Kad podvučemo crtu…
Zrinjski se nije osramotio u Europi, ali…
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kao i svake godine klubovi iz Premier lige odigrali su epizodnu ulogu u europskim natjecanjima, ne dočekavši ni zadnji izlučni krug. Pritom su se neki uspjeli osramotiti i upisati u povijesne knjige, poput Sarajeva i onih sramotnih 0-8 protiv Atalante, a neki su pali malo manje sramotno – Široki je oba puta igrao neriješeno sa Domžalama, pa ispao zbog gola manje u gostima, a Željezničar je dokazao da je Cipar u međuvremenu daleko iza sebe ostavio Bosnu i Hercegovinu po snazi klupskog nogometa. Koliko je i sam NS BiH vjerovao u prolazak naših klubova govori i činjenica da je regularno kolo Premier lige stavljeno dan prije uzvrata trećeg pretkola Lige Europe!
Bez poraza od dva razlike, a kamoli osam!
U tom pretkolu našao se Zrinjski, treba biti pošten pa reći da je prije svega mostarski klub tu došao zahvaljujući povoljnom kosturu natjecanja, gdje je nakon poraza od Spartaka iz Trnave u drugo pretkolo kvalifikacija za Ligu Europe ušao kao nositelj, te time dobio prolaznog suparnika – maltešku Valettu. Inače, dvije utakmice protiv neugodnog slovačkog prvaka još jednom su pokazale da samo malo ozbiljniji pristup, uz strogo zacrtane ciljeve, mogu u toj ranoj fazi natjecanja i naše klubove „osposobiti“ za prolazak dalje.
Istina je kako Spartak niti u jednoj utakmici nije nadigrao Zrinjski, koji je ipak, zahvaljujući na momente taktičkoj naivnosti, kojoj su skloni svi naši klubovi, primao golove iz grešaka u rasporedu kakve se u Europi ne praštaju. Taj isti Spartak u istom borbenom rasporedu kao i protiv Zrinjskog dobro će namučiti Crvenu Zvezdu, koja ga je prošla tek na produžetke u uzvratu, ali za razliku od Zrinjskog, Zvezda je pošto poto tražila prolaz, a Zrinjski nije htio vjerovati u njega!
Godine prolaze, što ćemo osim naslova pričati djeci?
Zato još jednom i o ostaje žal za boljim rezultatom već u pretkolima Lige prvaka. Zato jer se odavno nije dogodilo da Zrinjski u to natjecanje uđe sa gotovo identičnim sastavom koji je i osvojio naslov. Obično bi ljetna stanka značila i odlazak ključnih igrača, neriješen status momčadi ili nedostatak kostura oko kojeg će se graditi momčad. Ovaj put svi su bili na raspolaganju i opet je propuštena šansa. Je li problem bio u treneru i dolasku Ante Miše, sa referencama koje nisu bolje od Bakinih, ili je i ostatak struke i vodstva kluba propustio povući uzde kako treba, ostaje Zrinjskom na analizu, kao i analiza vezana uz zalaganje igrača koji su imali namjeru prodati, ali općenito je opet ostao dojam da se, uz malo više ozbiljnosti u pristupu i s jasnim ciljem što se u LP očekuje, moglo puno bolje.
Jer, kao u bilo kojem segmentu života, ako nemaš jasan plan, ako nemaš razrađen put do cilja i cilj kao takav, onda i ne možeš previše očekivati. Zrinjski je pomalo hermetičan klub, još uvijek se pušta više ulici da priča o onome što se događa unutra nego što klub uzima stvari u svoje ruke. Čak i kad treba „naružiti“ institucije, gradske vlasti i zatražiti pomoć svih, Zrinjski ostaje zakopčan.
Zna Baka što priča!
Čini se nedostaje jasna politika kluba u smislu da se na papir odmah baci računica – koliko novca treba uložiti da bi se pokušalo iz fondova UEFA natjecanja izvući barem toliko ili još i više. Ovako, stječe se dojam da me postoji jasan koncept, a samim tim je i cilj mutan i stihijski. I opet je evidentno da Zrinjski nije nadigran ni od Spartaka, a ni od Ludogoretsa, rezultati 0-1, 1-1, 0-1, 1-1 jasno govore da je malo nedostajalo pa da se Zrinjski ozbiljnije „ponosa“ sa protivnicima koji vrijede na papiru puno više. Bez daljeg iskoraka neće biti ni buduće moći.
Plus, dojma smo da nitko nije upropastio svojih vlastitih talenata kao Zrinjski, uvijek izdašna mostarska škola nogometa u zadnje vrijeme nema dobačaj do prve momčadi, svakako ne u onoj snazi kako je to tradicija koja i jeste mostarski nogomet upisala zlatnim slovima u povijest regionalnog loptanja. A u ovakvim financijskim okolnostima, sa ovakvom Ligom, jedini pravi put je producirati vlastite igrače, te skupa sa mudrim odabirom najboljeg od Premier lige, držati nivo koji će biti vrh za BiH, a konačno nešto uraditi i u Europi.
Tko se to zbilja 'prepadne' pod Bijelim Brijegom?
Naravno, teško je izvršiti projekciju uspjeha u situaciji kada znate da vam stadion može „izdržati“ samo najranija pretkola, a da za svaki naredni prolazak morate razmišljati o tome gdje ćete, pobogu, igrati domaćinsku utakmicu. Zrinjski je kao čardak, ni na nebu ni na zemlji, već tri godine juventusovski suveren u domaćem prvenstvu, izuzmemo li one Željine titule u vrijeme dok nismo imali zajednički savez, u pitanju je naš najtrofejniji klub, a stadion na kojem igra ostao je praktično na standardima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Male kozmetičke promjene na zastarjeloj konstrukciji nisu ni blizu dovoljne i jasno je da bez totalno renoviranog objekta ili potpuno novog stadiona dugoročno Zrinjski ne može računati na velike stvari.
Što je, zapravo, šteta. I dok se grlato navijanje Ultrasa i simpatizera Zrinjskog lako izgubi u neakustičnosti stadiona ispod Bijelog Brijega, sinoć smo na Pecari čuli i vidjeli kako bi to izgledalo da HŠK Zrinjski igra utakmice na modernom i prije svega nogometnom stadionu, pošto mostarski „multipraktik iz Titinog vakta“ više konfiguracijom odgovara sletovima i atletici nego nogometu, pogotovo ovom modernom iz 21. stoljeća. Da bi Zrinjski zbilja bio veliki klub i pokušao nešto više od ovog koprcanja između neba i zemlje, treba mu novi stadion, koji mora biti k'o Mepas Mall, ne nužno tako grandiozan, ali mora biti mjesto okupljanja čitave obitelji – znači, komforan, siguran i sa WC-ima koji ne sliče na apokaliptične dane potopa.
Vatrene navijače već odavno Zrinjski ima – ali i oni traže svoju 'tribinu stajanje' u novom ruhu, da sliči tribini, da plaši protivnike, a ne da izgleda kao ostatak rimskih iskopina sa akustikom koja i ne postoji.