Arthur Ashe, neumorni borac do posljednjeg trenutka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bilo je to lijepo kasno ljetno jutro 1988. godine. Arthur se sa svojom suprugom i kćerkom koja je imala nepune dvije godine odmarao u apartmanu na jezeru George. U jednom trenutku nije osjetio prste na ruci.

''Ne, osjećam ih. Čini se da ih jednostavno ne mogu koristiti. Nijedno od nas nije bilo uznemireno. Oboje smo prošli prilično mučna vremena s liječnicima i bolestima, pa me taj problem nije zabrinjavao. Međutim, kada sam se vratio s odmora, sve sam manje osjećao ruku. Otišao sam kod svog liječnika, interniste, dr. Williama Russella, njegov pogled, njegova boja glasa, osjetio sam da je nešto jako hitno'', pričao je Arthur Ashe. U kratkom periodu, Arthur je odradio seriju testova, onaj krvni je pokazao. Slavni tenisač je HIV pozitivan.

''Moja supruga Jeanne i moji prijatelji liječnici Doug Stein i Eddie Mandeville bili su sa mnom kad sam čuo loše vijesti. Vijest da sam obolio od AIDS-a jako me pogodila, ali nije me srušila. Virus ostaje u stanju mirovanja oko pet godina nakon što nekoga zarazi, a zatim ispliva u obliku infekcije. Operacija mozga utvrdila bi da imam takvu infekciju. Nisam se uplašio jer nisam mogao. Moje već uzdrmano srce to ne bi izdržalo'', govorio je Arthur i sebi postavljao pitanje. Kako se zarazio?

''Nisam konzumirao droge. U gotovo 16 godina braka nikada nisam bio nevjeran i nikada nisam imao homoseksualno iskustvo'', ponavljao je sebi ovaj nekada veliki tenisač. Na kraju se ispostavilo kako je prilikom operacije na srcu u procesu oporavka dobio određene količine krvi.

Dugo vremena skrivao svoju bolest

Do 1992. Ashe i njegova obitelj s viješću o njegovoj bolesti nisu izlazili u javnost, ali jednostavno takve stvari "procure" u javnost. Novinari ''USA Today" su počeli istraživati, slavni tenisač je 8. travnja 1992. sazvao konferenciju za medije i objavio da boluje od AIDS-a. Od tada je počeo svoju novu borbu, koja jeste bila teška i na kraju je završila samo godinu dana kasnije.

''Život s AIDS-om nije najveći teret koji sam imao. Moj najveći teret je bio taj što sam crnac'', znao je tada reći Arthur Ashe koji se stvarno cijelog života borio. Kako bi svijet oko sebe učinio boljim.

Nije mogao na svaki teren, u svaki hotel

Sa sedam godina Arthur je upoznao prvog ozbiljnijeg trenera. Ronald Charity, jedan od najboljih tamnoputih tenisača, koji je u to vrijeme bio trener. Sa Charityjem će Ashe naučiti osnovne udarce, načine treninga. Kada je postalo jasno da Arthur ima talent za tenis, Ronald ga je preporučio dr. Walteru Johnsonu, koji će preuzeti brigu o mladom, nadolazećem tenisaču. Već tada je Johnson bio etablirani trener, koji je do naslova na Wimbledonu vodio Altheu Gibson, ujedno osnivač juniorskog razvojnog programa u američkom teniskom savezu.

Ashe je punih sedam godina radio s Johnsonom u njegovu ljetnom kampu. Već tada se Arthur Ashe suočio s problemom velike rasne segregacije u SAD-u, jer nije mogao trenirati na svakom terenu, baš kao što nije mogao spavati u bilo kojem terenu. Kako u rodnom Richmondu nije mogao koristiti terene u dvorani, 17-godišnji Ashe je 1960. godine preselio u St. Louis, tamo ga je "pripazio" Richard Hudlin, veliki prijatelj, dr Johnsona.

Nakon osvojenog juniorskog naslova odlazi studirati na prestižno sveučilište UCLA te dobiva poziv u Davis Cup reprezentaciju SAD-a. Da se priključi Dennisu Ralstonu, Martyju Riessenu. Uz tenis, nije zapostavljao ni školovanje. Jako puno je volio čitati, diplomirao poslovnu administraciju, kao prvi član obitelji s očeve strane. 1965. osvojio je naslov američkog sveučilišnog prvaka i u singlu i u dublu, a godinu dana kasnije je i diplomirao. Iako je već bio priznat i poznat tenisač, 23-godišnji Arthur bio je obvezan odraditi dvogodišnji angažman u vojnim snagama.

U Vijetnam nije išao

Uskoro je stigao i poziv za Vijetnam. Nije otišao, ali jeste njegov brat Johnnie koji je već iza sebe imao godinu dana provedenih u paklu. U to vrijeme američke vlasti nisu dopuštale da dvojica braće istovremeno budu na frontu jugoistočne Azije, Johnnie je ostao, a Arthur je već sljedeće osvojio US Open. Nakon dva vezana poraza u finalu Australian Opena, Ashe je uspio savladati Toma Okkera u pet teških setova. U godini kada je ubijen Martin Luther King, kada je rasna netrpeljivost bila na vrhuncu, Amerikanci su dobili tamnoputog pobjednika. Prvog u povijesti.

Pet godina kasnije to će napraviti u Wimbledonu, nadigravši Connorsa. Osvojio je i Australian Open, dok je najbolji rezultat u Parizu ostvario ulascima u četvrtfinale dvije godine zaredom. Na kraju karijere je na svom kontu imao 76 osvojenih turnira, četiri Davis Cupa uz omjer 1085–337 u singlu te 323–176 u parovima. Veliki borac na terenu, jednako tako i van njega. U kontinuitetu se borio za bolji status crnaca u SAD-u, ali i u cijelom svijetu. Sedamdesetih godina je uporno pokušavao da se probije do Južne Afrike zemlje u kojoj se provodila politika apartheida.

Sociološki fenomen

Uspio se probiti, ali je kasnije priznao kako je to ustvari bila njegova greška. Odlazak u zemlju koja je na najbrutalniji način kršila osnovna ljudska prava većinskog, crnačkog stanovništva.

''Pretpostavljam da sam samo sociološki fenomen'', često je znao reći Arthur Ashe. Zapravo takav sociološki fenomen da je Nelson Mandela nakon puštanja s otoka Robben izabrao Ashea kao prvu osobu koju je želio upoznati tijekom posjeta New Yorku, nakon izlaska iz zatvora. Neumorni borac za ljudska prava bio je uvijek na prvoj liniji. Bilo da riječ o prosvjedima protiv politike apartheida u Južnoj Africi, Bushove administracije, bilo da se radi o buđenju svijesti u borbi protiv AIDS-a. Do posljednjeg trenutka.

''Najteže je bilo objasniti našoj kćerki. Kad smo Jeanne i ja morali Cameri reći o mojoj bolesti, progutao sam osjećaje. S obzirom na moje probleme i operacije na srcu, moj organizam je bio potrošen. Nijedan mi liječnik nije mogao reći koliko mi je vremena ostalo'', napisao je u svojim memoarima Arthur.

''Ne razmišljam o mogućnosti da uskoro umrem. Ne bojim se smrti. Možda će me strah progoniti kad trenutak bude bliži. Smatram da se moj nedostatak straha na neki način razlikuje od istinske hrabrosti. Moji operativni zahvati učinili su me veteranom u borbi protiv smrti. Upoznavanje nije iznjedrilo prezir prema smrti, ali mi je dalo praksu da se naučim mirno suočiti s tim. Mislim da se moramo potruditi dostojanstveno suočiti sa smrću. Nadam se da mogu biti jak kad dođe moje vrijeme'', pisalo je u knjizi "Daysof Grace" koja je završena sedam dana prije smrti.

Jednom kada odeš nema povratka

Početkom prosinca 1992. godine, Arthur je održao govor u zgradi Ujedinjenih naroda, na svjetski dan borbe protiv AIDS-a. Posljednji put se u javnosti pojavio na jednom forumu dva mjeseca kasnije. Ashe je 4. veljače 1993. je snimio video poruku koja je emitirana dva dana kasnije također na sličnom forumu. Nakon što je poruka odgledana, prisutni su obaviješteni kako je Arthur Ashe preminuo.

Imao je samo 49 godina. 20. lipnja iste godine američki predsjednik Bill Clinton posthumno ga je odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode, najvećim civilnim odlikovanjem u SAD-u. 1996. u rodnom Richmondu otkriven mu je spomenik u aveniji Monument, mjestu gdje se nalaze biste najzaslužnijih osoba američke povijesti, a godinu dana kasnije njegovim je imenom nazvan novootvoreni središnji teren FlushingMeadowsa, mjesta održavanja US Opena.

''Sportašu je jako teško napustiti pozornicu. Jednom kad prestaneš igrati, više nikada u životu nećeš raditi ništa ovako uzbudljivo. Nikad više. Nikad'', rekao je jednom prilikom Ashe u Wimbledonu, nekoliko godina nakon povlačenja. Riječi velike Martine Navratilove svakako imaju svoju težinu.

''Bio je osoba koja je nadilazila sport, rasu, naciju i religiju i koji je na svoj jedinstveni način uspio promijeniti svijet u kojem živimo.''