Kako je bilo u Egiptu prvi put prije 22 godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Atmosfera je bila drugačija, naravno da je dobrim dijelom sve bilo drugačije, bez korone. Egipat je spremno dočekao najbolje svjetske rukometaše te 1999. godine. Šesnaesto svjetsko prvenstvo igralo se u tri grada, Kairu te sjeveroistočnim gradovima Ismailiji i Port Saidu.

Najzaslužniji za to je svakako bio danas prvi čovjek IHF, tada predsjednik rukometnog saveza Egipta, dr. Hassan Moustafa. Na redovnom kongresu Međunarodne rukometne federacije povodom 50. godišnjice, Egipat je u borbi za domaćinstvo tukao Francusku, za prvo domaćinstvo na afričkom tlu u povijesti. Bilo je to povijesno prvenstvo i za zemlje kao što su recimo Australija, Makedonija i Nigerija koje su ostvarile mogućnost da prvi put nastupaju na svjetskoj smotri.

Na otvaranju 22.000 gledatelja

Nakon spektakularne ceremonije otvaranja, pune boja, glazbe i izvođača, zvižduk francuskih sudaca Francoisa Garcie i Jean-Pierrea Morena označio je početak utakmice između Egipta i Brazila. Bio je prvi lipanj 1999. godine i možemo reći kako je ta utakmica ili bolje rečeno taj trenutak obilježio povijest svjetskog rukometa. I kakav je to početak bio. Za zemlju domaćina idealan. Egipat je pred 22.000 navijača sredio Brazil 28:19. Ukupno su 24 reprezentacije bile raspoređene u četiri skupine po šest, četiri iz svake su putovale u nokaut fazu, četvrtfinale.

- Na aerodromu nas je dočekalo puno školaraca, a uvodni meč nije se razlikovao od ostalih. Igrali smo protiv Južne Koreje prvu utakmicu, međutim, mediji nisu nekako bili previše zainteresirani za nas. Oni su se više posvetili sucima koji su sjećam se bili domaći (Gamal Merghany i Hossein Towfik) to nije bilo tako uobičajeno - ali u ovom je slučaju to bilo razumljivo, pričao je jednom prilikom veliki švedski rukometaš Stefan Lövgren.

Španjolska, Njemačka, Rusija i Švedska su prvi krug zaključile bez poraza, s tim da su Šveđani jednom remizirali, na kraju faze po skupinama odigravši 22:22 s tadašnjom Jugoslavijom. Čak tri afričke reprezentacije su uspjele izboriti osminu finala, Alžir, Egipat i Tunis. U nokaut fazi su se našli u Kubanci predvođeni fenomenalnim Rolandom Uríosom, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih igrača na crti. Možda iz današnje perspektive izgleda čudno, ali Kubanci su od 1982. godine bili redovni sudionici svjetskih prvenstava.

Hrvatska bez Ćavara

Hrvatska je bila u skupini C zajedno s aktualnim prvacima tada sjajnim Rusima, Mađarskom, Norveškom, Kuvajtom i Saudijskom Arabijom. Reprezentaciju je vodio pokojni Velimir Kljaić s kojim je bilo osvojeno zlato u Atlanti. Međutim, nakon Atlante, stvari se nisu dobro razvijale po hrvatsku selekciju. Izbornikom za SP u Japanu 1997. imenovan je Ilija Puljević. Kljaić je poslije toga dobio dozvolu njemačkog kluba pa je sjeo na klupu Hrvatske 1998. godine.

Nakon kiksa u Italiji Kljaić je ipak ostao na klupi i odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Egipat. A tamo je prije samo početka ostao bez najveće face, Pake Ćavara, kojeg je mučila povreda i na kraju je odustao od nastupa. Utakmice su igrane u gradu Ismailiji, gradu koji se nalazi na zapadnoj obali Sueskog kanala, otprilike na pola puta između Port Saida na sjeveru i Sueza na jugu.

Jugoslavija bolja od Hrvatske

Zato su reprezentacije bile smještene u jednoj vojnoj bazi. U skupini je Hrvatska pobijedila Kuvajt, tijesno Nigeriju i Mađarsku. protiv Norveške je osvojen bod, dok je Rusija bila prejaka. Kao drugoplasirana Hrvatska je išla na treću iz skupine D, Jugoslaviju. To je bio novi sraz ljutih rivala nakon Seville i Europskog prvenstva 1996. Jugoslavija je imala jaku momčad. Bili su tu Jovanović, Peruničić, Petrić, Matić, Kapisoda, Škrbić i tri vrhunska golmana – Šterbik, Perić i Đorđić. Već na poluvremenu bilo je Jugoslavija imala šest golova prednosti, na kraju je završilo 30:23. Mikulić je dobio crveni karton, dok su na klupi Hrvatske zakačili Kljajić i Jović. Nenad Peruničić je bio nezaustavljiv s druge strane, postigao je deset golova.

Bilo je još par zanimljivih susreta u osmini finala, prije svega to je bio afrički okršaj Egipta i Tunisa koji je otišao na stranu domaćina 24:22, Francuska je eliminirala Mađarsku, dok su Kubanci razbili Dance 32:24. Parovi četvrtfinala su bili Španjolska - Francuska, Rusija - Egipat, Jugoslavija - Njemačka te Švedska Kuba.

I tek je jedan susret ponudio rezultatsku neizvjesnost, onaj između Jugoslavije i Njemačke. Tuta Živković se u završnici utakmice odlučio obranom 4-2 iznenaditi Heinera Branda, Maksić i Wenta su zabili po gol, Šterbik tada mladi golman je upisao svoju tek drugu obranu u samom finišu kada se lomila utakmica. Jovanović je golom dvadesetak sekundi prije kraja odveo Jugoslaviju u polufinale.

Švedska po četvrti put na tronu

Polufinalni susreti su bili na knap kako se to obično kaže. Rusija je prošla Španjolsku 22:21, Švedska Jugoslaviju 23:22, za još jedan veliki klasik, okršaj tada nedodirljiv Rusa i Šveđana. Rusi su u finalu krenuli odlično, vodili su 6:3, 10:6, na poluvremenu 14:12. Švedske je u nastavku utakmice ostala bez Magnusa Wislandera koji je isključen i treći put, međutim nije posustala. Kod rezultat 18:18, Šveđani prave 4:0, na krilima Vranješa i Sivertssona za 22:18. Rusi su se vratili na -1, ali nisu izjednačili. Thorsson zabija s krila i Švedska uzima naslov svjetskog prvaka, po četvrti put.

Jugoslavija je bila treća, dok su u najbolju postavu turnira izabrani Lavrov - Guijosa - Kudinov - Jovanović - Urios - Olsson - Petersson. Najbolji igrač turnira bio je Šveđanin Stefan Lövgren, najbolji strijelac Rolando Uríos s 57 golova.