Fischer: Genije ili luđak?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Genije, svjetski prvak, heroj, idol, izdajnik, državni neprijatelj, kriminalac, ekscentrik. Sve je to u jednom trenutku bio Bobby Fischer. Čovjek čiji se život uglavnom odvijao na 64 crno bijela polja šahovske table.

Netko je jednom prilikom zapisao kako je Fischer bio ekscentrični osobenjak i samotnjak s paranoidnim prijenosima pa u tom kontekstu treba i razumijevati povremene budalaštine koje je javno izgovarao. I koje nemaju veze s onim što je radio za šahovskom pločom.

Tko zna je li mogao završiti drugačije, je li priča mogla ipak imati sretan svršetak? Danas je teško reći, ali je činjenica kako je Fischer u jednom trenutku okrenuo svijet šaha za 360 stupnjeva.

Prije, za vrijeme i poslije meča na Islandu za naslov svjetskog prvaka protiv Borisa Spaskog.

Fischer je rođen 9. ožujka 1943. u Chicagu. Službeno njegova majka je Regina Wender, otac Hans-Gerhardt, iako i tu ima određenih dilema. Jer je Regina nešto ranije upoznala Paula Nemenyija koji je radio na raznim američkim sveučilištima, između ostalog bio je angažiran i na projektu izrade mehanizma za aktiviranje atomske bombe.

Pretpostavlja se da su tijekom ljeta 1942. bili u romantičnoj vezi iz koje se godinu dana kasnije rodio Bobby Fischer.

Majka krila ime oca

Međutim, na rodnom listu nije pisalo Nemenyijevo ime, već je majka upisala ime supruga Hansa-Gerhardta Fischera. Bez obzira na to, dr. Nemenyi se baš kao pravi otac brinuo o malom Bobbyju čija je sestra Joan već tada imala pet godina.

Međutim, već tada se Nemenyi znao požaliti ljudima koji su radili u socijalnim službama kako Bobby zbog psihičke nestabilnosti majke nema uvjete za neko normalno odrastanje.

Tek će godinama kasnije, nakon smrti Paula, Peter, njegov prvi sin, priznati kako mu je Bobby ustvari polubrat.

S obzirom na to da je majka Regina jedno vrijeme studirala u Sovjetskom Savezu, postojala je mogućnost da bude praćena od strane FBI-a, pa možda tu leži kasnija mržnja koja se sve više javljala kod Bobbyja prema Amerikancima, Židovima. Ali i opsesija da je sve oko njega stvar neke urote.

Upravo je od starije sestre Joan koja ga je čuvala, naučio igrati šah. Bio je strašno povučen, jako malo ili skoro nikako se nije družio sa svojim vršnjacima. Uglavnom je boravio u stanu igrajući šah, čitajući knjige o šahu, čak ga nije niti srednja škola previše zanimala, brinula.

Čudo od djeteta

Pažnju je skrenuo kada je na američkom juniorskom prvenstvu 1956. godine pobijedio. Novinari su pisali o tome kako se pojavio jedan momak kojem je IQ 180.

U 13. godini postao je najmlađi pobjednik američkog juniorskog prvenstva, s 14 najmlađi seniorskog, s 15 najmlađi velemajstor u povijesti.

''Sve što sam želio, bilo je igrati šah. Ja nisam bio šahovski genije. Ja sam samo bio genije koji je igrom slučaja  izabrao šah. Vjerujem da bi bio jednako uspješan da sam se bavio bili čim drugim. Postoji samo talent i sve se na njemu zasniva. Ne bih rekao da je nasljedan jer je onda netko u mojoj obitelji nekada prije morao biti svjetski prvak'', rekao je u jednom od posljednjih obraćanja medijima kojih je bilo jako malo pred njegovu smrt.

Okršaj za sva vremena

Pažnju na sebe Bobby je skrenuo legendarnim okršajem s Borisom Spaskim za naslov svjetskog prvaka. 

Amerikanac i Rus u žestokom obračunu, u trenutku kada je hladni rat bio na vrhuncu. Tih dana cijeli svijet je pričao o tom meču, nevjerojatnom nadmudrivanju dvojice šahista.

Amerikanci, Rusi, ostatak svijeta, svi su pravili specijalne posebne emisije. Šah je tog ljeta, bio za mnoge sport broj jedan.

Netko će reći da je to bio duel  ne samo dvije škole šaha, dva shvaćanja života i šahovske teorije, pa i filozofije. A ustvari obračun kapitalizma i komunizma, iako realno niti jedan niti za stolom nisu bili pravi predstavnici.

Bobbyjeva taktika je urodila plodom

Naravno i sami akteri su se pobrinuli da tako bude. Obojica, ali ipak malo više Fischer. Tek je nakon poziva predsjednika Henryja Kissingera, Bobby doputovao u Reykjavík, novinari, organizatori, Spaski svi su u jednom trenutku pomislili kako neće biti ništa od meča.

Bobby je tražio da pored 125.000 koliko se dijelilo u tom okršaju, sudionicima pripadne 30% prihoda od tv prva, od ulaznica, čak se nije pojavio u zakazano vrijeme 1. srpnja. Novinari su se zabavljali na presicama postavljajući pitanja tipa

''Je li postoji čovjek po imenu Bobby Fischer?, Je li netko nekada vidio tog čovjeka?''

Nakon dva dana kašnjenja, ipak je Bobby došao na Island, a onda je krenuo show.

Pune ruke posla je imao sudac Lothar Schmid. Bobby je kasnio na prvu partiju, na drugoj se nije pojavio, pa onda je tražio da se uklone sve kamere koje su bile postavljene u trećoj. Pa je onda jedna partija odigrana u drugoj dvorani.

Spaski je također imao neke svoje primjedbe. Od toga da mu je stolica radioaktivna, do toga da ga netko špijunira.

''Na drugoj partiji Fisher se nije pojavio. Sudac je uključio sat – i Fischer je izgubio partiju. Predsjednik Sportskog komiteta Sergej Pavlov je pola sata razgovarao sa mnom telefonom. Govorio je što da radim: ''Napišite protest na to, na to, bježite…'' Ali ja sam bio uporan – igram. Ipak, meč je bio iznad individualnih interesa. Ja nisam mrzio Bobbyja. Nasuprot mene je sjedio očigledno dječak. Kako da ga mrzim? Predsjednik FIDE mi je rekao tada: ''Borise, vi možete otići s meča u svakom trenutku, ja bih tu odluku razumijem. Bobby se ponaša užasno. Nikada pretendent sebi nije nešto tako dozvoljavao…'' Mislim da je moj pomoćnik Ivo Neej iz Estonije bio američki čovjek, on je sve prenosio Amerikancima'', sjećao se Spaski koji na kraju nije izdržao.

Otišao je u trenutku kada je sve bilo jasno, Bobby je postao svjetski prvak, a titulu nije branio. Postavljao je uvjete koje nitko nije mogao ispuniti pred meč s izazivačem Karpovim, pa je morao predati titulu.

I onda je nestao. Ali bukvalno. I počeo je vući neke druge poteze koji su jedan za drugom bili nerazumljivi, čudni.

Pljunuo na Ameriku

Tvrdio je kako ga progoni američka vlada, Židovi, kako je Kasparov pobijedio Karpova u meču u kojem je svaki potez bio dogovoren. Sa svojim Amerikancima nastavio je borbu kada je došao u tadašnju Jugoslaviju, odnosno ono što je ostalo od nje u tom trenutku kada je ova bila pod sankcijama zbog agresije na BiH i Hrvatsku.

Gazda Jezda (Jezdimir Vasiljević) i Jugoskandik su osigurali 5 milijuna dolara za novi duel protiv Spaskog. Ovaj put su svi uvjeti koje je Fisher tražio ispunjeni, on je na kraju opet pobijedio i usput na presici pljunuo na papir u kojem je pisalo kako će biti uhićen zbog kršenja sankcija.

Jedno vrijeme je nakon toga naravno ostao u tadašnjoj Jugoslaviji s kojom je na određeni način bio povezan jer je dolazio još prije nego što će postati svjetski prvak. Zanimljivo, recimo isti taj Fischer je boravio i u Mostaru 1970. godine.

Njegov meč sa Spaskim 1992. godine je bio posljednji u karijeri. Jedno vrijeme je živio u Mađarskoj, navodno se i prvi put se zaljubio u Mađaricu Zitu, on je imao 53, ona 18 godina.

Nakon Mađarske je počeo mijenjati mjesto boravka, kako bi ga negdje pozvao neki od prijatelja, koje je stekao u vrijeme svoje šahovske slave.

U Japanu zatvor, na Islandu spas

Posebno mu je blizak bio filipinski velemajstor Eugene Torre, koji ga je često pozivao k sebi, pa je mnogo vremena provodio na Filipinima, a i više puta odlazio u Japan, gdje su ga također pozivali tamošnji šahisti.

U SAD se više nije vraćao, pa nije niti prisustvovao pogrebima kada su mu umrli majka i sestra. Kada su islamski teroristi iz Al Qaede 11. rujna 2001. godine izvršili teroristički napad na New York i Washington ubivši skoro 3000 ljudi on je na Filipinima ponovno dao intervju i rekao:

''To je divna vijest. Pozdravljam taj napad. Amerikanci i Izraelci već godinama kolju Palestince. Pljačkaju ih i kolju. Nitko se na to ne obazire. Sada se to sve vraća Amerikancima. Želim vidjeti da netko izbriše Sjedinjene Države. Smrt Sjedinjenim Državama!''

Kako je u to vrijeme bio u vezi s četverostrukom japanskom šahovskom prvakinjom Miyoko Watai, dobar dio vremena je provodio u Japanu, gdje je i uhićen 2004. godine. Uz pomoć svojih prijatelja se nekako izvukao, nakon devet mjeseci je izašao pa se pred novinarima pojavio neuredan, u pohabanoj odjeći, duge brade s baseball kapom. Baš kao što je izgledao njegov život.

''Bio sam kidnapiran, jer optužbe protiv mene su bile potpuna besmislica. Moja je američka putovnica bila sasvim ispravna. No, japanski premijer Junichiro Koizumi je mentalni bolesnik, američka sluga, zločinac kao i predsjednik Bush, pa bi obojica trebala završiti na vješalama. Sjedinjene Države kontroliraju Židovi, a Japan gangsteri'', rekao je Bobby prije nego što je sjeo na avion i odletio za Island čija mu je vlada dala putovnicu.

Na Islandu je ostao do svoje smrti  2008. godine. Imao je 64 godine i umro od zatajenja bubrega jer se jednostavno nije želio liječiti.

Svoje doba je obilježio snažnim kreativnim idejama na 64 crno-bijela polja. Samo oni rijetki koji su uspjeli doći toliko blizu, mogli ustvari dati odgovor na pitanje tko je ustvari bio Bobby Fischer.

Možda genije koji se cijeli svoj život borio sa svojom dobrom i lošom stranom. Na jednoj je bio šah, na drugoj ostatak svijeta. Borba iz koje nikako nije mogao izaći kao pobjednik.