Držao joint pod jastukom, razbijao hotelske sobe, razmišljao o samoubojstvu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kraj 1983. godine. Završnica Davis Cupa na terenu u Kooyongu, tamo gdje se nekada igrao Australian Open. Do finala je Australija na travi bez problema sredila Veliku Britaniju, Rumunjsku i Francusku. U finalu ih je čekala Švedska. Predvođena tada četvrtim igračem svijeta, Matsom Wilanderom.

Sve je počelo do Davis Cupa

Mats je igrao odličan tenis, ali ne baš na travi. Međutim, igrao je istog mjeseca Australian Open pa se pripremio. Nakon dva dana Australija je vodila 2:1, meč loptu za naslov u svojim rukama je imao tada 18-godišnji Pat Cash, najmlađi igrač koji je ikada igrao singl za Australiju u finalu Davis kupa. I koji je opravdao očekivanja. Iako mlad, Cash je odigrao sjajan meč, Joachim Nystrom je uhvatio pet gemova. Australija 25. titulu ovog velikog teniskog takmičenja

Dio teniskog svijeta je upoznao mladog tenisača koji će kroz godina kasnije postati jedan od onih koji ovom sportu nudi nešto novo. Modernija verzija Vitasa Gerulaitisa, pa ako hoćete Borga, McEnroea ili Connorsa. Društva kojem je osim reketa i osvojenih naslova u životu trebalo i ono nešto drugo. Provoda, muzike, alkohola, droge, žena, skandala. Rock and rolla. Recimo, Rafter prije Raftera. Ili Agassi prije Agassija. Onako sjajno fizički pripremljen, prepoznatljiva crno - bijela traka, zlatni križ koji mu visi s dvaput probušenog uha. Pravi playboy.

Na površini sve izgleda sjajno...

Cash je počeo kao mlad. Pobjeđivati, osvajati, osjetiti pritisak, uzimati drogu. Patova međunarodna teniska karijera započela je kada mu je bilo samo 14 godina. Sa 16 godina igrao je svoj prvi turnir u Wimbledonu, gdje je stigao do finala singla u juniorskoj konkurenciji i izgubio. Sljedeće godine osvojio je juniorski naslov. Samo nekoliko tjedana prije svog 19. rođendana stigao je do polufinala Wimbledona i bio sedmi na svjetskoj ljestvici. Već tada je bio velika zvijezda, već tada je počeo osjećati strah od poraza. Jako rano.

"Već tada su pobjede postale najvažniji faktor u mom životu. S porazom sam osjećao sramotu, bilo mi je neugodno. Sa svakim porazom bih postajao depresivniji. Nisam baš bio dobar u komunikaciji, pa sam se često ljutio. Poludio bih, razbijao hotelske sobe i počeo sam uzimati drogu. Za početak je to bio kanabis, ja sam imao samo 17 godina. Neki tenisači su već bili na marihuani, Vitas je već prelazio na kokain. Kada sam prvi put igrao na Wimbledonu, držao sam joint ispod jastuka i pušio ga svaku večer. To me smirivalo" reći će Cash.

Osvaja Wimbledon

Mladi Australac je već tada imao izgrađen stil igre. Servis volej, koji je na brzim podlogama predstavljao ubojito oružje. U to vrijeme su se dva od četiri turnira igrali na travnatoj podlozi. Cash je 1987. godine otišao do kraja na Wimbledonu. Sredio je Wilandera, Connorsa, na kraju Lendla, nije izgubio niti seta. Sa samo 22 godine je već bio na vrhu.

"Zagrlio sam oca onako kako sam oduvijek želio i poželio da sam to učinio mnogo puta prije. Zatim sam potražio svog drugog oca, svog trenera Iana Barkersa. Princeza Diana bila je udaljena samo nekoliko metara. Vikao sam iz sveg glasa: "Jebeno smo to uspjeli, Barkerse, jebeno smo to uspjeli." Nije me baš bilo briga tko je čuo."

Puca Cash, puca i njegov brak

Tako je Cash proslavio svoju najveću pobjedu preskačući redove na tribinama centralnog terena All England Cluba. Sve je izgledalo idealno. Osvojio je Wimbledon, bio u braku s Anne-Britt Kristiansen, norveškom manekenkom koju je upoznao na nekom od partyja koje je organizirao " tata za partije" u to vrijeme Vitas Gerulaitis.
Imali su dvoje djece, na površini je bila idila.

Ispod površine priča je bila sasvim drugačija. Ozljeda leđa, opsjednutost osvajanjem Wimbledona, kokain, svađe sa suprugom su bile svakodnevica.

" Kad nisam bio napušen, bio sam depresivan - ozbiljno depresivan. Razmišljao sam o samoubojstvu. Jedini razlog zbog kojih nisam prešao tu ružnu crtu su moja djeca. Gotovo bih sigurno bio mrtav da nemam djecu" priznat će u jednom razgovoru Australac. Nije samo pukla tetiva na Tokyu, pukao je i njegov brak. Za Pata je u tom trenutku to bila idealna prilika da se kako kaže "oslobodi okova". Teniskih, bračnih.

" Moj osobni život bio je kaos. Pokvario sam želudac od previše alkohola i očajnički mi je trebao odmor od tenisa. Ništa nije bilo tako depresivno kao ozljeda, ali sam također imao priliku osloboditi se svojih okova. Od silnih svađa s Anne Brett". Prije toga je izgubio još jedno finale, drugo zaredom na domaćem terenu. Australian Opena.

Dva finala Australian Opena

Jednom ga je u pet setova dobio Edberg, drugi put Wilander. U jednom od najvećih kada je u pitanju ovaj turnir. Mats je dobio peti set 8-6. Prvi put se nije igralo na travi. Na 15:40 kod 6-6 jedan backhand volej otišao vani. Tada nije bilo elektronike. Pat je uvjeren kako bi danas priča bila druga, kako bi ta lopta bila unutra. Zadnji Australac koji je bio barem toliko blizu naslova.

Uskoro će uploviti u novu vezu, svoju buduću suprugu Emily koju će oženiti 1990. godine. Trudio se vratiti tenisu, ali nije išlo. Iako je pokušavao. Nekadašnju formu više nikada nije vratio. Što zbog ozljeda, što zbog načina života. Opet je kao u najboljim danima pokušavao gas stiskati do kraja. Sve se vraćalo kao bumerang.

"Bio sam opsjednut svime što sam radio. Moj bijes je bio opsesivan, partijanje je bilo opsesivno, a trening opsesivan. Postojao je užasan krug koji nisi mogao prekinuti. Trenirao bih pet sati dok nisam bio toliko iscrpljen da nisam mogao ni razgovarati s Emily kad sam došao kući. Nakon nekoliko tjedana opsesivnog treniranja, osjećao bih se loše zbog Emily pa bih je izveo van na zabavu. Sljedeće jutro nastupio bi mamurluk i osjećao bih se krivim zbog onoga što sam učinio svom tijelu. Bio bih jako ljut - lupao bih vratima, vikao. U hotelu Hilton u Adelaideu, bio sam toliko ljut da sam razbio sobu u komadiće. Bio sam potpuno bijesan i bilo je strašno".

Na kraju klinika i rehabilitacija

Posljednja godina na Touru bila je 1997. Igrao je uglavnom s pozivnicama, Stuttgart u dvorani je bio posljednji turnir. Dva gema protiv onog drugog, starog Medvedeva, Andreja. U prosincu 1999. prijavio se u Cottonwood, ekskluzivnu kliniku za rehabilitaciju u Arizoni. Na kraju se ponovo razveo.

Nije heroj samo tenisač

Danas radi kao komentator pojedinih turnira, često je prisutan na Wimbledonu. Prošao je nešto poput Agassija koji je također priznao kako je mrzio tenis. Razlika je u tome da se nakon svega Andre vratio. Pat nije.

"Veoma je teško tražiti pomoć, jedna od najtežih stvari je zaista tražiti pomoć. Slušao sam neke pametne ljude, išao u savjetovališta. Vidio da i drugi ljudi imaju probleme, neki i veće od mojih. Krenuo sam meditirati. Danas kada ljudi kažu da sam ja bio njihov heroj, volim reći da ja to nisam. Ja samo bio tenisa Heroji su potpuno drugačiji". Reći će čovjek kojeg je tenis stvorio ali uništio. Tako grubo, tako istinito.