Od Kiša do Ketinih prijatelja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednjih dana mjeseca studenoga 1970. godine, skupina nogometnih zanesenjaka odlučila je organizirati zimski malonogometni turnir u tada jedinoj i najprikladnijoj zagrebačkoj dvorani na Trešnjevci, u Veprinečkoj ulici, popularno nazvanoj "Kutija šibica".

Jednog siječanjskog vikenda 1971. godine okupilo se malonogometno društvo svrstano u osam momčadi, uglavnom iz grada Zagreba. Od tog turnira do danas Kutijom su prodefilirali svi koji nešto znače kada je u pitanju mali nogomet na prostoru bivše države. I danas je tako. Iako se početkom devedesetih počeo igrati i futsal, Kutija je ostala vjerna svojim pravilima i zadržala je težinu najboljeg turnira kada je u pitanju mali nogomet. Zlatne godine Kutije šibica i malog nogometna uopće, bile su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih.

Kiše su bile prve 

Brojka prijavljenih ekipa 1983. godine prvi put je prešla 500 da bi 1985. godine na Kutiji igrali rekordnih 648 momčadi. Tu su kroz godine uvijek bile momčadi iz Bosne i Hercegovine koje su razbijale dominaciju zagrebačkih i drugih momčadi iz okruženja (Sisak, Sesvete, Vrbovec).

Prvi put se to dogodilo 1979. godine kada su kultne "Mostarske kiše" otišle do kraja pobjedivši u finalu Poljomehanizaciju 5:3. U postavi kada je u pitanju završnica su se našli Mekinić, Muratbegović, Grgić, Budimir, Spahić, Savić, Glavović, Kolonja, Nj.Kožulj, D.Kožulj, tri gola u finalu je postigao Grgić, jedan su dodali Savić i Muratbegović. Za Poljomehanizaciju je recimo igrao Rajko Janjanin.

Naravno kao i danas, momčadi koje su dolazile s ovih prostora su bile u podređenom položaju, jer su mijenjale pojedine igrače u tijeku samih turnira. Pa su neki igrači igrali jednu, dvije ili tri utakmice, neki same završnice. U godini kada su uspjeli osvojiti naslov neslužbenog prvaka Jugoslavije, Mostarske kiše su došle do polufinale 1983. godine. Zaustavio ih je polufinalu "Mlinček" 3:4.

Sljedeće godine su se čak dvije momčadi probile do završnice, odnosno polufinala. Bordo 9 iz Sarajeva, te Mostar koji će u drugoj polovini osamdesetih naslijediti "Kiše" kao predstavnik Mostara na domaćoj pa i ino sceni. Mostar je te 1984. godine izgubio finale od Zea Travno iz Zagreba 2:5, ali je opet publika bila oduševljena izvedbom sastava gostiju iz Mostara čije su boje između ostalih branili Jašarević, Sulić, Mišanović, Taslidža, Janjić, Kovačević, Puce, Fetić.

Dvije vezane titule sredinom devedesetih

U drugoj polovini osamdesetih mali nogomet postaje sve važniji, pa se veliki broj momčadi želi dokazati i kroz zvanična prvenstva Jugoslavije. Dio tih turnira se igrao baš u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu, pa je Kutija malo ostala u sjeni. Ipak, 1995. godine, iz Hercegovine dolazi MNK Sec Široki Brijeg, još jedna jedna sjajna momčad za koju igraju priznata i poznata imena kako velikog tako i malog nogometa u tom trenutku. Jakovljević, Čeko, Margeta, Marušić, B.Slišković, Grubišić, Živković, V.Papić, Bazina, Haramina, M.Papić, koji su opet oduševili publiku sada već u popularnoj "Dvici" sredivši MNK Promet Orkan.

Sljedeće godine će pehar pobjednika opet ići van Zagreba, opet u Hercegovinu zahvaljujući momčadi "2.GB HVO Škripari" koja je također u finalu nadigrala MNK Promet Orkan. Terkeš, Prusina, Delić, Tomičić, Vidiček, S.Bubalo, Brlenić, Hrkač, Grbešić, S.Musa su uzeli titulu najbolje momčadi.

Ova momčad je skoro obranila naslov. Sljedeće godine u nešto izmjenjenom sastavu Terkeš, Mikas, Puljić, Hrkač, Brlenić, Ivanković, Jelovčić, Bubalo, N.Tomičić, Jerkić je bila treća. U polufinalu su izgubili od Moby Dicka kojeg su predvodili Prosinečki i Silvio Marić.

I na kraju je eto opet titula najbolje momčadi završila u Hercegovini, točnije Mostaru, 25 godina nakon posljednjeg trijumfa.

Momčad Krešimir Keta Bandić - Zvonimir Medić, Marko Čolak, Josip Sesar, Ivan Peko, Mile Pehar, Vice Božić, Romano Vlaho, Ivan Ivanković, Josip Božinović, Ante Ćorluka.

Na jubilarnoj pedesetoj Kutiji. Možda i najbolji trenutak. Da se ostavi još jedan važan, veliki pečat u povijesti ovog turnira.