Božica nogometa, tražio je Mussolini, našao pas Pickles, Brazilci je istopili

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prema riječima njegovog unuka, Yvesa Rimeta, djed je bio "humanista i idealista, koji je vjerovao da sport može ujediniti svijet". Upravo su ovi ideali oblikovali prve poteze mladog Julesa u svijetu nogometa, sporta koji ga na prvu nije interesirao ali je u to vrijeme postajao sve popularniji u Francuskoj. Međutim, upravo će Jules u pariškom predgrađu Saint-Ouen, zajedno s nekolicinom istomišljenika osniva klub koji se zvao Red Star. Godina je bila davna 1897. 

Rimet je zaslužan za prvo SP

Nakon toga je Rimet postaje i prvi predsjednik saveza devet godina nakon završetka rata. Njegov sljedeći cilj bio je jedan veliki, globalni turnir, međunarodni. Rimet je vjerovao da nakon prvog rata, nacije može približiti upravo kroz nogomet.

Ipak, baron Pierre de Coubertin je bio brži, Olimpijada već pustila korijene, ali je Rimet čekao svoju priliku. Tvrdio je kako FIFA mora biti odgovorna za turnir vjerujući da ako ta ideja ne bude prihvaćena, priča će krenuti u drugom smjeru. Na kraju je došao kongres FIFA-e 1928. u Amsterdamu, 30 članica glasalo je za uspostavljanje Svjetskog prvenstva koje će se igrati svake četiri utakmice.

Treba napraviti pehar

Zadatak dizajna trofeja pripao je Abelu Lafleuru, francuskom vajaru kojem će jedna vrsta vodilje biti Nika od Samotrake, nedovršena, ali kultna grčka statua iz helenističkog doba koja je izložena u pariškom Louvre. Lafleurov dizajn predstavljao je zlatnu statuu Nike, grčke boginje pobjede, koja je nad glavom podigla pehar. Imala je vijenac oko vrata.

Na početku je trofej prvobitno dobio ime Victory. Bio je visok 35 cm i težak 3,8 kg, ali ustvari to bila Zlatna božica. Izrađena od pozlaćenog sterling srebra i imala je plavu podlogu od poludragog kamena zvanog lapis lazuli. Na svakoj od četiri strane baze bile su pričvršćene zlatne ploče, na kojima su imena zemalja osvajača bila ugravirana nakon svakog izdanja.

Godine 1946. preimenovan je u Trofej Jules Rimet u čast 25. godišnjice dužnosti bivšeg predsjednika FIFA-e. Taj trofej, ta Zlatna božica će trajati jako dugo, sve do 1974. godine. Kroz te godine, pehar će proživjeti puno toga. Od prvog putovanja u Montevideo brodom. Brodom su putovale zajedno reprezentacije Francuske, Rumunjske, Belgije, s njima i Rimet koji je u koferu nosio trofej namijenjen svjetskom prvaku.

Mussolini tražio božicu 

Početkom Drugog svjetskog rata pehar se nalazio u jednom sefu, s obzirom na to da je Italija bila svjetski prvak. Ipak jednog dana je
Ottorino Barassi, Talijan koji je u to vrijeme bio potpredsjednik FIFA-e, tiho izvadio trofej iz trezora banke u Rimu i sakrio ga u kutiji za cipele ispod svog kreveta.

Nezvanično, u taj stan su policajci, vojska ulazili, svakih nekoliko dana tražeći trofej, ali je on preživio baš ispod kreveta. U Njemačkoj je završio nakon što se dogodilo " Čudo u Bernu", kasnije će ga u Švedskoj zgrabiti Pele i njegov Brazil.

Nešto se promijenilo

Fotoreporter Joe Coyle tvrdi da je, nakon proučavanja određenih fotografija, trofej donesen u Švedsku za finale 1958. bio 5 cm viši i da je imao izmijenjenu osnovu u odnosu na verziju iz 1954. godine, ali nikada nije potvrđeno da je trofej adaptiran ili zamijenjen dok je bio u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

Nakon Čile domaćin SP je bila Engleska. Tamo je par mjeseci prije početka turnira, pehar bio izložen Westminster Central Hallu. Iako su ga policajci čuvali, iako je bio osiguran na tada nevjerojatnih 30.000 funti, pehar je jednog dana nestao. Istraga je bila pokrenuta, skandal veliki na pomolu, čak su pojedini ljudi iz FIFA-e pokrenuli proces izrade kopije.

Pickles spasio stvar

Jednog dana je zazvonio telefon u uredu predsjednika FA, Joea Mearsa. Pehar je trebao biti vraćen nakon uplaćenih 15.000 dolara lopovima. Primopredaja je nije dogodila, situacija se zakomplicirala, lopovi su bježeći od policije, pehar jednostavno bacili iz automobila. Tu će svojih pet minuta slave prigrabiti pas Pickles u jednoj šetnji sa svojim gazdom Davidom Corbettom.

Dok je gazda telefonirao, Pickles je nešto nanjušio. To nešto zamotano u papiru, bio je pehar. I Corbett i Pickles su postali heroji. I dok su Englezi igrom slučaja uspjeli spasiti pehar, Brazilci su ga trajno izgubili. Njima je pehar došao u trajno vlasništvo jer su bili tri puta prvaci.

U Brazilu pehar istopljen

Trofej je bio izložen na trećem katu kancelarije brazilskog saveza u ulici Rua da Alfandega u Riju. U noći 20. prosinca 1983. godine, noćnog čuvara zgrade savladala je grupa lopova. Nakon što su ga vezali,  lopovi su pobjegli s peharom koji više nikada nije pronađen.

Predsjednik CBF-a, Giulite Coutinho, uputio apel širom zemlje tražeći od svih Brazilaca da pomognu u povratu trofeja, rekavši: "Duhovna vrijednost pehara je daleko veća od njegove materijalne vrijednosti" i da lopovi nisu imali "nikakav osjećaj patriotizma". Međutim, nikada nije podignuta nikakva optužba i trofej nikada nije pronađen, Vjeruje se da je pretopljen i prodan u zlatnim polugama.

Godine 1989. jedan od tih uhapšenih osumnjičenih Antonio Carlos Aranha pronađen je mrtav. CBF je naručio repliku trofeja još 1984. godine, a drugu repliku, koju je FA napravio nakon prve krađe 1966., FIFA je kupila na aukciji 1997.

Britanski draguljar po imenu George Bird napravio je pozlaćenu brončanu kopiju originala trofej nakon što ga je naručio FA. Čini se da je ipak jedan trofej spašen i to onaj koji bi trebao biti originalni, koji su tamo 1954. godine renovirali Nijemci, prije nego što poslan za Švedsku. Taj bi trebao spremljen u podrumu sjedišta FIFA-e, u Zurichu.