Feđa Ibrulj: Moja Olimpijada

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Možemo da idemo u Gothenburg to će biti disperzija olimpijskih Igara, borilišta su po cijeloj Švedskoj. Možemo da idemo u Sapporo, gdje smo već jednom bili. Treba da otkrivamo nove prostore. To je Sarajevo'', 18. svibnja 1978. godine rekao je Michael Killanin, prvi čovjek MOO na sesiji u Ateni gdje se odlučivalo o domaćinstvu igara 1984.

Vrlo brzo Šveđani ispadaju iz igre, u prvom krugu. U drugom krugu borbu vode Sapporo i Sarajevo. Pobjeđuje Sarajevo s tri glasa više i ulazi u olimpijsku povijest. Prvi grad i prva zemlja, onog drugog bloka, istočnog koji će postati domaćini Zimskih Olimpijskih Igara.

Veljača je. Svake pa ove se nekako prisjetimo tog neponovljivog događaja, tih jedanaest dana 1984. godine kada je u pravom smislu riječi Sarajevo bilo centar svijeta. Za mene dva dana te veljače su nekako posebna. Deseti i jedanaesti, petak i subota.

Prvo sam dobio brata, tog 10-og i uspio sam se izjednačiti s većinom drugara iz vrtića. Drugo, dan kasnije sam se već našao na putu prema Sarajevu, jednom od borilišta. Još ranije, tata je dao obećanje kako ćemo sigurno ići u Sarajevo, pitanje je bilo samo koji dan, a vikend je nekako otvarao najviše mogućnosti. To za mene koji sam odrastao u obitelji sportaša, sportskih radnika, bolje rečeno sportskih fanatika, kako s očeve, tako i s majčine strane, nije bilo neko iznenađenje. Tako ja iskreno nisam bio pod nekom velikom impresijom, ali se se jesam radovao. Dijelom sigurno i zbog činjenice što sam imao nekih šest i pol godina i što nisam ništa znao o događaju kao što je olimpijada.

Prvo brat pa onda bob

Za mene je nekako bilo najvažnije da se neke stvari poklope u tom trenutku. Jer neka vrsta dogovora s tatom je pala. Ako mama rodi brata (tu nije bilo dileme) u petak, mi smo u subotu na Olimpijadi. I kako to u životu bude, sve se stvarno dogodilo.  Dok sam ja odrađivao "smjenu" u vrtiću, moja obitelj je postala šira za novog člana, a moja radost je otišla na kvadrat.

Ostalo je još samo izabrati sport i događaj na koji idemo. Nisam imao pojma što se nudi te subote 11. veljače. Znam da sam na televiziji vidio kako je Jugoslavija izdržala jednu trećinu protiv Njemačke (hokej), dio otvaranja i nešto malo sporta koji se zove bob. Nešto što je meni najviše ličilo na formulu koju sam obožavao. Ne sluteći i  ne znajući ustvari koliko je to ipak drugačije gledati uživo, na licu mjesta. Moja želja je bila bob i to je bilo to.

U ranim jutarnjim satima te subote, krenulo se iz Mostara, jedna mala četveročlana ekspedicija koja se prvo treba prebaciti do Sarajeva, rodbine koja tamo živi, a onda dalje na Trebević gdje se vozi taj bob.

Neiskustvo je igralo veliku ulogu pa smo se oblačili onako kako mislimo da treba, neki poput maminog brata (dajdža - ujak) su iskoristili priliku da iskuliraju novu modu, koja je podrazumijevala one zimske Yassine komplete koji vas tjeraju na nešto duže zadržavanje ako kojim slučajem morate skoknuti do wc-a.

Snijeg, snijeg i gomile ljude na Trebeviću

U Sarajevu su danima kukali kako nema snijega, a onda je pao u ogromnim količinama. Ja sam imao osjećaj kao da hodam po nekom snježnom labirintu u kojem je bijelo, sve oko mene bijelo. Ne sjećam se s koje početne točke su autobusi vozili prema Trebeviću, znam samo da je bila ogromna gužva i da sam po onoj "sjedite negdje malog" dobio ono sjedište odmah do vozača. Nakon par minuta sam zaspao i probudili su me dolasku. I onda slijedi ono što sve i da hoću cijelog života ne mogu zaboraviti.

Ogromne gužve, snijeg koji pada i način da se pronađe neko mjesto uz ledenu stazu. Tamo gdje ću stajati narednih sat, dva vremena, čekajući taj famozni bob kojeg ću više čuti nego vidjeti. Jer televizija je jedno, uživo nešto drugo. Ukratko, čujete kako se sve trese a onda sljedeće sekunde nešto prođe ispred dovoljno da uradite kratki brzi trzaj glavom. Znam da je onaj svijetlo plavi bob na kojem je pisalo DDR bio po semaforu najbolji ili najbrži. Da su dva bila reprezentacije Jugoslavije, narančasta i još neki plavi,  čini mi se Švicarske.

U želji da ipak nešto bolje vidim s tatom sam se probio do starta gdje sam mogao čuti razne jezike, trenere i neke naše ljude koji znaju tko je dobro startao tko ne, je li kočničar bio brz ili spor. Na kraju kada se sve završilo krenuli smo za Mostar, tek dan poslije sam ustvari čuo kako je zlato osvojila posada Istočne Njemačke.

Tko je osvojio zlato?

Ustvari, godinama kasnije, puno kasnije, shvatio sam da se radilo o legendama ovog sporta čuvenom Wolfgangu Hoppeu i njegovom kolegi Dietmaru Schauerhammeru. Oni su nakon četiri vožnje i dva dana imali vrijeme 3:25.56 ispred kolega Bernharda Lehmanna i Bogdana Musioła, dok su treći bili Sovjeti Zintis Ekmanis i Vladimir Aleksandrov. Na stazi koja je izuzetno brza i neugodna.

''Bili smo najbrži u tri od četiri nastupa. Staza je bila neugodna posebno prvog dana, u nastavku je bilo nešto drugačije. Sjajnom prvom vožnjom drugog dana smo osigurali zlato'', govorio je nakon svojih najboljih nastupa u karijeri Hoppe.

Po povratku u Mostar, brat koji je dobio ime Saša i prije izlaska iz bolnice je već bio tu. Ja sam išao manje u vrtić tih dana, izuzetno hladnih u Mostaru. Uglavnom sam vrijeme provodio ispred tv-a pokušavajući skontati što je to nordijsko skijanje, jesu li Ulaga i Križaj osvojili nešto, odnosno hoće li svake večeri kako se i očekuje biti "bitke" na ledu kad se susretnu Kanađani i Amerikanci, Rusi i Česi.

Najbolje organizirane do tada

Igre su završene 19. veljače, ali mnoge događaje, snimke utrka i hokejaških utakmica sam do danas pregledavao milijun puta. Čitao mnoge tekstove, slušao sportaše i sportašice koje su pričali i ponavljali konstataciju kako su bile savršeno organizirane i kako su to bile jedne od najboljih ikada.

I sigurno jesu, jer zemlja (naravno i grad Sarajevo) koja je po svom uređenju bila kakva jeste, u kojoj je sport bio još uvijek daleko od profesionalnog se ponašala kao da je takvih događaja organizirala bezbroj. Nije bilo uobičajenog bojkota za ta vremena, nastupali su i Sovjetski Savez i Amerikanci.

Svi koji su bili uključeni u organizaciju su dali svoj maksimum. Ne zato da bi se eventualno obogatili, postali nešto u životu ili sportu, već jednostavno da bi bili dobri domaćini. Bilo da se radilo o ljudima na borilištima, onima koji su radili u hotelima, koji su bili zaduženi kako se danas kaže za statistiku ili taksista, vozača tramvaja, do običnih ljudi koji nisu imali nikakvu funkciju. Sarajevo i tadašnja država su organizacijom pokazali kako su ustvari više ''zapad'' nego ''istok''.

Valjda su zato  rezultati i uspjesi ostvareni na tim igrama imali neki svoj poseban štih. Naravno, službene brojke kažu kako je organizacija 14. ZOI koštala je 142,6 milijuna dolara, a polovica prihoda bila je ostvarena od prodaje prava na TV prijenos. Ukupno je prodano 250.000 ulaznica, a samo u inozemstvu 200.000, dok su TV prijenos pratile dvije milijarde ljudi. Sudjelovalo je 1.450 sportaša iz 49 zemalja, a s Igara je izvještavalo više od 4.500 novinara.

Nakon 14. ZOI Sarajevu je, uz olimpijske objekte, ostalo 2.850 novoizgrađenih komfornih stanova, hotela i mnogo toga drugog, a bilo je otvoreno i 9.500 novih radnih mjesta. Te veljače, tada i nikada više. Objekti su uništeni, u ratu porušeni, ništa više nije kao prije, pa nisam sport, ali Olimpijada u Sarajevu će ostati svima u sjećanju. Baš kao i meni taj bob dvosjed.