Prvakinja koja je znala kada će umrijeti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

- Znam kako se sada osjećam, ali ne znam kako ću se osjećati nakon pola sata. Možda budem jako loše. Kad imam epileptički napadaj, plačem, urlam od bola. Trebam mnogo lijekova protiv bolova. Mnogi su me pitali kako je moguće da imam takve rezultate i da se unatoč bolovima uspijevam smijati. Meni su sport i utrke u kolicima neka vrsta lijeka, pričala je novinarima  2016. godine belgijska paraolimpijska prvakinja Marieke Vervoort. Te 2016. godine, Vervoort je na paraolimpijadi osvojila dvije medalje pa se obratila medijima

- Da nemam papire, mislim da bih već počinila samoubojstvo, govorila je mirna, ali već poprilično umorna Marieke. Umorna od svoje teške borbe koja je počela nešto prije 14. rođendana.

- Više nemam strah od smrti. To shvaćam kao operaciju, gdje idete spavati i nikad se ne probudite. Kad više ne budem mogla izdržati, znam da imam taj papir koji nije lako dobiti.  Tri različita liječnika moraju vidjeti da imate progresivnu bolest i potreban vam je psihološki test. Znam da će doći vrijeme kada će biti puno loših dana, nego boljih, ali vrijeme još nije, morala je objasniti novinarima okupljenim na presici nakon osvojene srebrne medalje na 400 metara u kategoriji T-52.

Samo dan ranije jedan belgijski dnevni list objavio vijest o Marieke pod šokantnim, pretjerano senzacionalnim, neumjesnim naslovom “Idem po zlato, a onda ću se ubiti”.

Ne, Marieke nije izvršila samoubojstvo, ali je napravila ono što je planirala koliko god to čudno zvučalo od 2008. godine, od trenutka kada je dobila papir koji je omogućava se podvrgne medicinski asistiranoj eutanaziji. Tri godine nakon nastupa u Brazilu.

Realnost, neizlječiva bolest

Njena priča, bolna, tužna počela je u ranoj mladosti. Prvo lagani trnci u nogama, pa onda bolovi. U nekom razdoblju između 14 i 20 godine, suočavala se s refleksnom distrofijom odnosno progresivnom tetraplegijom, ali liječnici nisu mogli pronaći odgovor na pitanje o čemu se radi. Tek su mogli potvrditi kako je riječ o deformaciji između petog i šestog kralješka i kako je u pitanju bolest koja je degenerativna, kronična i neizlječiva. Od tog trenutka, Marieke je počela svoju borbu. Bijeg od stvarnosti, koja uglavnom donosi bol, našla je u sportu.

Do svoje 26. godine postala je svjetska prvakinja u paratriatlonu, da bi 2007. sudjelovala i na Ironman izdanju triatlonske utrke na Havajima. Međutim, kako je bolest uzimala maha, tako je Marieke morala mijenjati sportove. Sve do nastupa na Igrama u Londonu ona je za većinu medija bila nepoznanica, a onda je kao parasprinterica prvo došla do zlata na 100 metara u kategoriji T52, te srebra na 200 metara.

Sa svakom utrkom je pomjerala granice

Nastupala je u disciplini za sportaše invalide čija je motorika oštećena samo od trupa naniže. Već sljedeće godine je oborila europski i svjetski rekord na 200 i na 400 metara, da bi 2015. na Svjetskom paraatletskom prvenstvu pomela konkurenciju, osvojivši čak tri zlatne medalje — na 100, 200 i 400 metara. U tom periodu sa svakim nastupom Marieke je pomjerala granice, ali istovremeno i svoje boli, borbe.

U jednom trenutku je zaradila tešku ozljedu ramena pri padu u utrci na 800 metara na Svjetskom paraatletskom prvenstvu u Lyonu, zbog koje je morala ići na operaciju i proći kroz čak 10 mjeseci intenzivnog oporavka. Liječnik je bio uvjeren kako se Marieke više neće baviti sportom.

- Pretvorila sam svoj krevet u teretanu. Liječnik mi je dao dodatnu snagu da se borim kao životinja. Nakon toga sam oborila tri svjetska rekorda, pričala je Marieke.

Nažalost, bez obzira koliko je pokušavala, Marieke nije mogla pobjeći od teške bolesti. Napadi, slični epileptičnim su znali biti jako opasni. Jednom prilikom je pri padu povukla lonac vrele vode na sebe. Završila je u bolnici s opeklinama drugog i trećeg stupnja.

Izabrala je eutanaziju

Neprestana bol i strah na kraju su Marieke uronili u duboku depresiju. Počela je uzimati tablete, a onda je u jednom razgovoru njen psihijatar predložio da razgovara s dr. Wimom Distelmansom, vodećim zagovornikom eutanazije u Belgiji. Od tada se kako kaže prestala bojati smrti jer je u svakom trenutku mogla svoju sudibinu držati u rukama.

Nakon paraolimpijade, život Marieke Vervoort je krenuo u jednosmjernu ulicu. Period u kojem su stalno uz nju bili novinari The New York Timesa. U bolnici, pratili je okolo po gradu i na inozemnim putovanjima. Ona im je otkrila skrivene kutke svoga života, trenutke ranjivosti koje čak ni oni najbliži njoj nisu nikad vidjeli. Nažalost, ova ekipa je bila svjedok i njenog putovanja u Japan u proljeće 2017. godine i njene borbe kada je bila prisiljena bukvalno puzati po podu prepunog turističkog autobusa koji nije bio opremljen za invalidska kolica. Te noći je napustila grupnu večeru 15 minuta ranije kako bi se mogla ukrcati u autobus prije nego itko drugi. Godinu kasnije tim istim novinarima je pričala o svojim vezama, druženjima, kako su se ti odnosi raspali i kako vjeruje da je možda sretnija bez pratilaca.

- Sama sam, ali sviđa mi se, znala je reći Marieke koja je sve teže podnosila bol.

Bol je bila sve jača

Od sredine 2017. godine postaje otvoreno ovisna o morfiju, uzimajući nekoliko doza dnevno. Njeni dani ispunjeni treninzima i nastupima ostajali su u magli, bolnica, bolovi, liječenje su postajali svakodnevica.

- Ovo je teško razdoblje za nju. Prošle godine se bavila sportom. Sada većinu vremena kad je vidimo kod kuće leži na kauču i spava, govorio je tada tata Jos.

Njeni roditelji nisu podržavali njen stav o eutanaziji i sa svakim pozivom iz bolnice su se plašili da joj se nešto dogodilo ili da je napokon napravila konkretne planove za podnošenje postupka.

Želim umrijeti

U ljeto 2018. godine, novinarima NY Timesa je rekla dvije najgore riječi koje su mogli čuti

- Želim umrijeti...

Bila je subota, listopada 2019. godine, Marieke je organizirala posljednje druženje sa svojim prijateljima, a onda se vratila u bolnicu. Tamo je ostala tri dana. Svi njeni bliski prijatelji su znali. Utorak je taj dan, taj prokleti dan. Pri povratku kući iz bolnice roditelji su zastali kod trgovine za kućne ljubimce kako bi mogla kupiti poslastice za svoje ljubimce, pse koje će ostaviti svojim prijateljima. Jer je Marike to tražila. Ono drugo što su morali uraditi bilo je daleko teže. Ući u ljekarnu i kupiti ono što je potrebno njihovoj kćerki. Teško da se to može zvati lijek.

- Nakon što je određen datum, bila je vrlo mirna. Nije više mogla da se bori, nije imala snage da nastavi dalje, rekao je  tata Jos.

Pored roditelja, uz nju su bili najbliži prijatelji. Doktor Distelmans i još jedan liječnik.

- Jeste li sigurni da želite nastaviti? rekao je jedan od liječnika.

- Da, želim nastaviti", rekla je ona. Bio je 22. listopad 2019. Šest mjeseci nakon što je proslavila svoj četrdeseti rođendan.

Veliki borac, sportašica je uspjela u jednom. Svoj život, težak, pun boli i žestoke borbe je isplanirala do posljednjeg dana. Napravila je nešto što su uradili Robert Enkea, Gary Speed, ali i mnogi drugi na neki način, okrutniji jer je očito i njih mučila neka bol, nešto, što drugi nisu znali. Pitanje medicinske eutanazije fascinantno je bez obzira iz kojeg ga kutka gledate, ali je u slučaju Marieke Vervoort bila neka vrsta pobjede.

Nakon godina boli, mučenja, teške borbe. Ona je bila ta koja je rekla posljednju riječ, kao pravi prvak.