Vida ima farmu crnih svinja, a u Rusiju je ''prošvercao'' kulen

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Teren je neravan, izrovan, blatan, nimalo nalik sjaju moskovskog travnjaka na stadionu Lužnjiki. Nema ni reflektora, buke navijača, čuje se jedino – roktanje.  Samo tri dana nakon što je odigrao povijesno finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, Domagoj Vida probija se po oboru među crnim slavonskim svinjama na farmi nadomak Donjeg Miholjca. Nutka ih kukuruzom i lubenicama. Nepogrešivi stoper vatrenih dojmove iz Rusije slaže, naime, u rodnom mu gradu u Slavoniji. Manje je poznato, Vida u svom kraju s prijateljima uzgaja autohtone crne svinje, a imaju ih gotovo 200.

''Kad prestanem igrati nogomet, mogao bih se baviti poljoprivredom, zašto ne?'', ozbiljno kaže Vida. O svinjama se vrijedno brinu četiri njegova prijatelja, jer je on zbog igračkih obveza rijetko doma. U slavonskoj narodnoj nošnji i u kočiji, Domagoj Vida stigao je u utorak popodne na veliko slavlje u dvorcu Mailath u središtu Donjeg Miholjca, gdje ga je zdušno dočekala “cijela” Slavonija. Iako je doček u Zagrebu bez daha ostavio apsolutno sve reprezentativce, proslava u rodnom mu gradu, Vidu je, razumljivo, ipak snažnije emotivno dirnula.

''Ni u najluđim snovima nisam se nadao tolikom dočeku u Miholjcu! Stigli su navijači iz cijele Slavonije, čak i iz Bosne i Mađarske. Nismo očekivali niti onakav doček u Zagrebu. Bili smo i umorni i iscrpljeni, ali baš nas je udarao adrenalin i nosila silna energija tih ljudi. Kako odbiti te ljude? Jako mi je bilo žao u utorak u Miholjcu što se nisam uspio fotografirati sa svom djecom, potpisati im loptu, majicu, šal, bilo je tu i suza, ali moraju razumjeti, nisam stigao, nažalost, svima udovoljiti jer ih je bilo zaista puno'', ispričava se on. Dok su se reprezentativci u ponedjeljak kroz desetke tisuća navijača probijali zagrebačkim ulicama do Jelačićeva trga, a autobus se pomicao sporije od pješaka, Vida je neumorno mahao, pozdravljao navijače, veselio se i penjao na vrh vozila pa se promatračima na trenutke činilo kako bi mogao iz njega i – ispasti.

''Da, u nekim je trenucima zaista postojala opasnost da padnem. Problemi su nastajali kada bi nas vatrogasci polijevali ili je netko prolio pivo, a u jednom je trenutku počela i kiša. Tada je postalo sklisko i jednom sam umalo završio na tlu, ali sva sreća, Suba je opet spasio stvar, kao i stotinu puta do sada'', otkriva on. Simpatije javnosti pokupila je i fotografija Zlatka Dalića kako drži Vidu za hlačice da ne sklizne s autobusa. Slika je to i odnosa između izbornika i igrača.

''Zlatko Dalić nam je poput oca, imamo odličan odnos s njim. Od početka godine nas je nazivao nakon svake utakmice, pitao kako smo, jesmo živi, zdravi, kako smo igrali, što mislimo... Voli poslušati naš savjet, ali ima i lidersku crtu da on na kraju donese konačnu odluku. Ne stvara se to preko noći, postupno je on to gradio, razgovarajući ne samo sa starijim igračima nego i mlađima koji, na žalost, nisu bili na popisu za Rusiju jer je bilo mjesta samo za 23. Stvorio je dobru kemiju, i to nam je isto dalo dodatni vjetar u leđa'', priča. Upita li ga se je li se događalo štogod zanimljivo u svlačionici, a što javnost još ne zna, okrenut će glavom:

''Ništa se ne može skriti zbog Facebooka, Instagrama! Lovren sve snima uživo. I Šime je na kraju, jadan, morao otvoriti profil na društvenim mrežama, pred polufinale, pa je on trenutačno glavni u tome, novi je i stalno nešto objavljuje. Jedino Milan Badelj i ja nismo pokleknuli, nema nas ni na jednoj društvenoj mreži, i nema šanse da me nagovore na to. A ja sam na kraju skoro nadrapao jer su drugi stavljali neke videouratke, ali nećemo sada o tome...'', zaključuje on tu temu. Iznenadili nas Putin i Macron U svlačionici je s njima nakon ključnih utakmica slavila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a nakon finalnog poraza, spustili su se tamo s njom i francuski šef države Emmanuel Macron i supruga mu Brigitte te ruski čelnik Vladimir Putin.

''Predsjednica nam je isto donijela dodatnu energiju jer ona stvarno ne skriva emocije, zagrlila je svakog igrača, čestitala nam, pjevalo se, plesalo. Putinu i Macronu se nismo nadali, odjednom su ušli, ali u tom trenutku su nam bile pomiješane emocije zbog poraza u finalu pa nam nije bilo do velikog slavlja. Ni sad mi nismo još svjesni što smo napravili, a pitanje je i kad ćemo biti. Kao da ne dopire do nas. Jer, bili smo zatvoreni po karantenama, hotelima, igrali smo, iako jesmo dobivali poruke... Dočeci u Zagrebu, Miholjcu, Zadru, svim gradovima, zaista su fenomenalni, ali i dalje kao da nešto nedostaje da shvatimo je li to san ili nije. Kad završimo s našim karijerama i budemo gledali mlađe generacije, tek ćemo onda možda osvijestiti što smo zapravo postigli. Najveći sam sretnik baš zato što ne znam tko će i kad moći doživjeti to što smo mi doživjeli. Na pozornici pred dvorcem Mailath u utorak je zaista bio svoj na svome'', svirao je Slavonia Band, njegovi prijatelji koji su mu pjevali i kad se ženio, dobio sina, krstio sina... Sa slavonskim šeširom na glavi, poveo bi pjesmu, pjevao iz srca, praktički predvodio vlastiti doček. Prati ga i glas najvećeg bećara u reprezentaciji.

''Ne stidim se toga, ja sam iz Miholjca, tko me voli, voli, tko ne voli, što da mu ja radim! Volim započeti i pjevati kad god je fešta, to je u meni. Dok sam bio dječak, pjevao sam po ulici, kad god bismo se vraćali iz škole, nas desetak, iz dosade bismo šutali kamenje putem i pjevali do kuće'',  prisjeća se. I tuga zbog neosvojenog zlata splasnula je, kaže, čim su nogometaši kročili u Hrvatsku i uživo osjetili atmosferu u svojoj domovini.

''Vidjeli smo ljude sretne, ponosne, oni su nam najveća potpora i najbolji pokazatelj. Bili su sretni kao da smo osvojili zlatnu medalju, a nama je najveća nagrada to što smo ujedinili narod. U teškoj situaciji u našoj zemlji, kada mnogi iz nje odlaze, mi smo uspjeli ujediniti narod da diše kao jedno. Nadamo se kako će to biti tračak nade, svjetlo na kraju tunela i da ćemo uspjeti pokrenuti boljitak za cijelu Hrvatsku. Ne bih puno ulazio u politiku, ali ljudi su dovoljno pametni, svi znaju da mora krenuti nabolje i na njima je da iskoristimo ovih prelijepih mjesec i pol dana i iz toga iskoristimo maksimum da naša država konačno krene u bolje dane'', poručuje srebrni stoper.

Domagoj Vida zbog lopte je otišao iz Slavonije prije osam godina, kada mu je bila tek 21, a Miholjac je tada zamijenio Leverkusenom. Igrao je za Bayer iz Leverkusena. No, gdje god igrao, nikada nije ostavio ili zaboravio svoj rodni kraj.

''Kad god sam slobodan, volim doći u Donji Miholjac, među svoje ljude. Čovjek sam iz naroda, najljepše mi je doma, i tu se najljepše odmaram. Dolazim desetak dana ljeti na praznike. Dok sam igrao u Ukrajini, imao sam i mjesec dana odmora zimi pa sam i tada dolazio doma. Kad okonča karijeru, u Miholjac bi se volio i vratiti.

''Već smo kupili dvije stare kuće, dva placa u Miholjcu, i to smo srušili. Čak smo razmišljali da gradimo kuću već sada, ali nema smisla da samo stoji, a nitko ne živi u njoj. Rano je još o tome razmišljati, imam 29 godina, igrat ću još sigurno šest. Supruga Ivana više bi voljela živjeti u Zagrebu, ali na kraju ćemo, uz dogovor, odlučiti. Kupili smo i stančić u Zagrebu, pa su ona i sin tamo dok sam ja angažiran u reprezentaciji, tako da smo na dvije relacije. Ići ćemo uskoro i na odmor u Metković, odakle je Ivana. Ali nekakav dugoročni plan nam je ipak Miholjac jer je to mali gradić, mogu sina pustiti da sam ide u školu, neće biti nikakvih problema, ako ih i bude, brzo ću saznati, kao što je i moj tata odmah sve saznao. Ne bih još ni došao kući, a on je već znao kakvu sam glupost napravio. Ima i igralište, lokalni klub Jedinstvo... '', iznosi Vida, koji je u školi bio, kaže luckast.

''Gluposti sam izvodio, ali nisu bile velike, znali smo razbiti pokoji prozor'', priznaje. Kada govori o životu u Slavoniji, svjestan je, ističe, da je “možda neobjektivan” jer, zbog dužeg izbivanja, “ne vidi svakodnevicu”.

''Kažu mi da sam lud što ću se vratiti ovamo živjeti, jer nije situacija bajna, ali nadam se da će doći bolji dani, ne samo za Slavoniju već Hrvatsku općenito''. Sinu mu Davidu tek će u rujnu biti treći rođendan, a već je postao planetarno popularan.

Snimke tog preslatkog plavog mališana dok bosonog, veseo i razdragan trčkara nogometnim igralištem u Rusiji nakon pobjede hrvatske reprezentacije, trčeći u zagrljaj igračima, obišle su svijet i sigurno nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

''Ponosan sam na njega i jako sretan, ali koliko mi je drago što svi govore o njemu, toliko i nije. Nema još ni tri godine, a već su mu napravili stranice na Instagramu. Nije mi to baš ugodno niti želim da tako bude, još je praktički beba. Ali trčkarati sa sinom po terenu, pogotovo nakon pobjede, te se emocije ne mogu opisati! Kao i svakom roditelju, dijete uvijek donese radost, i kad mi je bilo najteže, kao poslije finala kada sam ga vidio u hotelu, odmah mi je on dao snage''. Sin, supruga i cijela obitelj pomogli su mi da zaboravim poraz od Francuske. Po svemu sudeći, maleni David mogao bi krenuti očevim stopama.

''Stalno priča o nogometu, još ne zna ni reći, nego mu je sve “gol”, “gol”. Ljevak je, tuče lijevom i obožava Luku i Mandžu, rodila se ta ljubav u hotelu između njih troje, i stalno ih spominje. Ne srami se on, sa svima se igra. Neka je samo živ, zdrav i neka bude uvijek tako veseo'', ponosan ja tata Domagoj. Suprugu mu Ivanu Vidu ne viđa se često u medijima, a supružnici svoj privatni život pažljivo čuvaju od očiju javnosti.

''Ja sam čovjek iz naroda, sa sela, ne volim biti puno u novinama, ne volim ni da David bude. I supruga je to prihvatila makar je bila manekenka. Odlična je supruga i majka, brine se za sina, jer sam ja stalno u karanteni'', govori Domagoj, koji svojoj “boljoj polovici” pomaže i u kuhinji, a specijalitet mu je piletina dinstana na luku. Vatreni su u Rusiji proveli gotovo mjesec i pol, a Rusije praktično nisu – ni vidjeli.

''Nama je svuda bilo lijepo, no o ljepotama gradova, iskreno, ne znamo puno jer smo vidjeli samo hotele i ulice iz autobusa dok smo se vozili do stadiona. To je uvijek tako, obiđeš svijet, a zapravo si samo po hotelima. Najljepši su osjećaji, pak, bili u Moskvi, gdje smo ušli i u finale, makar i nismo osvojili prvo mjesto'', rezimira on. Svatko je od njih imao sam svoju sobu u ruskim hotelima, a nakon treninga ili utakmica odmarali su se u igraonici uz PlayStation, pikado, stolni tenis ili kartanje.

Pikado smo igrali Luka, Kova, Broz i ja, kasnije smo malo i kartali, a kako je turnir odmicao, baterije su se praznile pa smo sve više vremena provodili kod fizioterapeuta, liječnika i odmarali, jer smo morali biti potpuno spremni za utakmice. Stvarno je fenomen, i isto jedan od razloga zašto smo uspjeli, to što se n jednom nitko nije posvađao. Kako izbornik sam kaže, kući kad si sam sa ženom i djecom pet dana, posvađate se. Bilo je i među nama sitnih prepirki, ali ništa zlonamjerno ili što bi se pretvorilo u nešto ozbiljnije – otkriva Vida koji je, kako kaže, ”takav vrckast dobar sa svima”, ali najpovezaniji je s Mateom Kovačićem, koji mu je prije bio i cimer na reprezentativnim putovanjima. I vremenske su im prilike išle u prilog, nije bilo toliko vruće, a povremena kiša im nije smetala jer im je, kaže, i lakše igrati po kiši.

''Jedino su nam smetale sitne bube u kampu Šumska rapsodija, u Sankt Peterburgu, gdje smo bili smješteni u grupnoj fazi prvenstva. Ulijetale su nam malo u oko, pa smo ih malo i pojeli, šalili smo se da i ne moramo na večeru'', kaže. A za hranu se brinuo još jedan Slavonac – kuhar Tomica Đukić, inače chef kuhinje u hotelu Osijek. I Olić je dobio slanine

''Na njegovu, a i našu žalost, liječnik je krojio našu sudbinu i što ćemo jesti. I nema tu puno filozofije: riža, tjestenina, piletina, puretina, i to je to. Ponekad bi nam poslije utakmice poslužili hamburger i pomfrit, no većinom je to bila stroga sportska hrana. Ali uspjeli smo prošvercati koji kulen. Nećemo u detalje, ali bilo ih je više komada, donio sam i ja svoje, ali je i Olić, i kulen i slaninu. Na kraju smo pozvali i dr. Zorana Bahtijarevića na jelo'', otkriva Vida kako su “slomili” uglednog liječnika. Nije im bilo lako “dizati se iz mrtvih” dvije ključne utakmice zaredom, protiv Rusije i Danske, nakon što su relativno rano primili pogodak.

''Bili smo jaki u glavi, znali smo što možemo i vjerovali smo da možemo doći do kraja i uzeti titulu. Dogodilo se da smo počeli utakmicu negativnim rezultatom, ali jedan drugog smo ohrabrivali i govorili “ajde, ajde, nema veze, doći će i naši trenuci u utakmici i moramo ih iskoristiti”. Ipak, ne pita se tu samo nas, pita se uvijek i suparnika. Bili smo puni vjere i, normalno, naši navijači na tribinama tjerali su nas da preokrenemo rezultat. Najteža nam je utakmica bila s Danskom jer je bila prekretnica, to je za nas već bilo finale. Izgubili smo od Portugala na Europskom prvenstvu i već je postojala etiketa. Znali smo, ako prođemo Dance, idemo do kraja, i tako je i bilo'', dočarava.

Da ne navuče zlu sreću, Domagoj Vida na teren ulazi uvijek desnom nogom i prekriži se. Nije mu se nikada dogodilo da zaboravi na to svoje pravilo pa travu najprije zagazi lijevom nogom.

''Krenem, ali onda zatrokiram i poskakujem – šali se on. Prepoznatljiv je Vida i po svojoj dugoj plavoj kosi. Gol u Rusiji zabio je glavom, ali rep mu nije zasmetao. – Ne planiram se zasad šišati. Otpast će sama, ionako je rijetka, nek izdrži dok može'', kaže on. Sjajni igrač možda u budućnosti postane prepoznatljiv i po uzgoju crnih svinja. Ideja se za taj posao rodila prije četiri godine. Izvagali su zimus oko dvije tone mesa.

''Ja pomažem financijski jer zbog odsutnosti drukčije i ne mogu, a četiri prijatelja drže sve to pod kontrolom, rade svaki dan i svaka im čast! Nadam se da će za koju godinu iz toga nastati dobra priča. Razmišljam unaprijed o tome, ali nije to još ništa ozbiljno, ne želim si remetiti koncentraciju time, moja su glavna preokupacija obitelj i nogomet od kojeg zarađujem kruh. Radim ono što volim i, ako odem u druge poslove, bojim se da mi glava ne odluta i da neću biti sto posto koncentriran na nogomet. Ali si na neki način pripremam izlaznu kartu. Imam još vremena, planiram igrati nogomet do svoje 35. godine ako Bog da pa ne bude ozljeda'',zaključuje.