Skoro je umrla a onda postala najbrža na svijetu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Finalna utrka atletičarki na 100 metara, Olimpijada u Barceloni. Utrka za koju će se 15-tak sekundi kasnije ispostaviti da je bila jedna od najdramatičnijih, ali i najbržih ikada. Pet atletičarki je trčalo ispod 11 sekundi, istih pet se našlo u foto finišu, u razmaku od 0,06 sekundi. JulietCuthbert, MerleneOttey, Irina Privalova, GwenTorrence. Svaka od njih je imala velike šanse da osvoji zlato, daleko veće od nje, ali zlato je pripalo Gail Devers. Kao veliko iznenađenje, jer ipak njena disciplina je bila 100 metara prepone.

Zlato koje je došlo kao jedna vrsta nagrade za nevjerojatnu želju, volju, trud. Za sve ono što je prošla par mjeseci ranije. Devers je u tom trenutku postala najbrža žena na svijetu, a samo devetnaest mjeseci ranije je puzala na rukama i koljenima, boreći se za svoj život. Junakinja i tragičarka u samo nekoliko dana. Jer bila je velika favoritkinja na 100 metara s preponama. Vodila je do posljednje prepone, a onda je pala. Ako je zlato na 100 metara bio najveći trenutak igara, ovo je bio najgori.

''Zlato koje sam osvojila bilo je nešto posebno. Bila sam bez šanse u stazi dva, ali sam sebi rekla: 'Ne bojim se ničega i nikoga' i pobijedila sam. Jesam li bila razočarana nakon pada u utrci s preponam?. Jesam, ali iz samo jednog razloga, jer bi eventualnom pobjedom oborila svjetski rekord'', pričala je puno kasnije atletičarka koju pamtimo kao jednu od najbržih svih vremena, ali i po onim velikim noktima na koje bi se režiser često znao fokusirati u startnom bloku.

Problemi počeli u Seoulu, liječnici bez odgovora

Pomalo je podsjećala na još jednu vrhunsku koja je dominirala u godinama prije Barcelone, Florence Griffith Joyner. Flo - Jo je proslavljala svoja zlata u Seoulu, u vrijeme kada je nadolazeća atletska zvijezda, Gail Devers potpuno neočekivano krenula u jednu žestoku borbu. Za svoj život.

''Noćna mora je počela kada krenula s pripremama za Seoul. Osjećala sam se nekako letargično, primijetila sam da mi opada kosa, pala sam ispod 87 kilograma. Na Olimpijadi nisam mogla dalje od polufinala gdje sam trčala baš sporo. Nisam trčala tako sporo od srednje škole. Liječnici su govorili kako sam se preforsirala s treninzima, ali moje stanje je postajalo sve gore i gore. Kosa mi je skoro skroz opala, koža je na licu samo visila, bila sam poput čudovišta, djeca su se plašila kada bi me vidjela na ulici, prodavnici. Dvije i po godine ljekari nisu uspjeli dijagnosticirati moj problem'', sjeća se teških dana Gail koja je u Seoul doputovala kao američka rekorderka na 100 metara s preponama.

Problem štitnjače je skoro koštao života

Gail je tako išla od liječnika do liječnika, tražeći odgovor na pitanje koje je muči. Na kraju je odradila test kojim se provjerava funkcija štitnjače. Ispostavilo se kako ima Gravesovu bolest. Gravesova bolest je autoimuna bolest što znači da organizam greškom napada i uništava zdravo tkivo i najčešće je to bolest odraslih žena, s najvećom učestalošću između 30. i 50. godine života. Hipertireoza ili pretjerana aktivnost štitne žlijezde najčešće je posljedica Gravesove bolesti. Problem je bio na koji način će se liječiti Gail. Između operacije, uzimanja beta-blokatora i zračenja, Devers je izabrala ovo posljednje. A onda su nastali novi problemi.

"Bit će vam loše, ali nemojte povraćati ili ćemo morati početi iznova. I narednea tri tjedna klonite se djece i koristite zasebno kupatilo", tako je rekao liječnik. A onda sam se jednog jutra probudila s velikim žuljem na nozi koji je bio toliki da nisam mogla obući cipelu. Pedijatar je rekao da to nije povezano s mojom bolešću, ali do sljedećeg pregleda puzala sam iz spavaće sobe u kupaonicu. Pokazalo se da je zračenje previše za moj organizam i da mi je štitnjača skoro uništena. Liječnik mi je rekao da sam imala sreće što sam preživjela. Prijetila je amputacija stopala. 'Rekla sam sebi, bože ne samo stopalo', prisjeća se najtežeg razdoblja u svom životu Devers.

Uskoro najbrža na svijetu

I onda se stvari počele mijenjati. Dobila je neke nove lijekove, počeo je opravak, pa onda lagani treninzi. Za početak je za snagu u svojoj kući, lagano je podizala telefonski imenik. U kolovozu 1991. godine je bila ponovo na stazi. Na Svjetskom prvenstvu u Tokyu, samo je LyudmilaNarozhilenko bila brža. Nakon toga je Gail skoro bila nepobjediva. Zlato iz Barcelone je obranila u Atlanti što je bez obzira na sve također bio ogroman uspjeh, jer je bila prva koja je to napravila nakon zemljakinje WyomijeTyus u Meksiku.

U Atlanti je bila zlatna kao i članica štafete, dok je na svjetskim prvenstvima uzela još pet zlata na otvorenom i četiri u dvorani. Posljednji nastup na Olimpijadi je imala 2004. godine u Ateni. Još jednom je napravila pauzu nakon poroda, a onda se opet vratila na stazu. Imala je 40 godina kada je na dvoranskom mitingu u New Yorku pobijedila olimpijsku prvakinju JoannuHayes 2007.godine. 2011. godine je završila u atletskom HallofFameu. Danas ima 53 godine i naravno pazi na zdravlje.

''Svakih šest mjeseci provjeravam razinu hormona štitnjače i vodim računa da su mi nivoi u normali. Nokti? Njih puštam tri godine, pa ih režem. To je neko razdoblje na koje sam se navikla, tri godine između novih dijagnoza liječnika'', kaže žena koja je skoro bila otpisana. Koja je nakon neugodne bolesti postala najbrža na svijetu. Priča za film "Run for the Dream: The Gail Devers Story".