Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kraj je mjeseca ožujka 1992. godine. Utakmica 30.kola Bundeslige na Westfalenu. Anthony,
Tony Yeboah je povukao jednu loptu na polovini svoje momčadi.
Gerhard Poschner se trudi, trči, pokušava zaustaviti, pa i rukama, ali ne može. Yeboah je nezadrživ, s nekih dvadesetak metara šalje bombu. To je bio samo jedan gol u bogatoj ponudi repertoara fenomenalnog napadača Gane, jednog od najboljih igrača koje je Afrika dala ikada.
"Yeboah je bio jedan od najvećih napadača koji je igrao u Njemačkoj nakon Gerda Müllera",
bez ikakvog ustručavanja će reći jedan od najboljih trenera današnjice Jürgen Klopp.
"I ne samo to, on je imao ogroman utjecaj na društvo", dodao je današnji trener Liverpoola.
Na ukupno 123 utakmice, Yeboah je postigao 68 golova. Dvije od četiri sezone koliko je
igrao u Frankfurtu bio je najbolji strijelac Bundeslige.
Međutim, postizanje golova nije bilo jedino što je Yeboah donio timu. Bio je vrlo snažan i pun snage, spreman da se bori ne samo na terenu za svoj status, već i u normalnom životu.
Bio je spreman reći, suprotstaviti se, založiti za ljude koji su patili od bilo kojeg oblika diskriminacije.
Njegova hrabrost da progovori i podigne glas dala je nekolicini drugih igrača poput njega
potrebnu snagu da se izdvoje, da kažu ono što misle.
Ako kojim slučajem koristite vlak prema ili kroz Frankfurt, jedan mural teško da ćete promašiti. Na zgradi smještenoj na glavnoj željezničkoj liniji između zračne luke i centra grada.
Tony Yeboah u dresu Eintrachta i poruka "We're ashamed for all those who shout against us".
Početkom 90 -ih, zajedno sa Souleymane Sanéom igračem Wattenscheida i Anthonyjem
Baffoeom iz Fortune Düsseldorf, Tony je napisao pismo Bildu skrećući pozornost na rasizam
koji je u to vrijeme bio raširen i na njemačkim nogometnim stadionima ali u svakodnevnom
životu.
"Kuća Tonyja Yeboaha već je postala dio frankfurtskog kulturnog krajolika. Ako ovdje
koristite vlak, teško ćete je promašiti. Ljudi kada prođu pored nje često razgovaraju o toj temi. Vjerujem da bi to bila ona glazba koju Tony želi čuti. On je bio pionir u borbi protiv rasizma, antisemitizma, ksenofobije i svih drugih vrsta diskriminacije prije više od 20 godina na stadionima i u životu Njemačke", reći će Sebastian Beck, član Frankfurt Fan Projecta.
Kako je Tony završio u Njemačkoj uopće?
Njegova priča počinje u rodnoj Gani. U to vrijeme, igrajući za Owkawu United, Tonyja su
primijetili neki ljudi. Pišemo neki, jer oni ustvari niti bili menadžeri. Radilo se o čovjeku koji
se zove Harald Dubberke.
Harald je uglavnom hodao po Africi tražeći posao za neke trenere iz Njemačke. Trebao je Tony završiti u Borussiji Dortmund, ali su ljudi u ovom klubu bili uvjereni kako za Tonyja nema mjesta.
Ako ga već neće uzeti Borussija, hoće jedan drugi klub, drugoligaš Saarbrücken. Yeboah je proveo dvije godine u drugoj ligi sa Saarbrückenom.
Skoro ih je uveo u prvu ligu. Dva puta je Saarbrücken došao do baraža. Jednom je uspješniji bio Bochum, drugi put baš Eintracht. U toj drugoj sezoni Tony je postigao 17 golova, dva protiv Eintrachta koji će baš sljedeće sezone dovesti ovog ubojitog napadača.
I nije bio najbolje primljen, dijelom zbog toga što je crnac, dijelom što je skoro sezonu ranije izbacio Eintracht iz prve lige.
Međutim, zahvaljujući njegovim igrama, Tony će postati jedan od najvećih igrača momčadi iz Frankfurta ikada. Prvi iz Afrike koji je imao priliku nositi kapetansku traku. Tonyjeva ličnost i njegov način života zaista su promijenili mišljenje ljudi.
Oni koji su na početku zviždali i govorili protiv njega, sada su bili uz njega.
Promijenio navijače
Koliko je Yeboah značio navijačima Eintrachta u to vrijeme najbolje potvrđuje priča o utakmici protiv Salzburga u Kupu UEFA 1994. godine.
Navijači u Austriji su tijekom utakmice vrijeđali Tonyja, a onda su sutra nakon utakmice, navijači Eintrachta prikupili tadašnjih 1.500 njemačkih maraka za kupovinu oglasa na cijeloj stranici u najvećim austrijskim novinama. Tamo je pisalo:
"We don’t have anything against Austrians. We have something against racists".
U pet godina koliko je proveo u Frankfurtu, Eintracht je četiri puta zaredom bio među pet
najboljih momčadi.
Igrali su sjajan nogomet, Yeboah se upotpunjavao s igračima kao što su Andreas Möller, Uwe Bein, Axel Kruse, Edgar Schmitt, Maurizio Gaudino, Jan Furtok.
Gol protiv Liverpoola najdraži
Međutim, nakon pet godina je došlo vrijeme za rastanak. Leeds je ostao kratkih rukava
pokušavajući dovesti igrače kao što su Tomas Skuhrav i Ruben Sosa, pa je na kraju za 3,4
milijuna funti na Elland Road skrenuo ubojitog napadača iz Gane. Čovjeka koji je Englezima
bez obzira na sve bio nepoznanica.
U tom trenutku Premier liga je bila u punom zamahu, bližio se Euro, na Otok su došli Ruud Gullit, Dennis Bergkamp, još neki veliki igrači, ali mjesta na naslovnicama uglavnom su bila rezervirana za Tonyja. Koji se vrlo brzo aklimatizirao i počeo zabijati.
Onako kako je to radio u dresu Eintrachta. Dobro, možda brojke nisu takve, ali opet neki
njegovi golovi, onih protiv Liverpoola i Wimbledona, West Hama, Monaca, pronašli svoja
mjesta u različitim proglašenjima, poput onih za gol mjeseca i slično.
"Ljudi me često pitaju koji od postignutih golova mi je bio najdraži, onaj protiv Liverpoola ili
Wimbledona. Iskreno, oba su bili fantastična, ali meni je najdraži gol protiv Liverpoola. Prije
utakmice vladala je velika napetost, a prije nego što sam došao u Englesku bio sam navijač
Liverpoola, pa je bilo nevjerojatno igrati protiv njih.
Igrajući protiv Johna Barnesa i Iana Rusha mislio sam da moram napraviti nešto posebno, pa je za mene taj gol poseban. I danas često pogledam te golove, vidim mogu se vidjeti i u Engleskoj i u Gani. I dalje je osjećaj fantastičan kada ih gledam. I dalje me se ljudi sjećaju u Leedsu, igrao sam tamo davno, ali zbog fantastičnih golova me nisu zaboravili", kazao je.
Usprkos tome što je odigrao samo 66 utakmica, postao je miljenik navijača i kultni heroj,
postigavši 32 gola u svim takmičenjima. Onaj Wimbledonu je bio proglašen recimo za " Gol
mjeseca".
Bio je treći igrač koji je u Premier ligi uspio postići hat trick. Cantona je bio prvi,
Phil Masinga drugi.
Povratak u Njemačku
Ipak, za razliku od vremena u Frankfurtu, Yeboah je u Engleskoj imao više problema s
ozljedama. Kasnije se zakačio s Georgeom Grahamom, pa se vratio u Njemačku.
"Ponekad kada dođe novi trener, voli staviti svoj pečat na momčad, George Graham to nije
učinio na pravi način. Ušao je i rekao mi da nisam dovoljno dobar, ali pogriješio je. U
Njemačkoj sam postigao mnogo golova, nijedan me defenzivac nije mogao zaustaviti Da, bilo je teško u Premier ligi, ali nisam odjednom postao loš igrač. Ja sam emocionalna osoba i htio sam tu posvećenost kluba i svog menadžera.To nisam dobio s Georgeom Grahamom", rekao je jednom prilikom Tony.
Yeboah je jednu sezonu u HSV-u igrao s Hasanom Salihamidžićem, dvije sa Sergejom Barbarezom.
Najbolja njegova je bila druga u HSV-u kada se 16 puta upisao u strijelce. Na kraju je karijeru okončao u Al Ittihadu. Nakon završetka karijere se odlučio baviti hotelijerstvom.
"Moja igračka karijera mi je zaista pomogla u životu nakon nogometa. U Gani me mnogi ljudi poštuju i cijene da sam se, kad sam završio karijeru, vratio u svoju zemlju da započnem posao i nastavim svoj život. Mnogi igrači iz Gane ostanu u inozemstvu, ali ja volim svoju zemlju i htio sam pokušati pomoći ekonomiji i dati nešto svojoj naciji. Otvorio sam neke hotele i tako pružio mogućnost zapošljavanja određenog broja ljudi", kaže danas Yeboah koji se navukao na golf.
Nije se naosvajao trofeja, s reprezentacijom je postigao relativno malo, jedno finale Kupa Nacija je svakako premalo.
Opet svi ga i danas pamte kao jednog, strašnog, fenomenalnog napadača koji je obilježio
devedesete. Je li napravio dovoljno da bude legenda Eintrachta i Leedsa? Jeste.
