Džepni Herkul, jedan od najvećih

Tekst članka se nastavlja ispod banera

22. srpnja 1996. godine. organizatori Igara u Atlanti imaju velikih problema.

Georgia World Congress Center je premali da primi sve one koji žele gledati uživo okršaj Naim Süleymanoğlu - Valerios Leonidis. Moraju proširiti kapacitet, ponajviše zbog turskih i grčkih navijača koji će napraviti sjajnu atmosferu, nešto što se viđa jednom u stotinu godina, barem kada je u pitanju dizanje utega.

Do tog trenutka, Naim je bio nedodirljiv, već je imao sedam naslova svjetskog prvaka, dva europskog, uz zlatne medalje iz Seula i Barcelone. S tim da je u Seulu i Barceloni nastupao u kategoriji do 60 kilograma. Grci su bili ambiciozni, uzeli su čak čovjeka koji je trenerski odgojio Naima, Ivana Abadjijeva, poznatijeg po ružnom nadimku "Mesar".

Međutim, ni to nije pomoglo Leonidisu.

''Atlanta je za mene nesumnjivo bila posebna i nezaboravna. Obračun mene i Naima, borba koja se smatra  "najvećom u dizanju tegova" svih vremena. Bio je to moj najbolji nastup, oči u oči s legendom. Kad sam prvi put započeo dizanje utega, Naim je već bio svjetski prvak. Vidio sam njegov nastup u Seulu, za koji smatram da je najbolji u povijesti dizanja utega. Mi smo bili veliki rivali, ali i veliki prijatelji. Imali smo veliko međusobno poštovanje od trenutka kada smo se upoznali. Nakon natjecanja uživali smo zajedno provoditi vrijeme. Svi su ga voljeli i zbog njegovih karakteristika koje su ga činile jednim od jednim od najvećih sportaša u povijesti'', reći će danas Leonidis.

A priča o Naimu Süleymanoğlu je doista posebna. Od početka, nažalost do kraja koji je zbog njegovog načina života došao prerano. 18. studenog 2017. godine.

Naim je rođen 23. siječnja 1967. godine, u gradu Pticharu, u Bugarskoj pod imenom Naim Sulejmanov. Neobične proporcije tijela, podlaktice iste dužine kao i nadlaktice, torzo iste dužine kao noge, sve je to brinule njegove roditelje.

Stvari su se počele mijenjati kada se počeo baviti dizanjem utega. Trenirao je po dva sata dnevno, kasnije sve više i više pod palicom legendarnog trenera Ivana Abadjijeva. Trenera koji je bio tvrd, neumoljiv, inovativan, ali i izuzetno uspješan.

Naravno, niti Naimu, niti njegovoj obitelji nije bilo lako, baš kao ostalim Turcima u to vrijeme u Bugarskoj. Čak je morao pod pritiskom države mijenjati ime u Naim Shalamonov. Naim je pod zastavom Bugarske osvojio dva naslova svjetskog prvaka zaredom.

U Los Angelesu 1984. godine nije nastupio jer su Bugari bojkotirali igre. Nakon svega, je odlučio pobjeći, otići u Tursku. Godinu dana je pripremao svoj bijeg.

Bijeg

Naim je stalno bio okružen čuvarima, posebno nakon što su se pojavile glasine da želi pobjeći još na jednom natjecanju u Poljskoj 1985. godine.

Nova prilika se pojavila u Australiji, u Melbourneu 1986. godine na Svjetskom kupu. Naim je nakon natjecanja na kojem je uzeo zlato otišao u jedan restoran, gdje se sklonio, bolje rečeno sakrio. Kompletnu operaciju bijega u Tursku vodio je Turgut Özal, tadašnji premijer Turske.

Süleymanoğlu je iz restorana taksijem prebačen u jednu od džamija. Iz džamije u konzulat, pa u London, gdje je osiguran privatni avion za Istanbul i Ankaru.

Özal je sklopio ugovor s Bugarima, Turska vlada postigla je sporazum s bugarskom vladom o uplati u "diskrecijski fond" milijun i 200 tisuća dolara za prelazak Naima. Taj je iznos prešao u Bugarsku preko Edirnea (tursko-bugarska granica) u koferima koje su nosili tadašnji ministar omladine i sporta Kemal Kamiloğlu, predsjednik Saveza za dizanje tegova Arif Nusret Say.

Zdravstveni problemi

Vrlo brzo već na sljedećem Europskom prvenstvu u Cardiffu, Naim Süleymanoğlu je nastupao pod zastavom Turske. Sljedeći cilj su bile igre u Seulu. Međutim, Naim se ovaj put sudario s određenim zdravstvenim problemima. Tayfun Bayındır, novinar koji je pratio Naima godinama se sjeća tog perioda.

''Samo 3 mjeseca prije Seula, pokazalo se da ima hepatitis ... Premijer Özal pozvao je jednog iranskog profesora u Tursku, koji je imao veliku razinu stručnosti u ovom pitanju. Neko vrijeme se primjenjivao intenzivni tretman i nakon dva mjeseca mu je bilo bolje, ali dva mjeseca nije vježbao. Mjesec dana prije igara, osmislio je suludu rutinu vježbanja, koju nismo mogli vjerovati da je moguće provesti, pa smo otišli tamo da se uvjerimo. Dizači utega dižu obično na treningu 30-40 tona utega. Naim je u svojoj rutini imao tri odvojena dijela: jutro, popodne i ponoć! Išao je u teretanu i vježbao je gotovo dva sata svake večeri. Svi smo imali sumnje'', kaže Tayfun.

Naim je bio jedan od sportaša koji je najkraće ostao u Seulu. Tamo je stigao dva dana prije prvog natjecanja 20. rujna i tamo je srušio šest svjetskih i devet europskih rekorda. Svaki put kad bi zakoračio na platformu bio je novi rekord. Naravno uzeo je zlato.

''Učinio sam sve što sam mogao u ovom sportu, ali sada ne razmišljam o medaljama, rezultatima. Moje misli su s mojim roditeljima. Vjerujem i nadam da ćemo se skoro vidjeti'', govorio je nakon Seula Naim koji će uskoro završiti kod Reagana u Bijeloj kući, pa na naslovnici Time. Uskoro i sa svojim roditeljima.

Dominacija

Poznat pod nadimkom "Džepni Herkul" zbog visine od samo 1.47 metara, Suleymanoglu će postati samo jedan od trojice dizača koji su osvojili tri naslova olimpijskog pobjednika, bio je najbolji na OI-ju u Seulu 1988. i Barceloni 1992. u kategoriji do 60 kilograma te u Atlanti 1996. u kategoriji do 64 kg.

Na svjetskim prvenstvima je dominirao od 1989. do 1995. godine. Čak je 46 puta postavljao svjetske rekorde.

''Moram reći da zavidim djeci koja su imala djetinjstvo, ja ga nisam imao. Stalno sam trenirao i trenirao. Ja nikada nisam bio dijete, sve čega se sjećam su treninzi, takmičenja, prvenstva. Ja sam osvajao medalje i izgubio djetinjstvo'', rekao je jednom prilikom Süleymanoğlu.

Odlazak

Nažalost, Naim tijekom sportske karijere nikada nije izbjegavao cigarete, alkohol. Posebno ne alkohol. Süleymanoğluova neobična snaga i vrhunski rezultati bili su savršen izgovor i pokriće za sve ostalo što je prakticirao.

Povukao se nakon Sydneya, probao je u politici, nije išlo. O njegovim problemima s alkoholom se sve više govorilo od 2012., 2013. godine. Probao je, uradio transplantaciju jetre, ali je ostao na intenzivnoj njezi zbog krvarenja u mozgu. Spasa nije bilo.

Proglašen je najuspješnijim turskim sportašem svih svremena i jednim od najuspješnijih dizača tegova u svijetu.

Sportski autoriteti proglasili su ga sportistom stoljeća.

Jedan od rijetkih dizača utega koji je na službenom natjecanju uspio podići težinu tri puta veću od vlastite.