Ivanišević u Kući slavnih: Konačna potvrda veličine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bila je devedeseta. Prvo kolo Roland Garrosa. Goran je sredio drugog nositelja Borisa Beckera. Iako su u tom trenutku bili još uvijek aktivni Bobo (Živojinović), Prpa (Prpić) i Bruno (Orešar), dileme nije bilo.

Ivanišević je izgubio četvrtfinale od Mustera i za mene postao jedna vrsta magneta, tenisač u čijim mečevima sam uživao. Jer je igrao tako. Nikada nije bilo dosadno. Bilo da razbija najbolje ili da razbijaju njega. Da spašava ili propušta meč lopte. Gubi ono što ne bi trebao ili uzima nemoguće. Svejedno.

Uživao sam tako da i danas mogu bez problema se vratiti u bilo koju godinu i izvući neki meč u kojem je igrao vrhunski ili je ono, baš podbacio. I prije nego što će otići do kraja na Wimbledonu te 2001. godine. Tamo gdje je to morao napraviti puno ranije, tamo gdje je bio spreman ostaviti dušu (ili ruku) kao niti na jednom drugom turniru. Tamo gdje je igrao svoje prvo veliko polufinale. Iste te devedesete protiv Beckera. Imao je set i servis za 2:0. Izgubio je u četiri.

- Igrali smo 19 puta. Za mene je Boris jedan od najboljih igrača svih vremena. Imali smo neke sjajne mečeve, 1990. sam ga pobijedio u Roland Garrosu, a onda sam izgubio u Wimbledonu, a servirao sam za 2:0 u setovima. Puno sam od njega naučio, učinio me boljim tenisačem i sretan sam što sam mogao igrati u njegovo vrijeme. On je doista promijenio tenis, jer je bio među prvim velikim udaračima.

Rumunj Ion Tiriac, čuveni tenisač, trener, u to vrijeme najveći menadžer je nakon polufinala izjavio: - Ovaj mali će osvojiti pet puta Wimbledon.

Strahovit servis, posebno onaj na T liniju, voleji na mreži vrhunski, backhand s dvije ruke, forehand, visina, lijevak i luda glava. Od prvog do zadnjeg dana. Nikada se nije promijenio, bez obzira na protivnika, trenutak, ručne nikada nije bilo.

Počelo je u Stuttgartu

Svoj prvi naslov Goran je osvojio u Stuttgartu, na zemlji ili šljaci kako neko više voli, Argentinac Perez Rolland je dobio prvi, naredna tri Ivanišević. Mogao je i Basel jer je Johna McEnroa imao na konopcima. 2:0 i 3:1 u trećem.

Nije bilo dovoljno. Na kraju godine je ipak došao do još jedne titule, u to vrijeme nekog nisam siguran posebnog reketa kao trofeja nakon pobjede u Antwerpenu. Spašavao je meč lopte u četvrtfinalu, polufinalu, na kraju je slomio otpor Lecontea u pet. U to vrijeme to je bila još uvijek ekshibicija. Već tada je bio TOP 10 igrač.

Prvo finale Wimbledona, medalje u Barceloni

Pravi uspon Ivaniševića nekako je krenuo u najtežim godinama. Njegov stav i njegova razmišljanja su bila jasna.

Imao je problema, prijetnji, zbog toga.

- Menadžer Tiriac ga je znao prebacivati iz hotela u hotel u noći, imao je tjelohranitelje, prijetili su. A on je prvo osvojio Adelaide, pa Stuttgart, sjeća se tata Srđan. U finalu je nadigrao Stefana Edberga što je svakako jedan od boljih mečeva u karijeri.

U Parizu je bio blizu da odvode Couriera u peti set, ali je zato na Wimbledonu eksplodirao. Nije ga osvojio, ali i dalje mislim da je to bio njegov najbolji turnir. Jer čovjek je do finala sredio Lendla, Edberga i Samprasa. Posebno Samprasa na kecu, jer se igralo u subotu zbog kiše. U četiri seta, mogao je i u tri.

Samprasa koji je u tom trenutku na travi bolji od Agassija. Agassija koji je vezao poraze u finalima Roland Garrosa. Dvije godine zaredom.

- Bilo mi je prvi put da igram protiv nekoga tko je ostajao na crti, nisam se uspio prilagoditi. Opet, imao sam svoje prilike, izgubio u pet setova, kaže Ivanišević. I nakon Wimbledona je nastavio u sjajnom ritmu. Barcelona, Olimpijada i maratonci od prvog do polufinala. Na terenu je u devet mečeva (pet u singlu i četiri u paru) proveo više od 25 sati Četiri singla u pet setova, dva puta je izvukao 1:2, u četvrtfinalu 0:2 i neke meče lopte.

U završnici te godine igrao je odlično. Još dva naslova u dvorani pa završni Masters u Frankfurtu. Tamo je pomeo Couriera 2:0, u tie breaku trećeg izgubio polufinale od Beckera. Usput je oprostio McEnroea na Grand Slam Cupu u Münchenu.

Neću o izgubljenim finalima i Samprasu

I mogao bih tako iz godinu u godinu, od turnira do turnira, ali neću. Neću pisati o izgubljenim finalima Wimbledona, ali hoću spomenuti neke druge mečeve. Mečeve koje pamtim, koje neću zaboraviti.

Recimo taj Wimbledon 1994. godine koji je do finala odigrao perfektno. Do Samprasa je izgubio samo jedan set! U polufinalu je razbio Beckera u tri seta. Beckera kojeg do tada nitko nije tako nadigrao u All England Clubu.

Dvije godine poslije u Miamiju. Na tvrdoj podlozi, Sampras u polufinalu. Još jedan odličan meč. Finale je predao Agassiju zbog ozljede. Pa maratonac u polufinalu Wimbledona 1998. godine. Malo duža kosa, brada, u vrijeme Svjetskog nogometnog u Francuskoj. Ispustio je 2:0 u polufinalu Krajiceku, na kraju je dobio peti 15:13. Imao je 5:4 i 40:15 u četvrtom. Dvije meč lopte su isparile.

- Peti set bio je samo horor triler. Nikad u životu nisam bio ovakav. Mislim da se nitko nije kladio na mene kad sam izgubio četvrti set. Mislili su da sam gotov, pričao je nakon tog meča. U publici je završio reket, ručnik, traka za glavu.

Godinu dana ranije, u Austriji je odigrao dva vrhunska meča. U travnju je Hrvatska gostovala Austriji, radilo se o meču playoffa Euro-afričke zone. Trećeg dana su igrali Muster i Goran. Na zemlji, kolike su bile Ivaniševićeve šanse. Male, ali je izdržao. I zamislite okrenuo Musteru 1:2.

- Uvijek sam uživao igrajući u Davis Cupu, iako sam se skoro svaki put ozlijedio, ali nije me bilo briga, jer sam želio igrati. Neki to ne vole, ali ja sam uvijek uživao igrajući za svoju zemlju, uz svoje suigrače i mislim da me to učinilo boljim.

Par mjeseci kasnije u finalu Beča se čupao, Rusedski je igrao odlično. Ivanišević se provukao u trećem, pa je u nastavku Gregu prepustio pet gemova.

Srce Srđanovo

Karijeru je završio 2004. godine, s 22 naslova. Onaj najvažniji, je došao 2001. godine.

Tata Srđan je uvijek bio tu, u početku kao trener, kasnije kao otac. Priznaje kako je gomilu puta bio negdje na rubu. Srce je ipak izdržalo, pa i to finale 2001. godine.

- Ja sam bio kao u nekom bunilu, pogotovo pred kraj turnira. Imao sam osjećaj kao da je nad Wimbledonom magla, a ja gledam kroz nju. Puno se stvari i ne sjećam. Istina je da sam bio na granici onoga što je dobro za moje zdravlje, tako je bilo Goranu s tom rukom. On je na kraju pokazao da se sve na svijetu može napraviti, ako vjeruješ u to što radiš. Valjda je to tako moralo biti, morao je proći najtežom stazom.

Po tri puta je bio među osam u Australiji i Roland Garrosu, jednom u polufinalu US Opena. Dok je bio mlađi, igrao je uspješno i parove (devet titula, dva finala Roland Garrosa). Uzeo je Hopman i Davis Cup, dvije medalje na Olimpijadi. U jednom trenutku je bio drugi reket svijeta.

- Imao sam puno uspona i padova, nedoumica, nekada sam se pitao: "Zašto to radiš?" To je taj neki osjećaj kada ste na vrhu i onda udarite u dno. Ljudi me često pitaju što se dogodilo te 2001. godine na Wimbledonu? Ne znam, neka misterija. Sredinom prvog tjedna osjećao sam se dobro, osjećao sam se posebno, osjećao sam nešto. Kada sam se oslobodio pritiska, stvorio sam još dva Gorana. Ljudi su se počeli smijati, a onda sam rekao: "Zašto ne?" Tri Gorana. Tri su mi trebala da osvojim, jedan nije bio dovoljan, istakao je Goran dvadeset godina nakon trijumfa.

U godini kada je stigla konačna potvrda veličine. Opet s jednom zakašnjenja. Ali Goran je tu. U teniskom Hall of Fameu.

Morao je težim putem

Najbolji hrvatski tenisač svih vremena nominiran je prvi put 2018. godine, ali tada nije dobio dovoljan broj glasova, premda je bio među vodećima u glasovanju navijača.

Nije važno. Baš kao što nije važno što nije ranije uzeo Wimbledon. I po meni je to morao napraviti ranije. Još 1996. godine. Krajicek je eliminirao Samprasa, u polufinalu su još bili Todd Martin i MaliVai Washington. Realno je sve je bilo otvoreno, Goran je morao samo dobiti Jasona Stoltenberga u četvrtfinalu. Samo to, ali nije. Valjda je tako moralo biti. Nikako drugačije.