Mostarka, bila najbrža u Jugoslaviji, nastupala na Europskom prvenstvu prije 74. godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svi smo je zvali "teta" Mira, s tim da je se ovo Mira nije razvlačilo. Ne znam zašto, ali jesmo, iako je "službeno" ona bila očeva tetka. Ali valjda to nekako ide ili je barem išlo nekada ranije, iz pristojnosti. U vrijeme kada sam imao nekih desetak godina, "tetu" Miru sam susretao na porodičnim okupljanjima u stanu očevih roditelja.

Piše: Feđa Ibrulj; Bljesak.info

Nedjeljna druženja

To su obično bila nedjeljna druženja, maratonska koja bi počela negdje oko deset sati ujutro i završavala u kasnim večernjim satima. Ritual je uglavnom bio isti. Muška populacija bi malo počela kartati, dok bi se druženje završavalo "masnom" tombolom u kojoj sudjeluju i oni s očeve, ali i oni s mamine strane.

S vremena na vrijeme bi došlo do prekida ako bih ja s nekim od svojih rođaka ili rodica protrčao između stolova i stolica pa "pobrkao kartelu". Ta druženja su uglavnom bila povezana s utakmicama Veleža. Pitanje je bilo da li se igra u Mostaru ili ne. U slučaju domaće utakmice veliki dio muške populacije bi krenuo na stadion, dok bi u slučaju gostovanja prednost dobili radio prijenosi, ali i sportsko popodne na drugom programu televizije.

Kada bi spiker na radiju ili voditelj na TV-u spomenuo atletiku, "teta" Mira bi zatražila da se ipak malo pojača. Pa bi rezultate i vijest prokomentirala. Meni atletika kao sport u to vrijeme nije bila interesantna, pa bih neke priče koje bi "teta Mira" ispričala uglavnom vrlo brzo zaboravljao. Sjećam se kako bi s vremena na vrijeme pričala kako se telefonom čula s Milkom Babović i kako su se baš ispričale.

Nekada "tete" Mire nije bilo na nedjeljnom druženju, što bi očeva mama pravdala riječima:

"Ostala je kući ima neka atletika na televiziji", ili objašnjenjem kako "Miru bole noge, to joj je atletika dala".

Atletika na prvom mjestu

Nakon Seula i Bena Johnsona sam polako počeo i nešto gledati atletiku, čitati o rezultatima, pa bih i slušao i pozornije kada bi "teta" Mira pričala o nekim svojim nastupima, o tome kako je išla u Moskvu na Olimpijske igre, kako je gledala neke događaje.

Tada sam već polako upoznavao svijet atletike pa pamtim državno prvenstvo na Koševu, Europske kupove, ali i priče o Europskom prvenstvu koje će se održati u Splitu. Sjećam se i priča o perspektivnim skakačima u vis, Danielu i Amri Temim.

Neizostavna je bila mostarska SOFK-a (Danas Sportski savez grada), priče o planovima, izgradnji dvorane, mladim sportašima koji dolaze, ne samo atletičarima. Rijetko kada bi "teta" Mira pričala o svojim rezultatima, o tome koliko je ustvari napravila na stazi, koliko je uradila za razvoj atletike ali sporta u Mostaru.

Prvakinja Jugoslavije, nastup na EP

Napravila je strašno puno, oni koji se danas "vrte" u sportu vjerojatno i ne znaju, iako postoji možda neki uski krug svjedoka, rezultati koji su ostali.

Emira - Mira Tuce se atletikom počela da se bavi tek na nagovor pojedinih trenera i nastupa na jednom krosu. Do tada je hazena koji je bio preteča rukometa) imala prednost.

Stvari se počinju mijenjati 1948. godine, kada postaje rekorderka Jugoslavije na 800 metara. Iste godine je na republičkom prvenstvu nastupila u sedam disciplina i ostvarila svih sedam pobjeda. Već 1950. godine ova atletičarka iz Mostara se pojavila na Europskom prvenstvu u atletici. Nastupila je na 200 metara u kvalifikacijama (26.05) i bila je članica štafete na 4 × 100 metara uz Spomenku Koledin, Milicu Šumak i Almu Butju.

Svoje mjesto u reprezentaciji je izborila sjajnim nastupom u Bologni godinu prije u dvomeču Italija - Jugoslavija. Mira je na 800 metara postavila vrijeme 2:17.01, rezultat koji je u to vrijeme bio među pet u Europi. U ovoj disciplini je tri puta osvajala naslov prvaka Jugoslavije. Na 200 metara je bila najbolja 1950. godine.

Kakvi su uvjeti bili tada, koliko se ulagalo?

Danas kada se prvo priča o novcu, uvjetima, ulaganjima države 28 godina nakon rata, izgledalo pomalo nestvarno da je netko iz Mostara te 1950. godine, trčao u Bruxellesu. Možemo samo zamisliti kakvi su uvjeti bili ili koliko se novca ulagalo u to vrijeme.

Svestrana atletičarka iz Mostara, opet nakon razgovora s trenerima postaje petobojac. Pa na sljedećem Europskom u Bernu postavlja rekord Jugoslavije uz plasman među deset najboljih u Europi.

Pored atletskog kluba Velež, jedno vrijeme je Mira Tuce bila član AK Sarajevo. Dugo vremena njeni ostvareni rezultati u pojedinim disciplinama su bili teško dostižni. Po završetku karijere ostaje u sportu. U Mostaru je radila kao trener, sportski entuzijasta zbog kojeg su mnogi počeli baviti atletikom.

Uradila je puno na stvaranju onoga što se danas zove Sportski savez grada Mostara, uz Joška Stanića je pokrenula rukometni klub Lokomotivu, tadašnje Hercegovačke igre. Uz mnoge osvojene medalje, na kraju je došlo i priznanje IAAF-a, odnosno Europske atletske federacije, nažalost posthumno.