Kako je mladi Chang šokirao teniski svijet u Roland Garrosu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Amerikanci nikada nisu briljirali na crvenoj zemlji Roland Garrosa. Barem ne do tada. Prije Open ere Donald Budge, Donald McNeill Frank Parker i Tony Trabert su osvajali ovaj turnir. Parker i Trabert po dva puta, zaredom. Nakon što je Trabert podigao pehar namijenjen pobjedniku 1955. godine, uslijedio je sušni period. Harold Solomon, Brian Gottfried, Vitas Gerulaitis i John McEnroe su igrali finala ali ništa.

Usput, Mac je bio najbliže jer je imao 2:0 protiv Lendla ali nije izdržao. Na pobjednika su čekali 34 godine. I dočekali su ga, kada nisu očekivali. I kojeg nitko nije očekivao.

Nije bio ni blizu najvećih favorita

Lendl, Becker, Edberg, Wilander, Agassi, to je bilo društvo pet najbolje rangiranih nositelja. Bilo je tu još igrača koji su imali daleko veće šanse od jednog mladog koji je bio postavljen za 15. nositelja. Taj kako bi kod nas rekli "balavac" je znao da ako napravi maksimum u prva tri kola, u osmini finala ide na Lendla. Trostrukog osvajača, mašinu, stroj, "Ivana Groznog" kako su ga mnogi zvali. I Chang je napravio svoje, u prva tri kola eliminirao redom Massoa iz Belgije, Sampras je u drugom kolu uhvatio tri gema, Španjolac Roig, kvalifikantu trećem osam. Na red je došao meč protiv Lendla. Kojem se ždrijeb otvarao do finala. Ivan je dobio dva seta, činilo se kako meč drži pod kontrolom, a onda se počelo nešto čudno događati na terenu.

''Radilo se o preživljavanju, čistom preživljavanju'', reći će godinama kasnije, Jose Higueras koji je u to vrijeme bio trener Michaela Changa.

''Na početku nije izgledao dobro, izgubio je prva dva seta, ali kako je meč prolazio igrao je sve bolje. Usput, Ivan je nekako postajao sve nervozniji. Michael je igrao onako kako zna, do posljednjeg poena'', priča Higueras koji je uzeo Changa pod svoje krajem 1988. godine.

''Rekao sam mu 'Michael ako budeš dobro radio, možda nešto napraviš za nekoliko godina na Roland Garrosu'. Sjećam se kako je rekao Zašto ne već sljedeće godine?'''

Bio je na konopcima a onda je dobio poruku

Chang je uzvratio, dobio treći pa četvrti set, a onda su počeli grčevi, bolovi, teško je hodao, ali predaja nije dolazila u obzir. Izgledao je poput boksača koji samo čeka kraj runde kako bi uzeo malo zraka u svom kutu na stolici. Izvlačio se čudnim udarcima, slao spore loptice, balone i čekao da nešto pogodi pomalo dječjim dvoručnim backhandom.

Iako je Ivan bio preiskusan, jednostavno nije najbolje reagirao. Chang je tražio bilo kakav trenutak za predah. Problemi su se javili krajem četvrtog seta, nastavili u petom. 

''Skoro sam odlučio odustati, nisam mogao servirati, nisam mogao dohvatiti loptice koje je Ivan slao u jedan ili drugi kut. Sporim korakom sam išao na osnovnu liniju. Mislio sam otići ću do suca i reći kako predajem. A onda kao da je stigla poruka od Boga, kao da me pita "Što to radiš"?''

Underhand servis za sva vremena

I sve se počelo mijenjati. Kod rezultata 4:3 i 15:30 na servis Amerikanca, dogodio se trenutak koji će ući u povijest tenisa. Kao sporta. Odlučio je odigrati nešto što posljednjih godina forsira ni približno dobri za Changa, Nick Kyrgios. Underhand servis, kada to protivnik ne očekuje. Udarac koji za mnoge ni danas nije fer.

''Pomislio sam u tom trenutku idem jednostavno udariti underhand servis, ionako apsolutno ništa ne dobivam s prvim servisom. Moj prvi servis u tom trenutku nije bio brži od 70 milja'', sjeća se Chang. Lendl je odgovorio ali i izgubio poen.

Poen nakon kojeg na terenu više ništa nije bilo isto. Chang je teturao, stenjao, a Lendl gubio. Na 3:5 i 15:40, Lendl je imao drugi servis. Michael ulazi u servis polje, svi su zbunjeni, ni uvijek hladni Čeh nije izdržao. Napravio je dvostruku i Chang je uskoro ležao na zemlji, slaveći kroz suze pobjedu za povijest.

''Bio je to najluđi teniski meč koji je ikada odigran u Parizu, a možda i u cijeloj teniskoj povijesti", još i dan danas tvrdi teniska legenda John McEnroe.

''To je jedna od onih bajki koje pričati djeci prije spavanja. To što se dogodilo je teško objasniti. Kroz taj meč naučio da nikada ne odustajem u životu, naučio sam puno o sebi. Kada su se pojavili problemi s grčevima, ja sam ih pokušavao sakriti, jer sam se bojao da će Lendl to iskoristi. Međutim u jednom trenutku ih više nisam mogao sakriti. Došao sam bio do te točke. teško je reći da vam jedan meč može promijeniti karijeru, ali meni se to dogodilo'', kaže Chang koji je prošao dalje u napornoj borbi dugoj četiri sata i 43 minute pomoću nepredvidivih udaraca, neočekivanih napada i provokacija kakve do tada još nikada nitko nije vidio u Roland Garrosu.

Za kraj je morao slomiti i Edberga

Nakon Lendla u četvrtfinalu je Chang pobijedio Haićanina, Ronalda Agenora nekada osmog igrača svijeta u četiri seta. U polufinalu je teška prepreka bio u to vrijeme vrlo dobri, posebno na zemlji Andrei Chesnokov koji je kolo ranije eliminirao Wilandera.

U drugom dijelu ždrijeba razračunavali su se Alberto Mancini, Stefan Edberg, JayBerger i Boris Becker. Edberg je u polufinalu slomio Beckera u pet i dva dana kasnije izašao na megdan Changu. Par mjeseci ranije, Michael je razbio Stefana u Indian Wellsu. I finale je otvorio na najbolji način, uzevši prvi set 6:1.

''Sa svojim ocem sam planirao taktiku, baš kao u Indian Wellsu, ali znate kakav je Edberg bio igrač. Odličan servis, volej koji je bio fenomenalan. Mogao sam ga pogoditi u tenisice, nisko, ali bi opet izvukao volej u kut. On je podigao igru i dobio sljedeća dva seta. U četvrtom sam spašavao jednu za drugom break loptu i uspio sam se izvući. Na kraju je Stefan ostao bez snage i ja sam slavio u pet setova. Je li to bila sudbina, da osvojim turnir. Ne znam. Sjećam se kako je mama prišla tati i rekla "Imam ovo čudan osjećaj da će Michael ove godine pobijediti na Otvorenom prvenstvu Francuske. Tata ju je pogledao nešto poput:" Što, je si li ti, luda"? Međutim, moja mama nije tip osobe koja će pričati ludosti'', prisjetio se još jednom tog 11. lipnja 1989. godine tenisač koji je sa 17 godina i tri mjeseca postao najmlađi pobjednik jednog Grand Slam turnira.

I ono što je posebno zanimljivo, prvi iz skupine tada mladih nadolazećih američkih zvijezda (Sampras, Agassi, Courier), ali i jedini koji je ostao samo na tom jednom naslovu. Nakon Changa Amerikanci su počeli igrati sve bolje u Parizu.

Najmlađi pobjednik, najveća priča

Agassi je prvo igrao dva vezana finala, Courier je uzeo dvije titule i skoro povezao treću. Na kraju je i Agassi otišao do kraja 1999. godine, kao posljednji Amerikanac pobjednik. I kako stvari stoje dugo će tako i ostati. Chang je još jednom u Parizu došao do finala, drugog mjesta na ATP rang listi, a kao najveće priznanje došao je ulazak u Hallof Fame 2008. godine. Nakon te 1989. godine, vidjeli smo strašno puno uzbuđenja, ispričano je velikih priča na pariškoj zemlji, ali za sva vremena ova Michaelova je ostala jedna od najvećih.