovom režimu. Nogomet je tih godina u sadašnjoj Ukrajini bio izvor ponosa i nacionalizma za stanovništvo.
Dynamo na početku nije bio najbolji, ali se vrlo brzo počeo dokazivati na najbolji način u tek osnovanoj ligi Sovjetskog Saveza. Pa jednom bio treći, jednom četvrti.
Momčad je vodio legendarni menadžer Mikhail Tovarovskiy, a glavna figura je bio na golu sjajni Nikolai Trusevich. Budućnost je izgledala svijetla, barem što se tiče nogometa, međutim stvari će se vrlo brzo promijeniti na gore, stvari će postati strašne.
Dolazi rat
Neki od igrača će uzeti pušku, neki će završiti na frontu, neki u zarobljeništvu. Trusevich je bio jedan od njih. Srećom po njega, početkom 1942. oslobođeno je nekoliko ratnih zarobljenika, među njima i Nikolai.
Po povratku kući, jedan od ponajboljih golmana Sovjetskog Saveza iz tog vremena suočio se glađu, neimaštinom, spavao je i živio na ulici, čekajući smrt. Koja je mogla doći svakog trenutka, na ovaj ili onaj način. Njemu je bilo svejedno, supruga i kći su uspjele pobjeći iz grada.
A, onda je negdje spavajući na betonu, jedne od ulica Kijeva čuo svoje ime i prezime. Vlasnik lokalne pekare Iosif Kordik, nogometni fanatik je prepoznao kroz prozor veliku zvijezdu te ga zaposlio kao domara.
Inače, taj Kordik je podrijetlom bio Čeh, ali je znao njemački pa je uspio okupatore uvjeriti da je on ustvari Austrijanac čija je žena Ukrajinka.
Gazda pekare pravi momčad
U takvim vremenima, Kordik je razmišljao o tome da napravi jednu momčad od igrača Dynama I Lokomotiva koji su tu negdje u gradu. Prvi sljedeći kojeg su pronašli je bio Makar Mikhailovich Goncharenko, bivši krilni igrač Dynama, strašni napadač.
Uskoro su tu bili Mikhail Putistin, Ivan Kuzmenko, Mikhail Sviridovskiy, Nikolai Korotkykh, Alexey Klimenko, Fedor Tyutchev, Vladimir Balakin, Vasiliy Sukharev i Mikhail Melnik (osam igrača Dinama i tri igrača Lokomotive).
Uglavnom gladni, bolesni, a željni da se suprotstave agresoru na terenu. Momčad se zvala FC Start.
Uskoro su počeli trenirati, igrati s nekim njemačkim klubovima, mađarskim, rumunjskim. 7. lipnja 1942. su odigrali prvu utakmicu protiv Rukh-a kojeg su razbili 7:3.
Redom su sređivali još kojekakve momčadi sastavljene od rumunjskih, mađarskih vojnika, pa čak jedne njemačke. Nakon svega bilo je pitanje vremena kada će za Start zainteresirati vlast.
"Pozvao sam vas kako bih vam rekao da okupite svoje suigrače. Odlučio sam da za tri dana priredim utakmicu za nezaborav. Vi, iz Dinama, sastat ćete se s momčadi Luftwaffea, među kojima su i neki reprezentativci iz naših vodećih prvoligaških klubova. Osobno ću se pobrinuti da stadion bude ispunjen do posljednjeg mjesta. Dovest ćemo njemačke vojnike, a, dakako, i vaše sugrađane. Neka se razonode u ovim napetim ratnim vremenima", rečeno je Goncharenku.
Koji je baš kao u onom filmu " Bijeg u pobjedu" bio uvjeren u uspjeh svoje momčadi.
Utakmice smrti protiv Flakelfa
Luftwaffe je tijekom Drugog svjetskog rata unutar jedinice imao nogometnu momčad "Flakelf", sastavljenu od više profesionalnih igrača.
Utakmica je odigrana 6. kolovoza, "Iron Cross" general Eberhardt, je navodno na poluvremenu prijetio strijeljanjem, ali je Start slavio s visokih 5:1.
Tri dana kasnije je zakazan revanš. "Flakelf" se dodatno pojačao, pritisak na Goncharenka je bio žestok.
U tom trenutku je bilo jasno kako je ovo za igrače Starta utakmica na život ili smrt. Rezultat? Vjerojatno više nitko nije o tome razmišljao. Bilo je važno samo preživjeti.
Zenit stadion u Kijevu je tog kolovoza 1942. bio prepun. Nisu došli samo njemački vojnici, nego i mnogi građani. Prije početka utakmice sudac je ušao u svlačionicu te je igrače Starta pozdravio riječima
"Ja sam ovdje sudac i znam da ste veoma dobar tim. Molim vas da pratite apsolutno sva pravila te da u skladu s istim, u našem maniru, pozdravite svog protivnika".
To je značilo da salutiraju protivnicima "Heil Hitler". Međutim, oni to nisu napravili. Što su osjetili na terenu. Na žestoke startove sudac je zatvorio oči, pa su redom Nijemci lomili jednog po jednog igrača Starta, stradao je i Trusevich, ali je Start vodio 3:1.
Opet su Ukrajinci imali "posjetu" u svlačionici, opet su dobili upozorenja, ali ništa ih nije moglo zaustaviti.
"Ne izazivajte nas, mladiću. Shvatite da naša momčad danas mora pobijediti. Nemojte glumiti djetinjastoga naivca, Goncharenko", upozorio ga sudac tamo negdje na putu prema svlačionici.
Međutim, igrači Starta tu nisu stali. Na kraju su slavili 5:3. Publika je počela ismijavati "vlast" dok su njemački zapovjednici napuštali stadion.
Pojedini igrači ubijeni
Za neke igrače Starta, ova utakmica jeste bila "utakmica smrti".
Nakon određenog vremena, njemačke jedinice će upasti u pekaru i uhititi prisutne među kojima je bilo nekoliko igrača. Netko će reći kako je hapšenje stiglo zbog poraza na utakmici, drugi su opet tvrdili da je to bila odmazda za neku diverzantsku akciju Partizana.
Među strijeljanima i ubijenima bili su Nikolai Korotkykh, Alexey Klimenko, Nikolai Trusevich i Ivan Kuzmenko.
Oni preživjeli su nagrađeni od strane Sovjetske vlasti na čelu s Leonidom Brežnjevim. Mihail Putistin jedan od igrača Starta je odbio uzeti priznanje, tvrdeći kako ostali igrači ne govore istinu kada je u pitanju ta utakmica protiv Flakelfa. S druge strane Goncharenko je godinama poslije, sve do svoje smrti je tvrdio kako nosi križ. Križ, ubijenih.
"Oni su moj križ, ali mi smo morali dobiti tu utakmicu. Morali smo! Nismo im smjeli pustiti!".
Sovjetski Savez je igrače posthumno proglasio herojima, a tri spomenika pred Dinamovim stadionom u Kijevu još uvijek podsjećaju na legendarne nogometaše.
Zapadna Njemačka je sedamdesetih godina pokrenula i sama istragu zbog sumnje za teški ratni zločin. Međutim, dokaza po pitanju ovih ubijenih nogometaša bilo je teško pronaći.
Njemački redatelj Claus Bredenbrock 2005. je snimio dokumentarni film, ali njega je zanimalo tko je to igrao za Flakelf?
John Houston je snimio "Bijeg u pobjedu" s tim da je radnju prebacio u Francusku. Među posljednjima je ovu utakmicu na filmsko platno prebacio Andrey Malyukov.
