Tekst članka se nastavlja ispod banera
''Diktirati tempo i mijenjati tijek utakmice je jako teško i oni koji su to radili u kontinuitetu iz utakmice u utakmicu se mogu nabrojati na prste jedne ruke. To su mogli Pelé, Maradona, Best, Di Stefano i Tom Finney'', napisao je Stanley Matthews u svojoj biografiji 2000. godine.
Ako tako kaže veliki Matthews onda vam je sve jasno. Iako se u Engleskoj upravo često polemiziralo o rivalstvu ove dvojice velikana, ali i prijatelja. Čak je bilo i poređenja. Neki su preferirali Matthewsovu dribling, a drugi Finneyevu svestranost.
Finney je bio plodni golgeter koji je mogao igrati na lijevoj ili desnoj strani, koji je mogao zabiti i asistirati. Njegova brzina, kretanje i sposobnost kako u igri na zemlji, tako i u zraku, ostavljala je protivničke igrače zbunjenim.
Idealan momčadski igrač. Koji je igrao zato što je volio nogomet. Koliko god vam to čudno zvučalo.
Igrao za 14 funti tjedno
Uostalom, karijeru je proveo u samo jednom klubu, Preston North Endu za koji je odigrao preko 400 utakmica. Kojem je bio toliko odan da je odbio i sjajnu ponudu italijanskog princa Roberta Lanze di Trabie koji ga je želio dovesti u svoj Palermo.
Princ je gledao Finneya kako igra za Englesku dok su bili na turneji po Italiji 1952. godine i bio je toliko impresioniran da mu je ponudio 10.000 funti za prelazak plus platu od 130 funti mjesečno plus, bonus do 100 funti po utakmici, mediteransku vilu, sportski automobil i neograničeno putovanje za njegovu obitelj iz Engleske u Italiju i obrnuto.
U vrijeme kada je Finney recimo zarađivao nekih 14 funti tjedno u Prestonu uz neke mizerne bonuse. U Engleskoj je John "Jackie" Sewell tada potpisao za Sheffield Wednesday, ugovor vrijedan rekordnih 34,500 funti, pa je recimo i tih 10.000 funti koliko se nudilo Prestonu i Tomu bilo premalo. Za ono što je nudio Finney na terenu.
Prvo zanat, pa onda nogomet
Finney je rođen u blizini stadiona Deepdale (dvije ulice daleko), kao dječak je imao i određenih zdravstvenih problema. I pored toga uglavnom je vrijeme provodio na ulici, igrajući lopte s vršnjacima.
Ostao je bez majke s nekih pet godina, pa je sav teret bio na leđima oca Alfa koji je činio sve kako bi svoju djecu zadržao, spasio ih odlaska u dom. S 14 godina Tom je pokušao da se probije u momčad Prestona, ali zbog svoje konstitucije je odbijen.
Tada je tata Alf otišao porazgovarati s jednim od trenera, pa je Finney iz drugog pokušaja bio unutra. Talent, znanje, nisu bili upitni, ali kada je trebao potpisati prvi ugovor, tata Alf je ipak tražio da sin završi neki zanat. Pa je prvi ugovor mladi Tom potpisao kao amater za Preston North End 1937. godine kao petnaestogodišnjak.
Istovremeno je Tim postao šegrt vodoinstalater. Zanat je završio a nadimak "Prestonski vodoinstalater" će zadržati do kraja života.
Bio je to period kada su mladi igrači uglavnom bili na nekoj distanci od onih starijih. Jedan od tih starijih bio je legendarni Bill Shankly.
''Bill se zanimao za nas mlađe juniore i gledao je naše treninge, utakmice. Nakon treninga bi došao, razgovarao s nama govoreći koliko je uživao. Isticao je koliko je ponosan što igra za jedan veliki klub Preston, da mi moramo biti jednako tako ponosni. To je bio sjajan lik koji nije znao za riječ - poraz. Uvijek je bio tu nakon treninga da ponudi neki savjet nama mlađim igračima. Htio je prenijeti taj entuzijazam na mlade igrače u momčadi. Često sam se znao vraćati kući s treninga upravo s njim'', govorio je godinama kasnije Tom.
A upravo je Shankly trebao izvršiti najveći utjecaj na Tomov rastući talent i prijateljstvo njih dvojice koje će trajati do Shanklyjeve smrti.
Igrao i u ratu
Međutim, onda je došao rat. Baš kada se mladi Tom trebao početi razvijati. Kao nogometaš.
Ipak, igrao je tijekom rata u Engleskoj, jer je Britanska Vlada odlučila da se formira neka vrsta ratne lige koju su igrali profesionalni igrači za klubove iz gradova u kojima su bili stacionirani.
Tako je Tom igrao ratni kup na Wembleyu protiv Arsenala. To je ustvari njegov debi u seniorskoj momčadi Prestona, čak je bio asistent kod prvog gola u pobjedi 2:1.
''Igrali smo puno utakmica tijekom rata. Momčadi su bili sastavljane od igrača koji nisu bili na frontu. Ja sam s kao 18-godišnjak dobio priliku zaigrati na Wembleyu, ratni kup, igrali smo pred 60.000 gledalaca, bilo je tu iskusnih, dobrih igrača'', govorio je Tom koji uskoro na front.
Kao mladi tenkist Devete kraljevske oklopne regimente Osme armije feldmaršala Bernarda Montgomeryja. U "slobodno" vrijeme opet je lopta bila tu negdje, Tom je igrao, za jaku vojnu momčad u kojoj je bile nekolicina provjerenih imena.
Od Stana Cullisa, Jimmyja Murphyja, Georgea Wilkinsa, Andrewa Andyja Beattie. To je ona selekcija koja se suprotstavila reprezentaciji Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koju su mahom činili igrači Hajduka u Bariju 1944. godine. Prije te utakmice, Tom se vratio iz bitke za Anzio, a sa svojim društvom je igrao po Sjevernoj Africi, na jednoj utakmici u Egiptu čak i protiv Omara Sharifa koji je branio boje momčadi kralja Faruka.
''Imali smo jednu sjajnu momčad, igrali smo dobar nogomet i tom ratnom periodu na frontu, od Italije, do Afrike. Igrački standard je i dalje bio vrlo visok'', pojašnjavao je Finney.
Napokon igrač
Finney je relativno brzo otpušten iz vojske - ne da bi igrao nogomet, već da kao vodoinstalater pomaže u obnovi. Prvu pravu utakmicu je odigrao za Preston 31. kolovoza 1946. godine, na dan otvaranja prve poratne sezone.
Odmah je postigao gol Leedsu, ali nije bio pretjerano sretan. Zašto? Zato što je Bill Shankly napustio momčad zbog nesporazuma s upravom. Bill je odlučio karijeru graditi kao menadžer, dok je Tom nastavio svoj put, put koji ga je vodio prema jednom od najboljih koji su ikada igrali u Engleskoj.
Uskoro je došao i poziv za reprezentaciju, 1946. godine, u pobjedi od 7:2 nad Sjevernom Irskom je postigao svoj prvi od 30 golova. Walter Winterbottom je odlučio naredne godine protiv Portugala zajedno na teren poslati Matthewsa i Finneya, a kako je to izgledalo u praksi najbolje zna defenzivac Alvaro Cardoso koji je imao zadatak da čuva baš Finneya. Finney ga je bukvalno izludio za pola sata, pa je ovaj tražio izmjenu i više nikada nije zaigrao za reprezentaciju.
Usput, Englezi su brojali do deset, Finn je dao jedan gol. Englezi su u to vrijeme izgledali nepobjedivo, ali na velikim natjecanjima nisu mogli ništa da naprave.
''Kada sam rekao Škotima da Engleska dolazi s krilnim igračem boljim od Matthewsa, oni su se smijali. Na terenu im nije bilo do smijeha. George Young je cijelu utakmicu trčao za Finneyjem i nije mu mogao ništa. Finney je naravno dao gol'', evocirao je uspomenu na jedan susret Škotske i Engleske iz 1948. godine, Bill Shankly.
Najbolju utakmicu u dresu reprezentacije, Finney je odigrao 14. svibnja 1950. godine, protiv Portugala. Englezi su slavili 5:3, Finnyjeva su bila četiri gola.
Na klupskom nivou stvari se s Prestonom nisu razvijale na najbolji način. Preston je ispadao, vraćao se, a najbliže trofeju je bio 1954. godine kada su izgubili finale FA Cupa, WBA je slavio 3:2 golom Griffina tri minute prije kraja.
Prije utakmice Finney je proglašen najboljim igračem Engleske, ali je u finalu bio neprepoznatljiv. 1956. godine, novi menadžer Prestona, Cliff Britton, prebacio je Finneyja na mjesto centarfora, što je Tomu itekako odgovaralo.
Već sljedeće godine Finney postaje prvi igrač koji je drugi put izabran za najboljeg u Engleskoj. Te sezone postigao je 28 golova u 40 utakmica, dok je Preston, koji se obično nalazio u sredini tabele, završio na trećem mjestu.
Vodoinstalater i deset kapljica
"Vodoinstalater i deset kapljica", tako su u to vrijeme zvali momčad Prestona. Iz tog perioda ostala je jedna slika za sva vremena. Preston je gostovao Chelseaju čiji je stadion bio poprilično natopljen vodom. Finney je prešao stopera domaćih pa je proklizao kroz natopljenu travu u želji da iskontrolira loptu.
Ta slika postala je legendarna i ono što je još zanimljivije 58 godina kasnije pretvorena u fontanu ispred stadiona Prestona. Radi se o skulpturi prozvanoj The Splash, koju je otkrio baš sam Finney.
Na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, je golom protiv Sovjetskog Saveza svojim 29, dostigao u tom trenutku najbolje strijelce reprezentacije Viviana Woodwarda i Nata Lofthousea. Reprezentaciju je napustio iste godine, Sovjetski Savez je igrao protiv Engleske.
Dosuđen je jedanaesterac koji je trebao izvesti, ali je u svom stilu, kao veliki gospodin dao loptu tada mladom Bobbyju Charltonu. U klubu je odradio još dvije sezone prije nego što se oprostio. Oprostio se od svog Prestona s 21 golom, kompletiravši statistiku.
Za 14 godina karijere u Prestonu postigao 187 golova na 433 utakmice i nije dobio niti jedan jedini žuti karton. Iako su ga protivnički igrači lomili, zaustavljali pogibeljnim startovima.
Ostao isti, od početka do kraja
Nakon završetka karijere okrenuo se privatnom biznisu. Radio je i pomogao ljudima koja je to bilo potrebno, obavljao ulogu predsjednika kluba, svi su ga voljeli i obožavali. 1998. godine proglašen je vitezom od strane kraljice Elizabete.
Osnovao je srednju i osnovnu školu za obrazovanje djece s invaliditetom, organizirao različite humanitarne akcije za prikupljanje novčanih sredstava, pa na kraju i osnovao svoju humanitarnu organizaciju.
Danas je teško zamisliti koliko bi danas vrijedio jedan igrač kao što je bio Tom Finney. Bio je ispred svog vremena i imao je svoj stil s kojim bi se lako uklopio savršeno u današnji nogomet.
U svojim najboljim godinama je igrao za mizernih 14 funti tjedno, ali bez obzira na to, on je s jednakim entuzijazmom i ljubavlju šutirao loptu iz dana u dan. Tijekom 14 godina karijere i 91 godine života iza sebe nije ostao niti jednu ni onu najmanju mrlju.
''Gledati ga sve te godine, kasnije upoznati ga. To je bilo nešto posebno. Upoznavanjem jedne takve osobe se nekako vrati izgubljena vjera u čovječanstvo. Zašto ne možemo svi biti takvi?'', upitao se jednom prilikom veliki Alex Ferguson.
Tom Finney, je bio heroj jednog grada, jednog kluba, jedan od najvećih koje je engleski nogomet dao. Jedan od najvećih i najjednostavnijih. Vodoinstalater iz Prestona. Umjetnik lopte.
