Zašto je 24 sata Le Mansa najveća utrka?
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Velika utrka, 24 sata Le Mansa se vozi i ove godine. Ovaj automobilistički, trkački klasik je pomjeren naravno zbog pandemije koronavirusa, pa ga gledamo tek ovog vikenda. Tako kasni početak utrke, gledajući njenu povijest imali smo još samo jednom, 1968. godine, razlog su bili nemiri u Parizu.
Naravno, da mnogima promjena termina utrke ne predstavlja neki veliki problem, ali vozačima i momčadima sigurno da. Jer recimo dovoljno je podsjetiti da će momčadi i vozači voziti samo 12 sati po dnevnom svijetlu, duža noć zahtijeva veću pauzu s hladnijim temperaturama asfalta i zraka. Inače, vozači moraju znati kako je sunce neposredno prije početka jeseni općenito niže nego ljeti, pa će kod prijelaza iz noći u dan morati biti jako oprezni.
Također, za razliku od ranijih godina, ovogodišnja 24 sata Le Mansa startaju već u 14:30 h po lokalnom vremenu. Satnica je pomjerena zbog završnice najveće biciklističke utrke, Tour de France. I to je itekako važno za momčadi, jer između kraja zagrijavanja i početka utrke imaju samo četiri sata za finalne pripreme.
Povijest počinje 1923. godine
Povijest kaže kako je prva utrka 24 sata Le Mansa vožena 1923. godine. Na stazi dužine 17.262 metara (u međuvremenu je staza skraćena na 13.629 metara, tako da više ne ulazi duboko u naseljeno područje grada Le Mansa), pobijedili su vozači André Lagache i René Léonard, obojica Francuzi, u automobilu Chenard et Walcker Sport. Radilo se o vozilu s motorom obujma 3 litre. Kompanija Chenard et Walcker, premda je danas gotovo nepoznata, nekoć je bila četvrti najveći proizvođač vozila u Francuskoj.
Najviše pobjeda do danas ostvario je Danac Tom Kristensen - osam, od čega je njih šest bilo uzastopnih u razdoblju 2000-2005. godina. Danac je njih sedam proslavio kao vozač Audija, dok je 2003. godine slavio u Bentleyu. Prvi najbliži Kristensenu je Jacky Ickx s dva trijumfa manje.
Steve McQueen i Ken Miles
Na samoj stazi Le Mans ispričane su mnoge velike priče, a neke od njih su na kraju i ekranizirane. Veliki frajer, Steve McQueen je uspio realizirati najveći projekt iz čiste strasti, "Steve McQueen: The Man & Le Mans", dokumentarni film, kao i onaj “Le Mans,” iz 1971. godine u kojem je igrao glavnu ulogu.
Taj film iz 1971. godine je ustvari priča o legendarnom kako su mnogi vozači znali reći najbrutalnijem i najopasnijem automobilu na stazi ikada — Porscheu 917. Tvorac tog legendarnog automobila bio je unuk Ferdinanda Porschea, Ferdinand Piëch. Piëch je u ovoj priči između ostalog koristio aluminijske legure i karoseriju temeljenu na već provjerenom Porscheu 908, automobil je bio težak tek 800 kg, pa su vozači pri velikim brzinama imali osjećaj da će bukvalno poletjeti. Taj Porsche je dvije godine zaredom dominirao na Le Mansu, prve (razvojne) su pomalo neplanski do pobjede došli Gerard Larrousse i Willy Kauhsen, dok su sljedeće slavili Gijs van Lennep i doktor Helmut Marko.
Još jedna prča je završila na filmskom platnu, ona iz 1966. godine. Ona o velikom rivalstvu Ferrarija i Forda "Le Mans 66". Točnije odgovoru Amerikanaca na dominaciju Ferrarija koja je trajala šest godina. I novoj Forda i njihovom automobilu GT40, ali i legendarnom, za neke pomalo ludom vozaču, Britancu Kenu Milesu.
Velika tragedija iz 1955. godine
Nažalost, kroz povijest ove velike utrke, neizostavne su ostale i velike tragedija. Jedna od najvećih u svijetu automobilizma opće se dogodila 1955. godine baš na Le Mansu. Mercedes-Benz 300 SLR Pierrea Levegha išao je brzinom od 240 km/h kad je zakačio Austin-Healey Lancea Macklina. Levegh je na mjestu preminuo, a od siline udarca njegov se bolid razletio u tri dijela, uletio u publiku i zapalio. Komadi uništenih bolida su letjeli tribina na kojima je tijekom tok vikenda bilo 250.000.
Gledatelji, policija i vatrogasci satima izvlačili preživjele ispod unakaženih tijela stradalih. Veliki broj gledalaca na drugom dijelu staze nije niti znao o čemu se radi, tek su ih vatra i dim upozoravali da se nešto dogodilo. U toj nesreći ukupno su poginule 84 osobe, a kasnija istraga je utvrdila kako krivaca nije bilo. Englez Hawthorn, je svoju pobjedu na postolju slavio kao da se ništa nije dogodilo, što su mu mnogi naravno zamjerili. Na Leveghom sprovodu su predstavnici medija stajali s fotografijama na kojima se vidi Hawthorn kako slavi sa šampanjcem premda mu je kolega Francuz poginuo na toj istoj utrci.
Četiri godine kasnije je i sam Hawthorn poginuo u Mercedesu. Do danas ukupno su poginula 22 vozača. Među prvima su bili Francuzi André Guilbert i Marius Mestivier 1925. godine, dok su uvjeti na stazi bili potpuno drugačiji nego danas.
Godine 1937. smo imali tešku nesreću u kojoj su stradali Pat Fairfield i René Kippeurth. Pamte se i nesreće u novijoj povijesti poput one Joa Gartnera 1986. godine. Austrijanac je pri brzini od 260 km/h probio ogradu, srušivši električni stub. Poginuo je na licu mjesta.
Tijekom kvalifikacija 1997. godine, gine i Sébastien Enjolras u Peugeotu. Dio stražnje karoserije njegovog automobila je otpao, nakon čega je završio u zraku preko zaštitne ograde. U zraku se zapalio i Francuzu spasa nije bilo. Posljednja nesreća bila je ona prije sedam godina. 34-godišnji Danac Allan Simonsen je sa svojim Aston Martinom u trećem krugu utrke udario u zaštitnu ogradu i unatoč brzoj liječničkoj intervenciji podlegao je ozljedama.
Ovog vikenda još jednom ljubitelji automobilizma dolaze na svoje. 24 sata velikih uzbuđenja, najzahtjevnije iskušenje na svijetu za vozače koji će prijeći 5000 kilometara vozeći prosječnom brzinom iznad 200 kilometara na sat. Goodyear se nakon više od desetljeća vraća na Le Mans, gdje nas prema mnogim najavama očekuje žestoka jurnjava i borba do posljednjeg trenutka.
