Japanka se priključila bh. biciklistima u projektu ''Biking&Heritage''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Druga po redu biciklistička tura u sklopu projekta “Biking&Heritage” organizirana je ovaj put na Romaniji. Za one koji ne znaju, projekt je zamišljen kao upoznavanje i druženje mladih iz Mostara, Sarajeva, Vlasenice te lokalnih biciklista, svaki put u drugoj općini, a sve kroz posjetu nekropolama stećaka kandidiranih za UNESCO listu svjetske baštine.

Koliko god je sama posjeta ovom području predivan događaj, toliko je ova šarolikost skupine još zanimljivija. Na jednom mjestu našli su se i mlađi i oni nešto iskusniji, djevojke i mladići raznih nacionalnosti što je, biciklistima, najmanje važno.

Čak je turu vozila i jedna biciklistkinja iz Japana. No, pored tog silnog miješanja i raznoraznih priča ili šala onako usput, veoma zanimljivo je bilo čuti i pripovijedanje Zijada Halilovića, suradnika za arheologiju iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

Ovaj put govorio je o bogatoj povijesti na ovim područjima, od Ilira i Rimljana preko srednjeg vijeka, o putevima i karavanima što su hodili ovim krajevima, zemljoposjednicima i neimenovanim graditeljima stećaka koje su biciklisti posjetili.
Same nekropole su posebno svjedočanstvo o jednom vremenu.

Teško je reći koja je ljepša, ona na Sokocu, ili malo uzvišenje s kojeg je u doba bogumila vjerojatno pružao predivan pogled, a danas je prekriveno šumom, kod mjesta Stjenice, gdje se vidi i jedan ogromni monolit za koji se mnogi pitaju kako li je uopće dospio ovdje.

Tu su bili i raznorazni još uvijek očuvani reljefi poput životinja kojima ne znamo ime, ruke koja drži mač ali koja leži, valjda zato što je riječ o kakvom hrabrom vojniku što skonča u borbi, te drugih različitih ukrasa.

''Vidjeli smo i nešto od čega se ježi koža na leđima. Naime, na ovom mjestu brojni jazavci koriste šupljine ispod stećaka kako bi pravili svoje podzemne jazbine. To i ne bi bilo toliko čudno da oni ne izvlače ljudske kosti na površinu, kako bi oslobodili prostor za svoju nastambu. Ugledali smo tako kosti srednjovjekovnih ljudi su živjeli ovdje, razbacane oko stećaka. Nešto na što zbilja nismo naučili obilazeći naše predivne planine biciklima''.

Ipak, mnogo ljepši ugođaj cijeloj ovoj mješovitoj grupi dali su fantastični predjeli, blago valoviti teren prekriven ili gustom travom, ili šumicom. Uz put su se biciklisti sladili šljivama, jabukama i džanarikama koje nitko ne bere. Naravno, i napili studene vode s izvorišta koje govori o njenom kvalitetu: “Dobra voda”. Tu se nalazi i spomenik partizanima iz Drugog svjetskog rata.

''Poseban doživljaj je bila posjeta manastiru Svete Trojice gdje su neki zapalili svijeće a drugi samo uživali u blagim tonovima himne u slavu Bogorodice, što nam je, onako a capella, otpjevala ljubazna domaćica. Uživali smo i u spustu šumskim putevima, mirisu ljekovitih trava, a kao bonus – vidjeli smo i malo krdo divljih konja.

Sve u svemu tura od oko 38 kilometara, vrhunski užitak, fenomenalno druženje i želja da se što prije vidimo kraj nekih drugih stećaka. Već idućeg tjedna na Zelengori''.