Kako se Borg pokušao vratiti tenisu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dva posljednja velika finala 1981. godine je izgubio. U oba slučaja John McEnroe je bio bolji. Prvo na Wimbledonu, pa onda na US.Openu. Nakon drugog je jednostavno spakirao opremu, s terena otišao direktno u zračnu ruku. Nije čekao niti ceremoniju. Nakon New Yorka je znao da to nije više to. Jeste odigrao par mečeva nakon toga, te se službeno oprostio 1984. godine. Ipak, Borg nije imao interesa da bude igrač koji je broj dva na svijetu. Broj jedan, ili ništa. Čak mu je trebalo jako puno vremena kasnije da se vrati barem u počasnu ložu kao jedan od najvećih, na Wimbledon.

''Sjećam se kako je Lennart Bergelin rekao pobogu, Bjorne, imaš još najmanje pet godina da haraš tenisom". Odgovorio sam mu: 'Možda, ali ako nisam motiviran, ne mogu da nastavim'. Jednostavno je bilo tako. Zabavljao sam se dok sam bio teniser, a sve stvari koje su radili drugi klinci, moji prijatelji, žrtvovao sam jer sam toliko volio ovu igru. Imao sam svoj cilj i htio sam biti najbolji. Mislim da sam na Wimbledonu bio bolji od Johna, ali nisam bio fokusiran. Međutim, ono što me je nakon meča šokiralo, jeste činjenica da sam bio poprilično ravnodušan. Ja koji sam gubio mrziti. Nakon New Yorka, koliko god to čudno zvučalo mi je laknulo. Znao sam da to nije više to'' - reći će danas tenisač koji je uzeo šest puta Roland Garros, jednom manje Wimbledon, s tim da je u All England Clubu slavio pet puta zaredom, u Parizu četiri.

''Da nije bilo mene, Johna (McEnroa) ili Jimmyja (Connorsa) danas bi tenis kao sport bio nešto sasvim drugo. Mi smo podigli tenis na viši nivo, pa svi današnji igrači moraju da nam budu zahvalni. Mi smo od tenisa napravili planetarni sport, koji se danas igra na ogromnim stadionima, sa gomilom love koja se ulaže u njega. Na to sam veoma ponosan'', naglašava Šveđanin koji za tenis nakon povlačenja 'nije želio čuti'.

''Prolazile su godine, a ja nisam ni pomišljao na tenis. Nisam dodirnuo reket pet godina. Svakog dana sam vježbao, jer sam želio ostati u formi, bilo je tu hokeja, nogometa, drugih sportova, ali ne i tenisa'', rekao je.

U međuvremenu, kroz privatni život su gomilali problemi, neuspjesi. Žena nikada nije nedostajalo, pa je prvo propao brak s tenisačicom Marianom Simionesce, kratko bio oženjen i sa talijanskom pjevačicom Loredanom Berte. Neke su pričale, neke su pisale o životu s Bjornom. Poput Berte.

''Björn je uzimao kokain po povratku s turnira. Kad smo se preselili u London više nije htio voditi ljubav sa mnom. Poludjela sam nakon osam mjeseci. Provodio je dosta vremena u svojoj vili u Švedskoj gdje sam mu ja bila robinja i sluškinja''.

Povratak s drvenim reketom

Uz loše brakove, kokain, novac se trošio, biznis jedan za drugim je propadao, čak se pisalo o tome kako je probao izvrišiti samoubojstvo. A onda je negdje u ovo vrijeme prije 29 godine sve šokirao. Odlučio se vratiti tenisu!

’’Nisam trenirao, nisam uopće bio u tenisu, jednostavno sam želio igrati tenis’’, kratko je pojasnio Borg koji je tada imao 34 godine.

Izabrao je Monte Carlo, grad u kojem je tada živio. Za trenera je što je u tom trenutku bilo jako čudno uzeo čovjeka pod imenom Ron Thatcher, ali koji je bio poznatiji kao majstor borilačkih vještina i fitness guru Tia Honsai. Odradio je jedan trening s zemljakom Larsom Jonssonom nakon čega su organizatori odlučili dati wild card Borgu. Uostalom tko je mogao odbiti velikog Borga. Čak su Boris Becker i Goran Ivanišević dobili priliku da spariraju. Goran nije previše komentirao, Becker je kratko spomenuo: ’Nema snage u udarcu’.

Nije išlo, ali nije odustajao

Bilo kako bilo, Borg se pojavio na centralnom terenu turnira u Monte Carlu 1991. godine. Izgledao je kao i kada je napustio tenis. Bukvalno. Ista oprema od glave do pete uz neizostavni stari reket. Što je u tom trenutku bilo blago rečeno, smješno. Jordi Aresse je slavio za 75 minuta, 6:2, 6:3.

''Nakon osam godina nemoguće je ponuditi nešto bolje. Međutim, puno sam naučio i ono što je najvažnije ja sam uživao. Trebat će mi nekoliko turnira da budem onaj pravi. Siguran sam da ću popraviti svoju igru. Stari, drveni reket? Pa, nikad se nisam igrao ni sa čim drugim'', pojasnio je novinarima, nakon tog meča Borg koji nije odustajao.

Nije više igrao te godine, ali jeste naredne dvije. Već sljedeće je igrao na osam turnira, upisao je osam poraza bez osvojenog seta. Posljednja tri meča Borg je odigrao u karijeri, 1993. godine.

Zanimljivo, sva ti je tijesno izgubio Jaime Oncins je slavio 6:4, 6:7(7), 6:4. Nakon toga u Zaragozi (Joao Cunha-Silva), pa na kraju u Moskvi od domaćeg igrača, Alexandera Volkova tada 17. na svijetu 4:6, 6:3, 7:6(7) 9. studenoga 1993. Imao je i meč loptu u tie breaku. Na kraju je ipak shvatio da jednostavno ne može. Pa se definitivno povukao. Ali i ušao u jedan normalni ritam života. Oženio se po treći put, novi biznis - prodaja kupaćih kostima i donjeg veša, ide dobro, prisutan je na turnirima, vodi momčad Europe na Laver Cupu.

''Kad sam ja bio igrač, došao bih u hotel i na recepciji bi bilo stotinu ljudi koji su tražili da me dodirnu, da se slikaju, autograme. Možda sam se zato povukao, ne zbog pritiska tenisa, nego zbog ljudi. Zbog te manije. Ali, sretan sam. Postigao sam dovoljno uspjeha. Nije baš da sjedim kod kuće, češkam se po glavi i govorim sebi: 'Bjorn, stvarno si se zajebao', nisam takva osoba.