VIDEO I Puskás, Eusébio, Charlton, Solskjaer, finala za sva vremena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Večeras nas na kultnom Wembleyu čeka još jedno finale Lige prvaka. Prvo nakon 2013. godine. Kada je Bayern savladao Borussiu Dortmund. Sada je opet Borussia tu, protivnik je Real Madrid. Prije večerašnjeg velikog finala za vas smo pokušali izvući neke od najvažnijih finalnih utakmica u povijesti nogometa, barem kada je u pitanju Liga/Kup prvaka.

Real Madrid - Eintracht Frankfurt 7:3 (1960)
Igralo se na Hampden Park pred skoro 130.000 gledatelja. Real je imao strašnu ekipu koja je lovila peti uzastopni naslov prvaka Europe. Od prvog finala do Glasgowa samo je jednom ime bilo
upisano na listu pobjednika - ono Real Madrida.

"Neosporni majstor umjetnosti" pisali su mediji u to vrijeme opisujući igru Ferenca Puskása. Suigrači su znali reći kako je dobio koji kilogram viška, kako se kreće u krugu nekih pet metara, ali zlatnih pet metara. Eintracht jeste poveo 1:0, ali su onda
Puskás i Di Stéfano odlučili kako se to kaže ući u povijest. Svi su očekivali pobjedu Reala, ali ne baš takvu. Završilo je 7:3, Di Stéfano je upakirao hat trick, Puskás je bio još bolji, četiri puta je savladao Loya na golu Eintrachta.

"Bilo je to takvo vrijeme, takva utakmica kada se čini kako cijela ekipa briljantno i da smo skoro postigli neku vrstu nogometnog savršenstva", pričao je Puskás godinama kasnije.

Benfica - Real Madrid 5:3 (1962)
Benfica je bila prvi klub koji je prekinuo dominaciju Real Madrida. Godinu nakon Hampden, Benfica je u Bernu savladala Barcelonu 3:2. Titulu je branila na "starom" Olimpijskom stadionu u Amsterdamu. Béla Guttmann, čovjek koji je "prokleo" Benficu je bio na klupi ovog tima. Par mjeseci prije nego što tim iz Lisabona uzeti prvu titulu, Béla je "naletio" Joséa Carlosa Bauera, bivšeg reprezentativca Brazila, tada već trenera.

"Slušaj me, stari, ako vidiš talentiranog igrača za mene, nekoga tko je rođen u Portugalu, imaj na umu njegovo ime, javi mi", poručio mu je Guttmann. José je nakon određenog vremena ponudio jedno ime.

"Vidio sam jednog sjajnog igrača u Mozambiqueu, ali mi traže 20.000 dolara za njega. Momak se zove Eusébio".

S Eusébiom je Benfica ostala na tronu. Béla Guttmann je sjajno pripremio ekipu. Igračima je objasnio kako su Puskás i Di Stéfano prošlost, a njegovi momci Eusébio i društvo sadašnjost.

"Real je umoran, njegovi igrači su stari, ne mogu trčati", uporno je ponavljao Guttman. Puskás je već za poluvrijeme postigao tri gola, ali se Benfica uporno vraćala, na kraju je slavila 5:3. Eusébio je bio strijelac posljednja dva gola.

Manchester United - Benfica 4:1 (1969)
Poklopilo se da je taj naslov stigao deset godina nakon avionske tragedije, u kojoj je poginulo osam članova Unitedove ekipe koja je osvojila dva uzastopna naslova prvaka Engleske, a trener Matt Busby jedva je preživio. Velikoj Benfici to je bilo peto finale. Igralo se na Wembleyu, utakmica je otišla o produžetke.

U samom finišu regularnog dijela Alex Stepney je spasio United, Eusébio mu je i sam zapljeskao. U produžecima totalna dominacija Manchestera Best je zabio u 92., Kidd u 94., a konačnih 4:1 postavio je Charlton svojim drugim golom.

Bobby nije slavio titulu, nije mogao. Emotivno je bio slomljen. Bio je potpuno iscrpljen i otišao je u krevet. Ostali su slavili, ali njega su preplavile emocije. Postigao je ono što su oni mogli i trebali puno ranije njegovi suigrači koji nisu preživjeli.

Nottingham Forest - HSV 1:0 (1980)
"Osvojite nešto jednom, a ljudi kažu da se sve svodi na sreću. Drugi put kada to napravite, začepite usta budalama", pojasnio je jednom Brian Clough tvorac legendarnog Nottingham Foresta. Forest je imao vlastitih problema, Trevor Francis je bio aut, situacija je bila takva da Clough nije imao dovoljno igrača na klupi, morao je do kraja mijenjati svoj plan igre.

John Robertson je zabio rano, u 20. minuti, a onda je Shilton zaključao svoj gol. Ni Keegan, ni Kaltz, ni Magath nisu ništa mogli, a znate kakvi su to bili igrači.

"Očitali smo lekciju Hamburgu, pokazali smo odlučnost, ponos. Dobro se braniti jednako je važno kao i dobro napadati. Ne, nismo imali sreće, mi smo igrali dobro.

Roma - Liverpool 1:1 (2:4) (1984)
Sve je bilo spremno za veliko slavlje Rome. Svi su je vidjeli na tronu, jer ipak igra se na Olimpicu, bez obzira na to što je na drugoj strani Liverpool. Pritisak je učinio svoje. Redsi su rano poveli, Roma se vratila. Na kraju je utakmicu obilježio Bruce Grobbelaar koji je izludio igrače Rome. Conti i Graziani nisu pogodili s bijele točke. Roma je izgubila. Iz ovog poraza se rodila jedna od najvećih tragedija u povijesti nogometa u Italiji.

Godinama kasnije se pričalo kako se Diba, Nino ili Ago kako su ga zvali suigrači, navijači, raspao nakon te utakmice. Baš kao što se govorilo o tome kako je već u svlačionici Diba ušao u sukob s Paulom Robertom Falcaom koji je odbio šutirati s bijele točke u finalu, navodno je potegao i pištolj. Jer je baš Graziani morao šutirati u zadnjoj seriji, umjesto Brazilca.

''Ti prokleti jedanaesterci u finalu obilježili su živote mnogih ljudi. Svi su vjerovali kako će Roma postati prvak Europe, ali nije. Sve je te večeri nakon finala otišlo u jednom drugom pravcu. Znam da je sve to vrlo teško preživljavao, nije spavao noćima. Istovremeno Ago nije bio jedan od onih ljudi koji je mogao i znao svoju tugu i bol podijeliti s drugima", reći će Marissa, supruga Agostina di Bartolomeia koji je na desetu godišnju finala izvršio samoubojstvo.

Milan - Barcelona 4:0 (1994)
Nogomet se tih godina drastično mijenjao. Igralo se sve bolje i bolje. I onaj Real s početka ovog teksta je pao u zaborav. Jer ono što su ponudili igrači Milana u finalu protiv Barcelone 1994. godine, to je nešto što se više nikada nije ponovilo. Toliko vrhunskih igrača na jednom mjestu, toliko zvijezda i tako dobra partija Milana.

Milan je ostao bez suspendiranog Franca Baresija i njegovog centralnog defenzivnog partnera Alessandra Costacurte. Nedostajali su i Marco van Basten i najskuplji igrač svijeta u to vrijeme, krilo Gianluigi Lentini. UEFA pravilo o troje stranaca također je značilo da je Capello izostavio Danca Briana Laudrupa, Jean-Pierrea Papena iz Francuske i odličnog Rumunja Florina Raducioiua.

"Mislim da ponekad kada ste fokusirani i kada se jako dobro pripremite i zaista želite pobijediti drugu ekipu, možete pronaći energiju za to. Imali smo pobjednički mentalitet.Odigrali smo fantastičnu utakmicu. Na terenu su igrači sve odradili savršeno. Barcelona je imala jedan udarac na gol, pričao je Fabio Capello. Na terenu su Barcelonu uništili svojim golovima, ali i sjajnom igrom Massaro, Savičević, Desailly, ali i ostali, Boban, Albertini, Donadoni. Johan Cruyff se trenerski nikada nije oporavio od ovog poraza.

Manchester United - Bayern 2:1 (1999)
Manchester je bio oslabljen, kapetan Roy Keane i veznjak Paul Scholes nisu mogli igrati, Alex Ferguson prvotno razmišljao o Giggsu u veznom redu, ali je izabrao Becksa koji će pomoći u toj kontroli posjeda na sredini terena. Giggs je otišao na desno krilo, Blomqvist na lijevo.

Ni Hitzfeld nije hio miran, jer nije bilo strašnog Elbera u vrhu napada, Lizarazua na lijevom beku. U takvoj situaciji Jancker je bio centralni napadač, pomagali su mu Basler i Zickler. Tarnat je uskočio na beka, Helmer je ostao na klupi. Matthäus je kontrolirao obranu iza Linkea i Kuffoura, jedini igrača Bayerna iz prve postave koji nije bio Nijemac.

"Može li Manchester United zabiti? Oni uvijek zabiju", rekao je legendarni ITV-jev komentator Clive Tyldesley prije nego što je David Beckham izveo korner. Becks je izveo korner, Giggs loše zahvatio loptu, a gol je zabio vjerojatno igrač na kojeg biste najmanje novca stavili u tom trenutku. Teddy Sheringham. Iz ničega, iz jednog promašaja Giggsa.

"Čim je Teddy zabio za 1:1, krenuo sam s Fergusonom pričati o produžecima. Pogledao me i rekao: 'Steve, sjedni. Nije ovo još gotovo'", rekao je McLaren. 

Nervoza, panika, nitko ne može stati na loptu, a još je samo minut i pol do kraja. Do produžetka. Ali opet korner. Sad ide i Schmeichel pred gol Bayerna, Ferguson ga gleda. Nije mu ništa jasno. Ali svi znaju da je nakon kornera kraj. Idu produžeci. Ma koji produžeci. Becks opet, sada Sheringham loše reagira, ali je tu Vječni Fergusonov džoker s klupe Ole Gunnar Solskjaer. Ostalo je kako se kaže povijest.

Liverpool - Milan 3:3 (2:3) (2005)
Kada se će ponoviti ovo finale? Teško ikada, iako je danas u modernom nogometu sve moguće. Kako su tu utakmicu igrači Milana uspjeli izgubiti, kako je to Liverpool dobio? Razlozi se tražili godinama. Milan je imao 3:0, navijači Liverpoola su već u završnici prvog dijela razmišljali kako da "utope" svoju tugu. Gdje i koliko će da popiju. Bilo čega samo da zaborave ovu utakmice.

A onda se dogodilo možda i najpoznatijih 45 minuta u povijesti Lige prvaka, najveći povratak u finalu koji se i danas prepričava. Steven Gerrard donio je nadu u 54. minuti, a kada je Šmicer zabio samo tri minute kasnije počelo je ludilo na crvenom dijelu stadiona. Potpuni šok za navijače Milana dogodio se već u 60. minuti kada je Xabi Alonso prvo promašio penal pa zabio za 3:3. Jop je veća tragedija iz ugla navijača Milana kada se pogledaju izvođači koji nisu zabili s bijele točke. Serginho, Pirlo i na kraju Shevchenko.

"Ljudi kažu da smo imali sreće. Sreća? Ne, pobijedili smo Chelsea, Juventus, Olympiakos i Bayer Leverkusen kako bismo došli do finala. To nije bila sreća. Vodio sam bilješke kada smo primili treći gol. Sjećam se igrača koji su bili spuštenih glava, a na poluvremenu sam im rekao da ćemo zabit gol i vratiti se u igru i da možemo to. Nakon svega, velika zabava. Nisam pio, ali bio sam dio svega toga", pojasnio je Benitez.