Oni znaju što znači ne odustati: 52 godine kasnije...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ta 1968. godina za mnoge je bila posebna, kako se kaže  revolucionarna. Godina prosvjeda, studentskih nemira, atentata. Netko će reći kako nema godine u kojoj se zbilo toliko važnih događaja kao 1968. 

U Americi se povijest mijenjala, atentatima na Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja, u Europi smo imali studente na ulicama od Pariza, Berlina pa sve ovih naših prostora, Praško proljeće, u Vijetnamu rat.

Veliki sukobi prije početka Olimpijade

Nije bilo mirno niti u Meksiku koji se pripremao za Olimpijske igre. I tamo su studenti vodili glavnu riječ. Izašli su na ulice sa zahtjevom za demokratskim promjenama, nakon četiri desetljeća jednostranačke vladavine.

''Ne želimo Olimpijske igre, želimo revoluciju'', bio je jedan od slogana koje su studenti uzvikivali. Studenti su uznemirili tada vladajuću Revolucionarnu institucionalnu stranku i predsjednika Gustava Diaza Ordaza koji je na ulice poslao vojsku.

Svega deset dana prije otvaranja igara, došlo je do žestokih okršaja studenata i vojske, na Trgu triju kultura u meksičkoj četvrti Tlatelolco. Bilo je na desetine i desetine ozlijeđenih, ubijenih, ali je domaća javnost uspjela prave informacije "filtrirati", ali ne i sakriti.

Smith, Norman i Carlos ulaze u povijest

Četvrtog dana igara, 16. listopada na rasporedu je bila finalna utrka na 200 metara. Tommie Smith je pomeo konkurenciju, osvojivši zlato u vremenu novog svjetskog rekorda 19.83. Srebro je pripalo Australcu Peteru Normanu, dok je broncu zaradio još jedan Amerikanac John Carlos.

Prilikom svečanosti proglašenja, dogodio se trenutak koji je obilježio sportsku, olimpijsku povijest. Smith i Carlos su tijekom intoniranja američke himne spustili glave i u zrak podignuli stisnutu šaku u crnoj rukavici. U znak prosvjed protiv rasizma u SAD-u i kršenja ljudskih prava širom svijeta. Naravno, od trenutka u životima Smitha i Carlosa više ništa nije bilo isto.

Taj potez je naišao na osude, proglašen je sramotnim, infantilnim i ponižavajućem za Meksiko, Olimpijske igre, atletičare i SAD. Dovoljno je bilo pogledati naslovnice i novinske naslove. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Avery Brundage, je pod hitno reagirao, pa su Smith i Carlos protjerani iz Meksika, proglašeni izdajnicima, a nakon što se Američki olimpijski odbor usprotivio, Brundage je zaprijetio izbacivanjem čitave američke atletske reprezentacije. Njihove karijere su od toga trenutka bile završene.

''Iako sam bio vlasnik 11 svjetskih rekorda u jednom razdoblju sam prao automobile kako bih prehranio sina. Nisam mogao naći posao jer su ljudi u meni gledali radikala, nekoga tko je opasan. Pognuta glava nije imala veze sa zastavom, ona je predstavljala molitvu ili vjeru, bosa stopala koja su otkrivale naše podvrnute hlače predstavljale su siromaštvo, a stisnuta šaka je stisnuta šaka, simbol koji se prepoznaje u cijelom svijetu i predstavlja moć, snagu. Jedna od najvažnijih stvari bila je davanje izjave bez ijedne izgovorene riječi'', ispričao je za CBS prošle godine uoči ulaska u američku Kuću slave olimpijaca i paraolimpijaca.

Kaepernick nastavio priču

Danas, 52 godine nakon Smitha, Carlosa i Meksika, velika većina sportskih događaja u svijetu, posebno u Americi počinje na sličan način.

Jednom vrstom prosvjeda. Nekada je to bio pokret "Black Freedom", danas je to "Black Lives Matter" kojeg je pokrenula Opal Tometi skupa s Patrisse Cullors i Alicijom Garza, godinu nakon ubojstva  17-godišnjeg afroameričkog tinejdžera Trayvona Martina.

Na njega je pucao bijelac George Zimmerman koji će tijekom suđenja biti oslobođen jer je pucao u samoobrani, premda su brojne indicije ukazivale da ga Martin ničim nije ugrožavao.

Kasnije su krenuli prosvjedi Colina Kaepernicka koji je među prvima kleknuo na koljeno. 

''Ne želim ustati kako bih pokazao poštovanje prema zastavi i himni zemlje koja ugnjetava crnce i ljude druge boje kože. Za mene je to više od sporta i bilo bi sebično na to okretati glavu. Ulice su pune mrtvih tijela, a ljudi dobivaju plaćeni godišnji odmor i izvlače se s ubojstvom'', poručio je 2016. godine.

Borba koja traje

I on je prošao put identičan onome Smitha i Carlosa, ali je ipak nešto pokrenuo. Sve više igrača NFL-a je na njegov način pratilo intoniranje himne, a stvari su posljednjih mjeseci eskalirale ubojstvom Georgea Floyda.

''Kaepernick je samo govorio ono što sam već rekao u Meksiku 1968. godine. Rekao sam sebi: Bože ovakve stvari se i dalje događaju, moramo se nastaviti boriti, ne smijemo stati. Ipak, moram priznati kako je nadrealno gledati iste scene kakve sam gledao tijekom svog odrastanja. Neke stvari se mijenjaju do nekog trenutka, a onda počnu polako usporavati, zaustavljati se. Danas ja imam iste osjećaje koje sam imao i tada u Meksiku. Žalosno je to što se ti osjećaji ponavljaju'', kaže danas Tommie Smith koji vjeruje kako se ipak stvari mijenjaju.

''Društvene mreže pomažu da ljudi vide cijelu istinu, a ne samo pogled jedne strane. Blagoslovljeni smo modernom tehnologijom i to će odigrati bitnu ulogu. Promjena dolazi, a dolazi na način kako je trebalo davno prije. Ulazimo u vrijeme kad će se svijet promijeniti jer će biti sve više ljudi koji će imati što za reći i njihova će se riječi čuti. Posebno mladi, oni su ti koji prosvjeduju, koji mogu promijeniti smijer na kojem se trenutačno nalazi ova zemlja. Valjda je sada jasno zašto sam ja napravio to što jesam u Meksiku. Sve što sam radio stajao sam tamo sa šakom u zraku. Bio je to vapaj za slobodom. Ja nisam imao tu slobodu, mladi je ipak sada imaju više'', naglašava Smith koji danas ima 76 godina.

I kako sam kaže to je razlog zbog kojeg ga nema previše na ulici, prosvjedima, ali tu je njegova fondacija "Tommie Smith Youth Initiative" koja pomaže mladim sportašima.

Bijelac Norman prošao i gore

Sve ono što su kao tamnoputi sportaši prošli Smith i Carlos, doživio je i treći čovjek na postolju u Meksiku, bijelac, Australac Peter Norman, srebrni iz finala. Norman je razgovarao s američkim atletičarima te ih maksimalno podržao. Čak je i on stavio značku "Olimpijski projekt za ljudska prava" jer nisu imali dovoljan broj crnih rukavica.

''Sve mi je bilo jasno dok sam razgovarao s njima. Kad sam čuo da se glas koji pjeva američku himnu polako stišava i nestaje i da je na stadionu zavladao muk znao sam da su svoj plan proveli u djelo'', govorio je Norman koji će proći i teži put od dvojice Amerikanaca.

Ostao je bez nastupa na Igrama četiri godine kasnije ikako je više puta obarao norme i držao nacionalni rekord. Prošao bi drugačije da je osudio postupak Smitha i Carlosa, ali on to nije uradio. Nije mogao naći posao, a i kada bi ga našao jedva je preživljavao.

Bio je odbačen od vlastite zemlje. 2006., Norman je preminuo od posljedica srčanog udara. Nije dočekao ispriku države i Olimpijskog odbora. Na posljednjem ispraćaju njegov su kovčeg nosili Tommie Smith i John Carlos. Čak Australca nema ni na spomeniku ispred sveučilišta San Jose.

''Dok smo mi dobivali sve veću podršku, Peter je bio sam protiv cijele države, patio je sam", prisjetio se Carlos.

Prije 52 godine trojka Smith - Norman - Carlos je počela svoju borbu. Vrijeme prolazi, neke stvari se mijenjaju, neke sporo, neke nikako. Tommie i John su još uvijek živi, nastavljaju svoju borbu čvrsto vjerujući da će dočekati neka za njih bolja vremena. Prošli su puno toga u životu i znaju što znači ne odustati. 52 godine kasnije...