Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kako bi danas izgledala igračka karijera Vinnija Jones? Kako bi funkcionirao na terenu famozni "Crazy Gang" Wimbledona iz druge polovine osamdesetih?
Nikako. Jer ono što oni radili na terenu, pa i van njega često predvođeni Vinniejem tada, danas bi se teško moglo uopće definirati. Dovoljno je da zamislite recimo sliku na terenu u kojoj Jones i ostatak momčadi čekaju neku odluku iz WAR sobe ili suca koji pregledava neki snimak. Ma jednostavno nemoguće.
Mnoge momčadi su znale igrati oštro, bilo je žestokih momaka u klubovi kako Europe, tako i Južne Amerike, ali vjerojatno niti jedna neće biti nikada kao taj famozni Wimbledon. I mnogi su skloni tvrdnji, da nisu bili takvi kao što jesu, bez te strasti i posebnog karaktera, vjerojatno bi bili nitko i ništa. Vjerojatno i s boljim rezultatima nego što su ih oni imali.
U vrijeme kada se igralo na Otoku takav nogomet kao što se igrao, oni su tu bili da svoje neznanje, slabiju kvalitetu nadoknade nevjerojatnim momčadskim duhom, borbenošću, tučnjavom. Da budu sami protiv svih. To nije bila momčad velikih znalaca, zvijezda, nije bilo velikog novca, manekenki, jednostavno nije bilo "šminke". Ali zato jeste borbe, žestokog figtha, slomljenih noseva, neugodnih ozljeda.
Udaraj do kraja, do kosti
Čak i kada je slagao momčad, Dave Bassett to je radio onako rekli bi smo filmski. Najmanje važna je bila kvaliteta. Jer je nije baš ni bilo. Danas kada gledate snimke utakmicaBassettovogWimbledona, vidjet ćete da čudnu momčad, od Dave Beasanta na golu koji loptu uglavnom baca rukom, Erica Younga stopera sa nekom trakom oko glave kojeg zovu Ninja, LawriejaSancheza, DennisaWisea, do predvodnika bande Johna Fashanua i Vinnieja Jonesa.
To što su njih dvojica radila na terenu, to je neponovljivo. Bez obzira iz kojeg kuta gledate.
Sve bi počelo još u svlačionici. Onako kao iz filmova kada se "postroje" igrači prije izlaska iz na teren. Dok protivnički stoje, John i Vinnie prolaze od jednog do drugog odmjeravajući svakog igrača dok bi davali pogrdne komentare.Kad izađu na teren, započelo bi pravo zastrašivanje.
Jednako tako su znali svojim suigračima pripremiti poseban doček. Novajlije bi obično nakon treninga i tuširanja ostajale bez odjeće koju bi naravno, Jones i starija ekipa jednostavno spalili.
''Igramo do krajnjih granica'', to je bio moto Vinnieja Jonesa koji je bio defenzivni vezni i njegova glavna zadaća bila je destrukcija protivničke igre. Bolje je reći uništavanje igre i igrača.
''Uvijek sam se znao psihološki pripremiti za utakmicu. Recimo, znam da je nekog igrača ostavila djevojka, žena. Ja idem za njim po terenu i stalno mu pričam o tome'', znao je reći Vinnie.
Žuti za tri sekunde
Jones je isključen 12 puta u karijeri, a u FA kupu, na utakmici između Chelseaja i Sheffield Uniteda 1992. godine, nasrnuo je na protivničkog igrača DaneaWhitehousea i zaradio žuti karton za samo 3 sekunde. U vlastitoj autobiografiji to je opisao riječima:
''Morao sam biti previše nadrogiran, divlji ili previše jak, možda preran, jer u trećoj sekundi teško mogu zakasniti u duel.''
S te tri sekunde uspio je popraviti rekord jer je sezonu ranije, karton zaradio nakon pet. Njegov start koji je uništio karijeru obrambenom igraču Tottenhama Garyju Stevensu i danas mnogi prepričavaju, dok je slika kako hvata za testise Paula Gascoignea i danas jedna od onih kultnih. Na utakmici protiv Newcastlea, veljače 1988. godine.
''Na početku utakmice sam mu rekao kako ne treba računati na to da će danas pored mene igrati. Ostani tu debeli, vraćam se za koji minut. Monte Fresco, novinski fotograf, koji je na kraju fotografirao mene i Gazzu, čuo je to i odlučio se koncentrirati samo na nas dvojicu. Bilo je to kockanje koje se isplatilo. Jedna vrsta oklade. Bio je neki slobodan udarac za Newcastle, Gazza je krenuo prema naprijed, prema našem golu i ja sam ga zgrabio. Bez puno razmišljanja, onako. Utakmica je završila 0:0, momci u svlačionici su rekli kako sam sjajno čuvao Gazzu. Gazza mi je nakon utakmice poslao crvenu ružu. Ja sam uzvratio onom četkom kojom se čisti wc školjka. Kasnije je Gascoigne dolazio kod mene, pucali smo u glinene golubove.''
Inače, Jones je prije dolaska u Wimbledon igrao je za Wealdstone, onako amaterski, dok je paralelno radio kao bauštelac. Mogao je krenuti i nekim drugačijim putem, ali je ga kao mladog pogodio razvod roditelja.
''Imao sam 12 godina kada su me pozvali iz Watforda, ali onda su se moji roditelji razveli i tri godine nisam nikad šutirao loptu. Pobunio sam se, otišao sam od kuće, ali povratak u nogomet me sredio. Bila je to moja druga prilika. Prilika koja mi je trebala'', reći će danas.
I još se osvoji FA Cup
Najveći priču ta luda momčad Wimbledona je ispričala 1988. godine kada osvaja FA Cup. U finalu je kreirano jedno od najvećih iznenađenja ikada, veliki Liverpool je pao 1:0. Kladioničari i danas tvrde kako je omjer bio 34/1.
''I danas se pitam je li to bio san. Sjećam se da smo trenirali dan prije utakmice neuobičajeno dugo. Naš golman je analizirao kao John Aldridge puca penale, često se prisjeća te utakmice Jones koji je u svojoj autobiografiji opisao silnu tremu koju su imali prije finala. Tremu koju su nakon posljednjeg treninga odlučili razbiti svrativši malo u jedan od pubova gdje su bili navijači Wimbledona. Možete naravno pretpostaviti kako se sve završilo. Čak su mali dan kasnije kasnili na veliko finale. Finale koje je odlučio Lawrie Sanchez. Usput, Beasant obranio penal, dok su napadi Reedsa razbijali od žestoku i frenetičnu obranu Wimbledona. Na kraju utakmice komentator John Motson s BBC-a uzviknuo je ikonsku rečenicu: ''TheCrazy Gang have beaten the Culture Club.''
''Kako smo slavili? Mislim da smo svi uništili ona neka odijela koja smo nosili, sve košulje, kravate'', dodaje Jones.
Jones je nakon Wimbledona odigrao po jednu sezonu za Leeds, Sheffield United i Chelsea, nakon čega se vratio u Donse gdje ostaje još šest godina. Njegov posljednji klub je bio Queens Park Rangers. Tijekom igračke karijere žarko je želio da zaigra za neku od otočkih reprezentacija.
U Engleskoj nije imao šanse, a onda je pronašao način pa je obukao dres Walesa. Njegov djed s majčine strane je bio rođen negdje u sjevernom dijelu ove zemlje. Uspio je odigrati devet utakmica. Iz tog perioda ostala je kultna izjava legendarnog Jimmyja Greavesa:
''Imali smo afere s kokainom i korupcijom, Arsenal je dao dva gola kod kuće i taman kad pomislite da nogomet ne može više da vas iznenadi Vinnie Jones zaigra za reprezentaciju!''
Svoju bitku i dalje vodi, supruga nije izdržala
Po završetku igračke karijere posvetio se filmu i možemo reći kako je postao najbolji glumac među nogometašima. Počeo je od filma "Lock, Stockand Two Smoking Barrels" 1998. dok je jedan od posljednjih prošle godine bio "The Big Ugly". Aktivan je na filmu, iako je imao velikih zdravstvenih problema. I on i njegova supruga Tanya.
''Karcinom je užasna riječ koju čovjek može čuti. Suočio sam se s najvećim i najružnijim momcima na nogometnom terenu i bio sam u gadnim tučnjavama u barovima. Ali ovo je moj najteži i najstrašniji protivnik do sada ... Prvo sam pronašao malu kvržicu ispod oka. Kad je liječnik rekao da imam karcinom kože, prvo što sam pomislio bilo je: 'Koliko mi je ostalo?' Milijun i jedna stvar vam prolaze kroz glavu.''
Nažalost, za razliku od Vinnieja, njegova supruga nije izdržala. Preminula je u 53. godini.
Nogomet kakav je igrao Wimbledon je davno nestao. Likova kao što su bili Vinnie i njegovi suigrači više nema i često kada pogledate neku od utakmica iz tog vremena ostanete u dilemi.
Je li to isti sport? Neki igrači su se našli na vrhu piramide jer su stvarno najbolji, neki su uspjeli zaraditi jako puno novca, a Vinnie je zauzeo neka druga mjesta.
Tamo gdje su oni igrali oni s karakterom, strašću, koji su bili spremni dati sve za svoj klub.
