Powell vs Lewis, najveći atletski obračun u finalu ikad

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dan 30. rujan 1991. godine. Datum koji je ostao posebnim slovima upisan u povijesti atletike, ali i svjetskih prvenstava.

Carl Lewis je bio nedodirljiv, do tog trenutka dvostruki uzastopni svjetski prvak, dvostruki osvajač zlatnih medalja u skoku u dalj, jednostavno je od 1981. godine u toj disciplini bio nepobjediv.

U deset godina je ostvario niz od 65 uzastopnih pobjeda, bio atletičar s najviše skokova preko 8,50 metara, a onda je došlo finale Svjetskog prvenstva.  Bio je nedodirljiv baš rekord Boba Beamona 8.90 iz Meksika 1968. godine. Prije raspleta u skoku u dalj, Lewis je uzeo zlato na 100 metara, oborivši svjetski rekord.

S druge strane Mike Powell je do tog dana imao broncu iz Seula s Olimpijade 1988. godine. S Bobom Beamonom se susreo dva puta prije nastupa na Svjetskom prvenstvu. Jednom ga je primijetio negdje na tribinama za vrijeme svog nastupa. Boba koji napušta tribine.

''Sjećam se da sam rekao: 'Pokazat ću Bobu Beamonu koliko mogu skočiti'. Sjećam se da sam gledao na tribine, a on odlazi! Što?!? Odlazi dok ja skačem? Trener Mike Powella Randy Huntington je svog pulena pripremao četiri godine'', kulminacija je trebala biti baš u Japanu gdje je trebao srušiti Lewisa i Beamona.

''Mike je emocionalni skakač, njegova tehnika često ovisi o visini njegovih emocija'', govorio je Randy.

Bio je Powell blizu, na američkom prvenstvu, ali se Lewis izvukao u posljednjoj seriji. Novi obračun je stigao baš u Japanu. Mike je u prvoj seriji skočio 7.85, Carl je odmah dao do znanja tko se pita sa 8.68. Držao je Lewis prvo mjesto i skakao sve bolje. Tako je u trećoj seriji skočio nevjerojatnih 8.83, što je bio drugi najduži skok u povijesti atletike i najbolji na normalnoj nadmorskoj visini, ali zbog nedozvoljenog vjetra (2,3 metra u sekundi) to nije bio novi rekord svjetskih prvenstava. U narednoj seriji Mike pravi prestup, a Luis je sve bolji, duži. Skače najbolji skok svih vremena 8.91, ali zbog opet prejakog vjetra (oko 3 metra u sekundi) taj skok nije uzet kao novi zvanični svjetski rekord, što je itekako pogodilo Lewisa.

''Ako ste nekada bili na Jugu, kada se sprema oluja, a zrak postaje gust. U tom trenutku je zrak bio električan i danas se sjećam mirisa. Točno sam znao što moram uraditi. Cijelog života sam bio u drugom planu. Mnogi su vjerovali da će Carl srušiti svjetski rekord, a ja sam to shvatio kao osobnu uvredu. Ljudi bi mi rekli direktno u lice da to ne mogu učiniti, a da o meni ništa ne znaju. I u osnovi, to me razljutilo'', sjeća se Powell koji je na zaletištu gledao poprilično samouvjereno.

Uostalom na jednom autogramu nakon posljednjeg treninga pred natjecanje je napisao Mike Powell, najbolji rezultat 8.66, pa je dodao Svjetsko prvenstvo 1991, 8.95! Baš koliko je skočio u petoj seriji. Bez vjetra, (dozvoljenih 0.3 metra u sekundi) za novi svjetski rekord nakon 8351 dana vladavine Boba Beamona.

''Sve što sam radio tijekom cijelog života do tog trenutka bilo je zaokruženo tim skokom. Sve u svom životu što nisam postigao. Svaka djevojka koja me odbila zbog sastanka. Svaki put kad nešto nisam naučio To je bio moj trenutak da me svijet upozna'', govorio je Powell.

Carl Lewis je tog dana skakao fenomenalno, svom treneru Tomu Tellezu je nakon utrke nakon finala na 100 metara rekao.

''Idem oboriti svjetski rekord i više nikada neću skakati''.

Rekord nije oborio, pa je nastavio skakati, ali više nikada nije došao do naslova svjetskog prvaka. Zato jeste uzeo još dva zlata na Olimpijskim igrama u Barceloni i Atlanti. U Barceloni je pobijedio Powella koji je uspio obraniti naslov svjetskog prvaka u Stuttgartu, dok je priču zaključio broncom na Svjetskom prvenstvu 1995. godine i povredom prilikom skoka u Atlanti.