Il Pirata, vrhunski biciklist kojeg je uništila droga

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Četiri noći za redom vlasnik restorana slao je portira s pizzom za gosta u sobu 5-D. Radilo se o hotelu "La Rose" u Riminiju, tamo negdje u veljači mjesecu 2004. godine. Oliver Laghi vlasnik pizzerije Rimini Key, dvije ulice dalje je svakodnevno pripremao pizze za nekoga. Nije mogao znati, niti predpostaviti o kome se radi. Nakon silnih pizza koje su završile u pomenutoj sobi, netko je iz iste odlučio uzeti nešto drugo iz jelovnika. Laghi je odlučio sam krenuti prema sobi, naručen je ovaj put bio omlet. Na vratima sobe, Laghi je ostao šokiran. Iako je lice bilo umorno, iako je izgledao potrošeno. Ispred njega je stajao jedan od najvećih sportskih junaka Italije. Nadut, sivkast, zapušten. Znate li tko je stajao na vratima? Tko je bio taj famozni samac iz sobe 5-D? Marco Pantani. Jedan od najvećih biciklista koji je u istoj godini (1998) povezao dva trijumfa na dvije najveće utrke, Giru i Tour de Franceu. Poznatiji pod nadimkom "Il Pirata".

- Pratio sam tvoju karijeru. Tour, Giro, skoro je počeo plakati Laghi.

- Molim vas. Uzmite besplatno ovaj omlet. Molim vas, govorio je Laghi. Pantani nije želio niti čuti, kako se to obično kaže.Inzistirao na plaćanju. Laghi je razmišljao o tome kako bi bilo dobro, doći ponovo sutra, bio je 14. veljače, Valentinovo. Pripremio bi malo više " meze", pa bi se malo pričalo o svemu, najviše o biciklizmu.

- Naravno. Dođi sutra i razgovarat ćemo još malo, pristao je Pantani i zatvorio vrata. Ispostavit će se dan kasnije, kako je to možda i posljednji razgovor Pantanija. Laghi je bio posljednja osoba koja je imala bilo kakav kontakt s Pantanijem. U medijima se dan poslije pojavila informacija kako je ovaj slavni biciklist pronađen mrtav. Govorilo se o tome kako su u sobi pronađeni nepoznati medikamenti, koji su ostavili sumnju da se možda Pantani predozirao.

Vrhunski penjač

Marco je legendarni Talijanski biciklista, jedan od najboljih u povijesti. Vrhunac je doživio 1998. godine kada je prvo osvojio Giro, a onda i mjesec dana kasnije Tour de France kao prvi Talijan koji je uspio povezati dva velika trijumfa u istoj sezoni. Kao dječak je strašno puno vremena provodio na biciklu, često je padao, znao biti povrijeđen. Njegova majka je znala reći kako je to bila svakodnevica.

- Znala sam otići na posao i tamo razmišljati: " Bože, hoće li Marco danas pasti s bicikla"? Vjerojatno hoće. Onda bih došla kući i suprug bi rekao: " Marco je ponovo pao s bicikla".
Biciklist čiji je nadimak zbog naušnica, obrijane glave i marame bio "Pirat" svoju profi karijeru je počeo 1992. godine. Vrlo brzo ga svijet upoznao kao vrhunskog "penjača" čovjeka koji je bio spreman kada je bilo najteže. Čovjeka koji je mogao zadati udarac jednom MigueluIndurainu, kasnije i Janu Ulrichu. Tih godina na najvećim utrkama bilo jasno kada krene uspon,Pantanija teško možete zaustaviti. Godinu dana prije nego što će se osvojiti Tour, odradio je fenomenalnu etapu, ono najtežu s usponom Alpe d'Huez na Touru. Često se licitira s imenima, ali prema službenim podacima, Marco je bio biciklist koji je taj uspon prošao za manje od 38 minuta.

Pantani je morao imati uključen alarm koji bi se oglasio ako je puls tijekom spavanja bio niži od primjerice 35 ili 30 bpm te bi morali vježbati na stacionarnom biciklu usred noći da bi ostali živi. Tijekom dana žive za biciklizam, a noću voze bicikl da ostanu živi. Svoje treninge dovodio je do tolikih ekstrema da mu je puls u mirovanju iznosio 34 otkucaja po minuti, kasnije će se ustvrditi. Međutim, vrlo brzo nakon što je dvostrukim trijumfom 1998. godine ušao među velikane, suočio sa prvim većim problemima. Dopingom. Dopingom koji biciklizam muči godinama.

Vrlo brzo je pao na doping testu

I netko je jednom rekao: " Svi ga koriste, samo je pitanje tko će pasti". Jednostavno je tako. Marco je "pao" 1999. godine. Na svom Giru kada je bio vodeći u ukupnom poretku, dvije etape prije kraja. I to je bio je svojevrsni za neke vrlo brzi kraj priče u legendarnom Pantaniju. Prvo je suspendiran na šest mjeseci zbog upotrebe nedopuštenih sredstava, uskoro je njegova momčad Mercatone Uno isključena s Tour de Francea nakon hotelske racije. Sljedeće godine mu je dopušten nastup na Giru, no završio je utrku tek kao 75. boreći se s bronhitisom.

Od tog trenutka bitke koje je Marco vodio, uglavnom je gubio. Borio se nastojao pod svaku cijenu dokazati da nije uzimao doping. Borba u kojoj nije mogao izaći kao pobjednik. Neki idu toliko daleko da su spremni reći kako je Marco bio jedna u nizu žrtava lova na vještice koji je trajao tih devedesetih u svijetu biciklizma. Lova na one koji jesu uzimali doping, ali i na one koji nisu. Najgore od svega je to što Marcu nakon što je uhvaćen, jednostavno nitko nije želio pomoći. Pomoći da se vrati. A pokušavao je Marco, međutim nije išlo.

Bilo je sve gore i gore

Na Tour de Franceu 2000. godine uspio je pobijediti u dvije brdske etape prije nego što je tajno napustio događaj usred glasina da pokušava izbjeći testiranja na druge.Za vrijeme nastupa na utrci kroz San Remo godinu poslije, policajci su u njegovoj sobi pronašli špricu u kojoj su bili tragovi inzulina, nakon čega je kažnjen novom suspenzijom dugom šest mjeseci. Već tada se pričalo kako je Marco ovisnik o kokainu, te da mu je koštana srž zbog godina umjetnog jačanja njegovih krvnih stanica, uništena. Posljednji put vozio Giro 2003. godine, završivši na 14. mjestu. Odbijen mu je ulaz na stogodišnjicu Tour de Francea jer ga organizatori nisu smatrali dovoljno dobrim, a veći je dio lipnja mjeseca proveo u klinici specijaliziranoj za depresiju i ovisnost o drogama. Uskoro je Marco obavijestio novinare.

Od tog trenutka bitke koje je Marco vodio, uglavnom je gubio. Borio se nastojao pod svaku cijenu dokazati da nije uzimao doping. Borba u kojoj nije mogao izaći kao pobjednik. Neki idu toliko daleko da su spremni reći kako je Marco bio jedna u nizu žrtava lova na vještice koji je trajao tih devedesetih u svijetu biciklizma. Lova na one koji jesu uzimali doping, ali i na one koji nisu. Najgore od svega je to što Marcu nakon što je uhvaćen, jednostavno nitko nije želio pomoći. Pomoći da se vrati. A pokušavao je Marco, međutim nije išlo.

Bilo je sve gore i gore

Na Tour de Franceu 2000. godine uspio je pobijediti u dvije brdske etape prije nego što je tajno napustio događaj usred glasina da pokušava izbjeći testiranja na druge.Za vrijeme nastupa na utrci kroz San Remo godinu poslije, policajci su u njegovoj sobi pronašli špricu u kojoj su bili tragovi inzulina, nakon čega je kažnjen novom suspenzijom dugom šest mjeseci. Već tada se pričalo kako je Marco ovisnik o kokainu, te da mu je koštana srž zbog godina umjetnog jačanja njegovih krvnih stanica, uništena. Posljednji put vozio Giro 2003. godine, završivši na 14. mjestu. Odbijen mu je ulaz na stogodišnjicu Tour de Francea jer ga organizatori nisu smatrali dovoljno dobrim, a veći je dio lipnja mjeseca proveo u klinici specijaliziranoj za depresiju i ovisnost o drogama. Uskoro je Marco obavijestio novinare.

- Biciklizam mi se jednostavno gadi nakon gotovo pet godina provedenih u borbi protiv niza sudskih slučajeva i zabrane uslijed kontinuiranih optužbi za uporabu droga.Biciklizam ne povezujem s pobjedama. Povezujem to sa strašnim, užasnim stvarima koje su mi se dogodile i ljudima koji su mi bili bliski, govorio je Pantani.

Moreno Argentin, bivši biciklista i Pantanijev prijatelj je bio jedan od onih koji je imao kakav takav kontakt.

- Kad sam ga zadnji put vidio, bio je izuzetno ogorčen, promijenio se. Nije bio ista osoba. Bio je drugi čovjek.

Kokaina nije nedostajalo

I jeste bio drugi čovjek. Nije bio oženjen, otuđio se od svoje obitelji, izgubivši kontakt s ocem, svojim najstrastvenijim navijačem, a posljednja osoba s kojom je razgovarao čini se da je bio netko od uposlenih u hotelu "La Rose". Prije toga je u nekoliko navrata Marco putovao na Kubu. Svjedoci za vrijeme njegovog boravka tvrde kako je odrađivao različite ture po cijeloj zemlji. Djeca su ga obožavala. Fidel ga je zabavljao u jednoj od svojih tajnih palača. Biciklist je znao da novac ne znači ništa, da ne može kupiti sreću. Franco Corsini, ugostitelj i jedan od Pantanijevih bliskih prijatelja je također odlazio na Kubu, kako bi pomogao Marcu noseći antidepresive dobivene od Pantanijevog liječnika iz Italije. Prije nego što je napustio Havanu, Pantani je već tada bio na pola puta do kraja.

- Moj život je već gotov. Ono što je bitno u životu je osjećati smrt. Ostavljen sam . Nitko me nije uspio razumjeti. Ni moja vlastita obitelj.

Mario Pugliese, novinar koji je poznavao Pantanija i danas će reći kako je bio sam spreman napisati osmrtnicu za Marca. Jer je biosvjestan kako slavnom biciklisti nema pomoći.

- Sjećam se posljednje proslave rođendana. Jedne zabave na kojoj je Marco je ustao i pred svima izvadio paket kokaina. Jedan od prijatelja ga je pokušao spriječiti da to uzme, nastala je tučnjava i Pantani je otišao kući. Neki od prisutnih su bili spremni reći kako su ga tu posljednji put vidjeli. Pantanijevu smo osmrtnicu pripremili, on je već polako umirao. Dileri su to koristili. Uvijek su ga pratili. Znali su da je dobar klijent. Da je plaćao gotovinu, nije kupovao gram ili dva već puno više.

Što se doista dogodilo Pantaniju?

Do danas je to velika enigma iako se pisalo svašta, jednako tako i govorilo. U početku se smatralo da je Pantani umro od predoziranja antidepresivima:

- Bilo je lijekova za smirenje koji su mogli odigrati ulogu kao uzrok smrti, rekao je državni tužitelj Paolo Gengarelli, dodajući kako je samoubojstvo isključeno. Nakon toga se pojavila informacija da je uzrok smrti jednostavno srčani udar. Iako su u blizini njegovog polugolog tijela u sobi pronađene određene kutije antidepresiva. Druge kutije, neke prazne, pronađene su na još nekim mjestima u sobi a koje su sadržavale četiri različite vrste lijekova za depresiju. Međutim, istraga je otišla u tom smjeru da se počelo pričati o predoziranju. Ali ni to nije sve. Fabio Miradosa, osuđivani narko diler, prvi put se pojavio u javnosti nakon 15 godina, tvrdeći kako je Marca netko ubio!

- U sobi je bio još netko. Netko ga je natjerao da uzme toliko količinu kokaina. Tko je to uradio? Zašto?, kroz medije je postavljala pitanje Marcova majka.

Ono što jeste istina, Marco se tog tragičnog dana ponašao jako čudno. Na Valentinovo, neki od gostiju na petom katu su se spustili kako bi se požalili na nekog ćelavog lika koji se čudno ponašao. Najurio je jednu od čistačica a tijekom dana telefon u sobi je bio uglavnom zauzet. Pietro Buccellato, uposlenik hotela je u nekih 21 sat otišao do sobe u kojoj je bio Pantani. I ovaj put otvorio vrata ključem. Ostao je šokiran, Marco je ležao pokraj kreveta, licem okrenutim prema dolje. Već je nekoliko sati bio mrtav. Završio je tužno, završio je jeftino poput najobičnijeg narkomana. Naravno, i drugi biciklisti su uzimali lijekove doping. Neki su uhvaćeni; drugi, bez sumnje, nisu. Možda jeste Pantani bio izdvojen kao taj neki žrtveni jarac, možda ljudi nisu željeli imati pobjednika koji uzima doping. Međutim bilo je i drugih koji su kažnjeni, suspendirani, ali nisu podigli ruku na sebe. Pantani je išao svojim putem. Putem bez povratka.