Đoković: Mnogo je propatila Srbija u ratu, ali teško je bilo u Hrvatskoj, BiH

Tekst članka se nastavlja ispod banera

I dok sportska javnost s nestrpljenjem isčekuje ogled Novaka Đokovića i Rafaela Nadal u Rijadu, Đoković je vrijeme do meča kratio na različite načine. Između ostalog našao je vremena i za novinare, za argentinski "La Nacion". Pričao je Novak o različitim temama, između ostalog dotakao se rata na prostoru bivše Jugoslavije.

Đoković je rekao da je na vlastitoj koži iskusio što je rat i da je to nešto najgore što se može dogoditi čovjeku.

"Srbija je stara nacija koja je u posljednjih 100 godina prošla Prvi, pa Drugi svjetski rat, a propatili smo puno i u posljednjih 30-ak godina. Ne samo mi već i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ja sam rođen 1987. tako da ne pamtim kako je izgledala Jugoslavija, ali pamtim drugi dio 90-ih. Sjećam se da sam stajao u redu sa svojim djedom u pet sati ujutro kako bih uzeo kruh i prehranio cijelu našu obitelj', rekao je Novak Đoković za La Nacion pa je dodao kako je strašno tužan kad vidi strahote koja proživljavaju djeca na ratovima zahvaćenim prostorima.

'Srce mi se slama. To su najčistija bića na Zemlji, zaslužuju bolje, budućnost. Ja sam proživio rat, moj grad je bombardiran danonoćno dva i pol mjeseca. Vidio sam mrtve ljude. A sada kada vidim ratove u drugim dijelovima svijeta, ne razumijem. Teškoće kroz koje smo prolazili moja obitelj, moj narod i ja su nevjerojatne. Ponavljam, znam da se ono što govorim čuje i u Hrvatskoj, u Bosni, u drugim zemljama, u Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori itd. I uvijek ih spominjem jer su i oni stradali u novijoj povijesti, čak više nego Srbija. Tako da razumijem bol i teškoće. Nažalost, rane rata su otvorene i još uvijek postoji tenzija, ali kroz sport se otvara prostor da se ljudi približe, da imaju više razumijevanja i spremnije da oproste.

Između ostalog Novak je pričao o tome kako je rat najgora stvar koja se može dogoditi.

"To je užas. To je strah od nepoznatog. Ne znajući hoće li ti sljedeća bomba pasti na glavu. I tako svaki dan, alarmi, sirene... I opet kažem, ne želim to nikome. Nitko ne bi trebao trpjeti rat da bi razvio svoju mentalnu snagu, postoje drugi načini za to. Ali za mene je to predstavljalo važan dio mog razvoja i kao malo dijete sam bio primoran sazrijevati. Morao sam preuzeti odgovornost i podijeliti ulogu svog oca jer sam bio najstariji sin i nije bilo vremena.'