"Smokin" Joe, prvi koji je srušio Alija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Frazier, jedno od trinaestero djece, odrastao je na farmi u Beaufortu, Južna Karolina. Odustao je od škole nakon devet razreda i okrenuo se boksu. Kao mladić, borio se najviše zbog ponosa. Tek puno godina kasnije nakon što je završio svoju karijeru, Joe je znao reći.

- Naravno da sam zarađivao za život zahvaljujući boksu, ali to nije bilo sve. Jednostavno sam volio da se borim. Volio sam da ovisim sam od sebe. Većina ljudi ne razumije kakva je čast biti borac. To mi je pružilo priliku da se pokažem, da ustanem i kažem: "Ja sam najbolji, ja sam bitan, ja postojim".

Frazierovi roditelji obrađivali su farmu s dvije mazge: Buckom i Jenny. Na farmi nisu mogli uzgajati grašak ili kukuruz, samo pamuk i lubenice. Od nešto zarađenog novca otac je kupio televizor kako bi mogli gledati boksačke mečeve iz tih pedesetih godina. Tu negdje je između mečeva Frazierov ujak Israel je rekao:

- Ovaj mali mi nekako izgleda kao boksač, mogao bi biti pravi prvak, poput Joa Luisa.

Bijeg iz surove stvarnosti

Naravno, u tom trenutku Billie Boy kako su ga zvali to nije shvaćao, niti je uopće razmišljao o tome. Tek je znao  biti na usluzi svojim prijateljima u školi ako bi se našli na udaru nasilnika. Ipak, jednog dana je na farmi  Joe odlučio napraviti i postaviti jednu improviziranu vreću za boks.

- Uzeo bih tatinu kravatu ili mamine i sestrine čarape, zamotao ruke i onda udarao, svaki dan sat vremena. I tako narednih pet - šest godina. Na istoj toj farmi je Joe još kao dječak teško ozljedio lijevu ruku. Bježeći od svinje je pao i udario rukom u kamen. Kako nije bilo šanse da dođe do liječnika, tako je i ruka morala sama zacijeliti. Kasnije je i sam počeo raditi na jednoj farmi za obitelj koja se zvala Bellamy. Međutim nije se dugo zadržao. Poslušao je majčin savjet.

- Sine, ako se ne možeš sporazumjeti s bijelcima, onda idi od kuće jer ne želim da ti se nešto dogodi.

S nekih 15 godina, Joe se skrasio u Philadelphiji. U jednoj klaonici. Onoj braće Cross.

- Ja sam se brinuo o odvodu, je li krv uredno otišla u odvod...

Baš kao i Rocky kojeg je kasnije ekranizirao Stallone. Od rada u klaonici, udaranja u juneće polutke do treniranja i trčanja ulicama Phille, onim famoznim stepenicama. Amatersku karijeru je zaključio s omjerom 38:2, Zlatnu rukavicu u teškoj kategoriji osvajao je tri puta zaredom. Na igrama 1964. godine osvaja zlatnu medalju u teškoj kategoriji unatoč činjenici da je nastupao slomljenog palca. Po povratku se odlučio na odlazak u profi vode.

Tražio je povratak Alija u ring

Tako je ustvari odlučio njegov trener Yancey "Yank" Durham koji je okupio lokalne poduzetnike spremne da ulože nešto novca u budućeg prvaka. 1965. godine, Frazier je sredio Woodyja Gossa tehničkim nokautom u prvoj rundi. Te je godine pobijedio u još tri borbe, sve nokautom, a nijedna nije prošla treću rundu. Te iste godine zaradio je neugodno ozljedu oka pa ja praktički do kraja karijere bio skoro slijep na lijevo oko, ali se znao prošvercati pored raznih komisija.

U narednih šest godina, Frazier je bio nepobjediv, od dvadeset šest mečeva njih dvadeset tri je zaključio nokautom. U to vrijeme veliki Muhammad Ali je bio van ringa, pa je praktički Joe proglašen novim svjetskim prvakom. Međutim, to sam Frazier nije prihvaćao. Jer je želio da bude prihvaćen u cijelom svijetu kao najbolji, a znao je da to ne može biti dok ne pobjedi Alija. Zato je išao tadašnjem predsjedniku Nixonu, s jedinom molbom. Da se Aliju vrati radna dozvola. Jednostavno Joe je želio vratiti Alija u ring.

- Otišao sam kod predsjednika Nixona u Bijelu kuću. Nije bilo teško doći do sastanka jer sam bio svjetski prvak u teškoj kategoriji. Tamo sam u šetnji s predsjednikom i njegovom obitelji rekao: " Želim da vratiš Aliju njegovu dozvolu". I to se dogodilo.

A onda su postali veliki neprijatelji

I nekako sve dok nije krenulo zagrijavanje za najveći meč u povijesti boksa, mogli bismo reći da je Frazier "držao" Alijevu stranu. A onda se sve nekako promijenilo. Promijenio se i Fraizer.

- Nikad nisam volio Alija. Ponekad kada bismo bili sami u nekoj prostoriji, razgovarali o obiteljima, životu, bio je ok. Međutim, čim bi se neko pojavio drugi Ali bi se zapalio i više nisam mogao pričati s njim. Posebno me razočarao kako se ponašao prije borbe. Njegove poruke koje je slao. Rekao je da je to radio kako bi privukao što više gledatelja, ali to nije bila istina. Posebno me uvrijedio rekavši da sam ja prvak bijelaca. Nazvao me je "Čiča Toma", nastojao je što više ljudi okrenuti protiv mene. Sva ta njegova priča za mene je bila dodatna motivacija, da radim, treniram što više.

https://www.youtube.com/watch?v=tc7Kx468fiY

Najveća borba svih vremena kako su je mnogi označili održana je 8. ožujka 1971. godine, a gdje drugo nego u New Yorku, Gardenu.  Jerry Perenchio je bio predsjednik agencije za talente na Beverly Hillsu, Jack Kent Cook je bio tajkun, vlasnik Lakersa i Kingsa. Niti jedan niti drugi nikada u životu nisu sreli Frazera i Alija, ali su bili spremni svakom od njih platiti tada nevjerojatnih 2.500.000 dolara. U tom trenutku to je bio sedamnaesti meč za titulu u kultnoj dvorani, čak 35 stranih država je otkupilo pravo prijenosa što je bio rekord u tom trenutku. Meča koji je obilježio povijest boksa. Meča u kojem niti jedan boksač nikada prije ni kasnije nije uništio Alija kao Fraizer te večeri. Posebno u jedanaestoj i posljednjoj petnaestoj rundi.

Lijevim krošeom Fraizer je načeo Alija, a onda ga je istim, puno jačim pogodio u bradu. Možda najboljim koji je ikada potegao u životu. Srušio je Alija koji se pridigao, nije želio odustati ni pod koju cijenu. Na kraju je izgubio.

- Kada je Ali pao obojica smo već tada bili poprilično uništeni. Jedina misao koja mi je prolazila kroz glavu bila je, udaraj, samo udaraj. Sve što sam trebao uraditi bilo je da udaram, prepričavao je meč Fraizer koji je na kraju bio poprilično uništen. Baš kao i Ali. Liječnici su mu dali sredstva protiv bolova, a on je toliko dugo držao glavu u ledenoj vodi da su neki u svlačionici pomislili kako se utopio. Aliju je s druge strane slomljena vilica.

Mržnja bez granica

Međutim Fraizer nije dugo izdržao bez poraza. U trećoj nakon velike pobjede je naletio na George Foremana. Borba je održana u Kingstonu, na Jamajci.

- George je najteži i najopasniji boksač protiv kojeg sam se borio. To vam je kao da s druge strane protiv sebe imate onaj najveći mogući kamion.

Uskoro je došao i drugi meč protiv Alija. Opet su se vrijeđali, čak i sukobili u studiju ABC-a. Borba u ringu nije bila kao prva, Ali je na kraju slavio jednoglasno.

Uskoro je uslijedio i treći obračun. "Thrilla in Manila" kako je prozvan opet je imao svoju uvertiru, jer je Ali vrijeđao Fraizera. Nije bilo ništa novo, ali je ipak u pojedinim trenucima Ali prelazio granice korektnosti.

- U pitanju je bila prava mržnja. Sve što sam želio jeste da ga ozlijedim u ringu. Ne želim ga nokautirati, želim mu iščupati srce, poručio je Fraizer novinarima prije borbe. I doista, borba u Manili je bila jedna od najbrutalnijih koje je svijet boksa vidio ikada. Obojica su bila poprilično potrošena. Na kraju je prvi potez povukao Eddie Futch. Trener Joa Fraizera. Odlučio je prekinuti borbu u četrnaestoj rundi.

- Lijevo oko mu je bilo zatvoreno, desno na pola puta. U takvim situacijama boksači primaju najviše udaraca ali ne padaju. Nisam želio da mu se uništi mozak, rekao je nakon meča Futch.

- Mrzio sam Alija. Možda Bog ne bi volio da pričam tako, ali je jednostavno ja sam osjećao mržnju. Zvao me bijelcem, kasnije gorilom i kako bi ste vi reagirali? Moja djeca su iz škole dolazila plačući jer im je otac "gorila". Znam da sam ga izudarao u Manili. To su bili udarci koji bi srušili zgradu, ali je on je ostao na nogama. On jeste pobijedio u Manili, ali je ustvari bio gotov. Svijet je to vidio svojim očima, ja svojim. Ja sam poznavao bolje od svih, rekao je nakon meča legendarni "Smokin Joe".

Pomalo tužan kraj velikog prvaka

Nakon tog meča Joe je imao još samo dva u karijeri. Opet je izgubio od Foremana a onda se pet godina kasnije pokušao vratiti u ring. Nije išlo. Baš kao što mu nije išlo s novcem koji je zaradio kao boksač. Upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao, razveo se od žene i završio kao ogorčeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksačke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Cassiusom Clayom, kako je Alija zvao cijeli život: čak i u indeksu imena u njegovoj autobiografiji Muhamed Ali je naveden s opaskom "vidi: Cassius Clay". Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmičku kaznu.

Malo je radio kao trener, prije svega trenirao je vlastitu djecu. Sina Marvis koji se čak borio s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veću pažnju javnosti izazvat će 2001. godine svojevrsni četvrti nastavak Meča stoljeća - "Ali-Frazier IV", kako su ga nazvali promotori – boksački dvoboj Joeove kćerke Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kćerke Laile Amarije. Pobijedila je Laila.

I onda kako to biva u svijetu boksa, Fraizera je kao i Alija sustigla bolest. Nakon što mu je dijagnosticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksačku dvoranu, čekajući kraj. Umoran i fizički uništen. Mali Billy Boy iz Južne Caroline, strašni "Smokin" Joe, s razornim lijevim krošeom preminuo je 7. studenog 2011. godine. Imao je samo 67. godina, dotukao ga je karcinom jetre. Veliki prvak, boksač koji je uspio srušiti Alija. I jedan od onih koji je bio spreman ostaviti svoj život u ringu.

- Bog je planirao da ja i Cassius Clay budemo tu u ringu, u isto vrijeme. Siguran sam da je imao plan. Mi smo bili gladijatori u ringu, rekao je jednom prilikom Fraizer. I nije pogriješio.