Skijaj do smrti
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Povijest nas uči kako je nekako najteže prognozirati pobjednika olimpijskog spusta bilo da se radi o skijašima ili skijašicama. Iznenađenja su uobičajna kada prognozirate pobjednika.
Jeste Bill Johnson bio pobjednik posljednjeg spusta prije Sarajeva u Wengenu, ali to je bila njegova prva pobjeda u karijeri. Veći i ozbiljniji kandidati za zlato od njega su u tom trenutku bili Švicarci Urs Räber, Franz Heinzer i Pirmin Zurbriggen, Austrijanci Franz Klammer, Harti Weirather, Anton Steiner.
Čak su i susjedi Kanađani Steve Podborski i Todd Brooker bolje kotirali. Međutim, sam spust, točnije staza na Bjelašnici je bila pomalo čudna.
Naime, problematična je bila visinska razlika između starta i cilja. Ona po pravila MOK-a mora biti minimalno 800 metara, pa je organizatorima bukvalno nedostajalo par metara. Pošto je vrh na visini od 2067m, cilj dole u ravnini na 1273m. Na kraju je pronađeno rješenje izgradnjom jednog objekta, a starta kućica je postavljena na krov tog istog.
Tako se nakon dvije odgode zbog lošeg vremena 16. veljače startalo s krova tog objekta. Tako se dobila potrebna visinska razlika od 800 metara, tj. točno 803 metra. Kada pogledate snimak vidjet ćete kako se radi vjerojatno o najneobičnijoj startnoj kućici u povijesti skijanja.
Ostali nisu imali šanse
Prije Johnsona stazom su prošli Franz Klammer i Pirmin Zurbriggen, Švicarac je držao prvo mjesto s vremenom 1:46.05, dok je Austrijanac bio sporiji.
Johnson je krenuo kao šesti, stalno je bio u zaostatku koji će nadoknaditi u donjem dijelu staze. Tih 46 stotinki prednosti u odnosu na Zurbriggena je već tada nagovještavalo dobar rezultat. Na kraju se ispostavilo da niti jedan naredni skijaš neće biti ni blizu Johnsona.
Amerikanci će u Sarajevu po prvi put osvojiti zlato u alpskom skijanju, a Bill će izrasti u veliku zvijezdu. Zvijezdu za naslovnica, koju će kako se to obično kaže pojesti slava.
- Rekao sam ostalima da ću pobijediti. Mnogi su ostali zbunjeni, skijašima iz Europe se ta izjava nije svidjela, rekao je u jednom od posljednjih interviewa Johnson koji će vrlo brzo krenuti nekom drugom stazom.
Iako niti ona prije nego što će izabrati skijanje nije bila baš idealna. S nekih 17 godina krao je automobile i provaljivao u kuće.
Sudac mu je rekao da može ili u zatvor ili na fakultet. Odabrao je Wenatchee Valley Community College u središnjem Washingtonu i pridružio se skijaškoj momčadi skijaške akademije Mission Ridge.
Putovao je, spavao u svom automobilu skupljao potrebno iskustvu, a u Svjetskom kupu će se pojaviti 1983. godine. Već tada su mnogi skijaši izdvojili kao "neugodnog" i zvali su ga "Billy the Kid".
- Bilo koji skijaš koji vozi spust je pomalo čudan, zašto sam ja trebao biti drugačiji. Volio sam brzo voziti automobile, volio sam žene, alkohol, bez problema je priznao Johnson.
Brzo na vrh, još brže na dno
Takav način života je ipak morao ostaviti traga. Vrlo brzo nakon slave, novca, popularnosti koja je došla sa zlatnom medaljom, Johnson je ušao u probleme.
Prvo je vrlo brzo izbačen iz američke momčadi jer se potukao s trenerima. Jednog od njih je udario skijaškim štapom u koljeno. Na kraju nije nastupio u Calgaryju na sljedećim igrama. Neki treneri su bili spremni stati na njegovu stranu, ali mu to očito nije pomoglo.
- Moramo biti svjesni da Bill Johnson ima takav duh. On ima taj osjećaj da ga nitko ne može pobijediti, tvrdio je jedan od njegovih trenera Bill Marolt.
Karijera Billa Johnsona je završila vrlo brzo, pet godina nakon Sarajeva je bio bivši. Nije se uspio pronaći kao trgovac dionicama, profesionalni igrač golfa, upravitelj skijaških kampova, posrednik u prometu nekretninama, pa ni kao električar.
Tragedija, raspad braka, pa težak pad
Onda se dogodila prva tragedija koja će obilježiti njegov život. 1992. godine Billov 17-mjesečni sin utopio se. Uskoro ga je napustila i supruga koja je sa sobom povela preostala dva sina.
Bill je bio slomljen, živio je u prikolici, na rubu, bez novca. U nedostatku slave, novca, obitelji, iz čista mira počeo je razmišljati o povratku na stazu. S 40 na leđima.
Cilj su ni manje ni više bile igre u Salt Lake Cityju 2002. godine. Vjerovao je da će eventualnim pobjedama vratiti stari sjaj. Nedostajala mu je popularnost, svjetla reflektora, ali i supruga.
- Osjećao je kao da će, ako ponovno pobijedi, biti u središtu pozornosti i zaraditi nešto novca, govorila je njegova mama.
Nažalost, Bill je doživio težak pad. Liječnici nisu vjerovali da će ostati živ a kamoli opet hodati.
- Govorio je da će se vratiti skijanju, da će vratiti na planinu, jer mene tako želi opet imati pored, pojasnila je novinarima, tada njegova bivša supruga Gina Ricci.
Ski to die
Osam mjeseci je trajao njegov povratak u život. Koji to više nije bio. Pamćenje i govor bili su mu spori, desna strana tijela oduzeta. Praktički nije mogao pričati, njegov govor je bila neka mješavina šapata, psovki i stenjanja.
Električna invalidska kolica su postali njegova svakodnevica posebno kada je prebačen u dom, međutim novca je bilo sve manje, a znate kako ide u takvim situacijama sve ostalo.
Posljednje godine proveo je s majkom. Bila je to teška borba, borba iz koje nije bilo izlaza. Bilo je samo pitanje vremena. A vrijeme je iscurilo u siječnju prije pet godina. Istom onom mjesecu u kojem je ostvario prvu pobjedu u karijeri prije 32 godine.
- Neki koji su me poznavali će reći kako sam bio teška osoba. Neki će reći opet nešto drugo, ali bez obzira na to što rekli, postoji jedna stvar koju mi nikad neće oduzeti - bio sam olimpijski prvak, spomenuo je jednom prilikom, dok je mogao još pričati Bill.
Čovjek koji je nestao jednako brzo kao što je i došao na vrh. Na ruci je imao istetovirane riječi: "Ski to die".
Upravo takav je bio prvi američki skijaš za zlatnom medaljom oko vrata, Bill Johnson.
