Jurio je četvrti naslov i ostao paraliziran

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kakvo je to bila strašna ekipa. Eddie Lawson, Wayne Rainey, Kevin Magee, Kevin Schwantz, Wayne Gardner, Mick Doohan, Randy Mamola, Freddie Spencer. Ako niste ljubitelj moto sporta, onda vam, je teško objasniti. Njihov rivalitet i sjajne utrke tamo osamdesetih, pa do sredine devedeseti. Utrke koje su uglavnom išle do ruba. Fenomenalno utrkivanje, preticanja na nemogućim mjestima, teški padovi. Naravno u onoj najboljoj, najbržoj, kako se kaže "kraljevskoj klasi".

Do pobjeda i naslova dolazili su Mick Doohan Eddie Lawson, Wayne Gardner, Kevin Schwantz, ali posebna priča je Wayne Rainey i njegova Yamaha YZR500 s kojom je tri godine zaredom bio svjetski prvak. Koji je mogao vrlo lako uzeti i četvrti naslov da se nije dogodila teška nesreća u Misanu 1993.

Počeo na domaćem terenu

Rainey je kao dječak od šest godina počeo vozati Hondu od 50 ccm, a profesionalnac će postati s 18. Naravno sve je krenulo od američkog prvenstva, gdje je svojim načinom vožnje skrenuo pažnju japanske momčadi Kawasaki koja ga prijavljuje za AMA Superbike prvenstvo 1982. godine.Mladi Rainey tada postaje momčadski kolega aktualnom prvaku, Eddieu Lawsonu, ali svojim nastupima dokazuje kako je vozač dostojan takvog mjesta.

- U tom trenutku za mene je Kawasaki bio prava zvijer. I odmah sam u prvoj sezoni  proglašen za rookiea godine, završio sam ukupno na trećem mjestu, prisjeća se Rainey koji se suočio s jednim problemom zbog recesije početkom 80-tih i drastičnog pada prodaje motocikala. Kawasaki se povlači iz prvenstva, a Rainey na poziv svjetskog prvaka, Kennya Robertsa, odlazi u Svjetsko prvenstvo u klasi 250 ccm. Očito za njega malo prerano, pa se nakon godine dana vraća kući. Upravo će se tada roditi jedno veliko rivalstvo koje će trajati jako dugo. Jedno od najvećih između Rainey i Kevina Schwantz. Od Daytone 1987. godine.

- Ja sam bio etablirani vozač, a on novajlija koji dolazi sa svojim divljim stilom voženje. Ja sam planirao povratak u Europu, ali nisam želio da me on pobjedi u Americi, kaže Rainey.

Rainey vs Schwantz

Obojica su završila u kraljevskoj klasi, Wayne je u prvoj sezoni bio treći s jednom pobjedom, Kevin osmi uz pet odustajanja. Sljedeće godine se Rainey pomakao na drugo mjesto, Schwantz je četvrti, ali treba biti realan. Njegov Suzuki nije bio na razini Yamahe i Honde. No zbog divljeg stila, vožnje bez respekta i straha, Schwantz je i na slabijem motociklu mogao parirati Hondama i Yamahama.

- Njegova oštra kočenja bila su zastrašujuća. Htio sam to naučiti od njega, volio je reći Rainey koji prvi put postaje svjetski prvak 1990. godine. Baš ispred Schwantza.

- Motocikli su tada bili izuzetno teški, neugodni za vožnju. Često ste morali ići na silu u nekim situacijama, jer nekada nisu bili brzi onako koliko bi ste vi tražili. Jednostavno su takvi bili. Zato je talent dolazio do izražaja, mišljenja je Rainey koja je naredne sezone opet prvak, 67 bodova manje je Schwantz. Njihov obračun te godine mogli su gledati mnogi uživo, s obzirom na to da se vozila VN Jugoslavije na Grobniku.

- Više puta sam ga pobijedio u izravnim borbama, no Wayne je bio pametniji vozač. Kad bih ja pobjeđivao, on bi bio na postolju. Kad je on pobjeđivao, ja sam bio peti, šesti, sedmi. Godinama poslije sam ja od njega naučio kako biti konstantniji - priznao je Schwantz.

Zaista, Schwantz je ostvario više pobjeda (25-24), ali Rainey je više puta bio na postolju (65-51). To mu je i donijelo više naslova prvaka (3-1) u kraljevskoj klasi. U tom periodu 1991 - 1992 godine je na scenu došao i Mike Doohan, pa je Schwantzu bilo sve teže, a Rainey je povezao tri titule iako se mučio. Lomio je noge, ruke,ostao bez prsta, motocikl nije funkcionirao, ali je bio na vrhu.

A onda se opet probudio Kevin. Pobjeđivao je u Australiji , Španjolskoj, Austriji i Nizozemskoj, dok je Rainey bio bolji u Maleziji, Japanu, Kataloniji i Češkoj. Do kraja su morali voziti tri utke. Jedna je bila u Misanu, druga u Laguni Seci i posljednja u Jarami. Rainey je u Italiju stigao s 11 bodova prednosti. Na stazi u jednom trenutku prelazi u vodstvo i nastavlja juriti prema pobjedi, pobjedi koja bi vrlo vjerojatno značila i četvrti naslov...

Pad, jedan kakvih je Wayne imao mali milijun puta u karijeri. U prvoj krivini 10. kruga pri brzini od oko 190 kilometara, Wayne je izgubio kontrolu nad svojim motociklom i pao. Pad u kojem je klizao, pa leđima udario u ivičnjak, uz to, motocikl težak preko 280 kilograma je pao na Raineya. Lom šestog pršljena je bio koban.

- U prvom trenutku sam pomislio, prokletstvo, izgubio sam šansu za titulu. A onda sam osjetio bol kakvu nikad prije nisam. Razmišljao sam mogu li ustati, ali sam osjetio kako samo ruke mogu pomjeriti. Znao sam da se nešto grozno dogodilo, da nešto nije u redu. Bio sam svjestan svega što se događa i kad je sve počelo crniti pred očima, pomislio sam: "Ja ću umrijet ću ovdje, sjeća se Rainey koji ostaje od tog trenutka paraliziran.

- Sjećam se da sam samo vidio da je pao, nisam znao koliko je ozbiljno. Znao sam da je tu moja prilika, da mogu ostati na trećem mjestu i preuzeti vodstvo uoči posljednje dvije utrke, što se i dogodilo. Koliko je teška ozljeda bila, doznao sam tek navečer. Više bih volio da sam završio drugi. Nije bilo vrijedno toga, govorio je Schwantz koji će nakon nesreće postati veliki prijatelj baš sa svojim rivalom.

- To je rizik koji svi preuzimamo u ovom sportu, svi znamo što je ulog. Često mi je govorio kako nije zaslužio taj naslov jer sam ja pao. Ali rekao sam mu kako se on sam doveo u tu situaciju da može iskoristiti jednu jedinu moju pogrešku. Grešku sam, nažalost, napravio, vraća film Rainey koji je i dalje uz stazu koristeći posebno izrađeni motocikl. Ostao je kao menadžer Marlboro Yamaha teama, ali se i angažirao oko američkog Superbike prvenstva.

26 godina nakon pada, legendarni motociklista se ponovo našao na Yamahi, ovaj put YZR-R1 koja je specijalno pripremljena kako bi Rainey mogao da se smjestiti.

- Odlično sam se osjećao. Buka, vibracije, stari dobri zvuk.

- Nemojte me zvati hendikepiranim, ja sam samo normalan tip sa suprugom i sinom, koji zbog nesreće ne može koristiti svoje noge. Gledajući unatrag, nemam za čim žaliti.  Na stazi sam ostvario sve što sam planirao u karijeri, danas voli reći ovaj veliki prvak. Trostruki na stazi, prvak i nakon svega. Veliki.