Prije pedeset godina je počela revolucija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Večer prije početka Wimbledona održan je sastanak. Diskutiralo se do duboku u noć. Laver, četverostruki šampion, rekao je da neće igrati. Newcombe, Smith, Rosewall, Ashe, velikani tenisa, najbolji u tom trenutku, također. A sve je ustvari počelo od Nikole Pilića. Nikola je 1973. godine zaradio suspenziju teniskog saveza Jugoslavije koji je djelovao u suradnji s Međunarodnim teniskim savezom (danas ITF). Problem je predstavljala činjenica jer Nikola nije igrao Davis Cup protiv Novog Zelanda. U tom istom tjednu Pilić je nastupio na Mastersu u Montrealu u konkurenciji parova sa suigračem Allanom Stoneom.

"Cijelu sezonu igrali smo parove i izborili smo Masters, a već sam bio najavio našem tadašnjem savezu da se to može dogoditi, odnosno znali su pet-šest mjeseci ranije da možda neću moći igrati Davis Cup jer su oba događaja bila u istom tjednu. I dogodilo se da su Jovanović i Franulović igrali loše i izgubili smo 3-2 od Novog Zelanda, a tko je bio kriv za to? Pilić je bio kriv. I zato su me suspendirali, a nitko više nije spominjao da sam do tada već 12 godina igrao za reprezentaciju, to više nije bilo važno", reći će Nikola nakon toliko godina poslije. Koji naravno zbog suspenzije nije mogao igrati na Wimbledonu.

Tenisači između ITF-a i ATP-a

Bilo je to doba rata između ITF-a i ATP-a, tek osnovane udruge teniskih profesionalaca, koji su zahtijevali bolje uvjete za nastupe na najvećim turnirima. U odboru ATP je bilo šest igrača u tom trenutku. Stan Smith je kao branilac naslova bio spreman odustati, Arthur Ashe također. Cliff Drysdale je u situaciji 3:3 bio uzdržan. Iako je 1968. godine počela tzv. Open era, tenisači jesu bili profesionalci, ali su se za malo stvari pitali.

Godine 1928., na primjer, desetostrukom Grand Slam prvaku Billu Tildenu američki zvaničnici su zabranili učešće na velikom broju turnira jer je ovaj pisao neke članke o tenisu, što se smatralo da je u suprotnosti s njegovim amaterskim statusom.

Da stvar bude gora po ITF, s druge strane formiran je World Championship Tennis koji je preuzeo organizaciju turnira na kojima su igrali najbolji za novac. Pa su igrači već polako počeli preskakati najveće turnire ITF-a. "The Handsome Eight" tvorili su zajedno s Pilićem, Rod Laver, Cliff Drysdale, John Newcome, Rober Taylor, Dennis Ralston, Pierre Barth, i Butch Buchholz. Koja je u to vrijeme forsirala WCT.

"Mi, kao igrači, osjećali smo da smo u sredini, u nekom prostoru između WCT-a i ITF, nismo imali pravo glasa. Trebalo je da ispitamo puls igračima", reći će Cliff Drysdale.

Izabrali Wimbledon

Vrlo važna figura u tom periodu. Uskoro je formirano udruženje teniskih profesionalaca (ATP) s legendarnim igračem koji je postao promotor Jackom Kramerom kao direktorom i Drysdaleom kao predsjednikom. Drysdale je komunicirao članove ATP-a na Otvorenom prvenstvu Italije i dobio podršku za potencijalni bojkot. Nije slučajno izabran Wimbledon. Jer ipak je to turnir koji se ne propušta. Ali kada su igrači stali čvrsto i odbili da igraju, stisak establišmenta je nepovratno poljuljan.

"Bile su to besane noći, neprospavane noći. Ali nikada nisam sumnjao da je to pravi princip. To je bilo pravo pitanje. Nije se radilo o novcu, već o principu. I teško je zamisliti da bi neko tko to gleda u retrospektivu rekao da smo uradili pogrešnu stvar jer se već sljedećeg tjedna sve promijenilo. Igrači su od tog vremena postali dio procesa donošenja odluka", prisjeća se Drysdale.

Zanimljivo, jedan od članova ATP odbora, John Barrett, Britanac se složio sa s razlogom bojkota.

"Važnost bojkota je bila... da se dokaže čvrstina ATP-a, što je bio ogroman korak i veoma zdrav korak za evoluciju sporta. Igrači su sasvim razumno smatrali da, kao profesionalci, sami treba da upravljaju svojom sudbinom", pojasnio je Barrett.

"Ljudi iz ITF-a su ostali u prošlosti, bili su "out of date", rekli bi Englezi i nisu htjeli ništa mijenjati, već da tenis stoji, da ne ie naprijed. Mi smo, pazite, tada igrali Wimbledon za 50 funti, to je ono što smo dobili. A što smo mogli s time u dva tjedna? Nije to bilo ni za doručak, a kamoli za dva tjedna u Londonu. Bili smo jako loše tretirani", dodao je Pilić.

81 igrač odustao od Wimbledona

U jutarnjim satima prije početka prvog dana turnira, Drysdale je u 9 sati nazvao glavnog suca turnira, Mikea Gibsona. Prvo pitanje je bilo "Imaš li olovku?" Mikeu nije bilo ništa jasno.

Cliff je počeo diktirati  imena igrača, pročitao je ih je ukupno više od osamdeset, točnije na spisku se našao 81 igrač. Uključujući 12 od najboljih 16 u tom trenutku. Organizatori nisu imali izlaza. Ubacili 29 kvalifikanata i 50 "sretnih gubitnika" kako bi popunili ždrijeb.

Dobro, nisu svi bojkotirali turnir. Nastase je recimo igrao, Roger Taylor također, Connors, Borgu je to bio prvi Wimbledon u karijeri, imao je samo 17 godina. Jan Kodeš nije bojkotirao turnir, otišao je do kraja, dobio u finalu Alexa Metrevelija.

"Nitko me nije čak ni pitao da podržim bojkot. Nisam bio član ATP-a, tako da nisam bio u prostoriji. Nitko nije vjerovao da će se to dogoditi. Nisam siguran da li je bojkot zaista bio neophodan", pojasnio je jednom prilikom Kodeš.

Izgubili bitku dobili rat

Tu bitku, poprilično tešku 1973. godine, najbolji tenisači su izgubili, ali su ipak dobili kako se to kaže rat. Stvari se polako počele mijenjati.

"Bio sam se spreman povući. Jer nije bilo novca, međutim, onda se pojavio WCT koji mi je ponudio 30.000 dolara za ugovor. Pa, ovo je bilo deset puta više od onoga što sam mogao da zaradim radeći bilo što drugo. U tom trenutku sam okusio slobodu", istakao je Drysdale.

Samo nekoliko mjeseci nakon bojkota uspostavljen je sistem rangiranja za pristup turnirima. Ubrzo nakon toga, formiran je Međunarodni profesionalni teniski savjet za tenisače (MIPTC). Tek tamo 1990. godine je došlo do "preformuliranja" ATP koji predstavlja do danas interese igrača, ali i turnira.

"Sve je zapravo od tog momenta išlo na gore, na bolje, od nagradnog fonda pa nadalje. Tako da momci koji danas uživaju u vrlo dobrim uvjetima, zaradama i slično, dobili su to preko naših leđa. Smijem reći da sam tada bio važan, nisam možda bio prvi na svijetu, ali jesam u Top 10 i imao sam svoj status u teniskom društvu. Uostalom, jedan sam od sedam tenisača koji su osnovali ATP i imao sam svoj glas i karizmu zbog kojih sam mogao reći svoj stav o nekim stvarima", reći će danas legendarni Pilić.