Santa leda sa Gomolave

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Druga polovina osamdesetih. Šabačka Metaloplastika tada najbolji rukometna momčad Europe. Dvojica "bradonja" Jedan opasan strijelac, žestok, spreman uvijek za neku gužvu koje su u to vrijeme nekako bile običajna pojava na rukometnim terenima. Drugi, puno mirniji, staloženiji, ali i ovaj drugi zna zabiti i to kada je najvažnije. Za one koji su nešto "iskusniji" koji su pratili rukomete u to vrijeme, znaju o kome se radi. Prvi je Veselin Vujović, drugi Zlatko Portner. Dvojac bez kojeg je bila nezamisliva Šabačka momčad u svojim najboljim godinama i reprezentacija. U godinama kada je osvojeno sve što se moglo osvojiti.

''Tvrdim da Europa niti u jednom klubu nema takva četiri asa kao što su Mrkonja, Bašić, Kuzmanovski i Portner'', znao je tih godina reći Vujović.

A priča o velikoj Metaloplastici je počela 1982. godine. U sedmoj sezoni po ulasku u društvo najboljih, rukometaši ovog kluba osvajaju naslov prvaka Jugoslavije. Već tada je na klupi Zoran "Tuta" Živković zamijenio Đorđa Vučinića, a momčad je u 26 kola upisala samo dva poraza. Prvu titulu osvojili su: Bašić, Isaković, Vuković, Vujović, Rašić, Simonović, Čolić, Kuzmanovski, Tanasić, Karanović, Lukić, Milošević, Dražević, Ignjatović, Đukanović, Rosić i Spasojević.

U Šabac stiže 1982. godine

Već sljedeće godine u momčad dolaze novi igrači, iskusni Jasmin Mrkonja iz Zavidovića, te mladi Zlatko Portner iz Hrtkovaca koji je karijeru počeo graditi u nekada prepoznatljivoj Crvenki.

Zanimljivo, Portner je u to vrijeme, do dolaska u Šabac još uvijek malo "držao" i do nogometa, pa je igrao za lokalni klub Vojvođansku ligu, više nego uspješno. Međutim dolaskom u Šabac stvari su se počele mijenjati, pa je svoju kvalitetu sjajnog igrača dokazivao ponedjeljkom na treningu rukometaša. Kada se obično igrao mali nogomet. Svjedoci su godinama kasnije pričali da su to bili nevjerojatni okršaji.

I dok je Metaloplastika na domaćim terenima polako stvarala momčad za nevjerojatnu dominaciju, na europskim baš i nije išlo najbolje. Bolje rečeno, prvak Europe se nije moglo postati preko noći. Prva velika prilika bilo je finale Kupa prvaka protiv Dukle iz Praga 1984. godine. 

Kada je bilo najvažnije tu je Portner

Šapčani nisu uspjeli, izgubili su nakon izvođenja sedmeraca, ali nisu stali. Naredne sezone su bili jači za Cvetkovića, Ignjatovića i Lukića. Sada definitivno dovoljno jaki da prvo osvoje titulu prvaka Europe, pa i da je obrane naredne godine.

''Nije bilo lako, jer smo prvo izgubili finale od Dukle, ali smo zato naredne sezone u finalu nadigrali Atletico Madrid. U prvoj utakmici je bilo sedam razlike, u drugoj čak deset. I kasnije smo napravili veliki uspjeh, obranili smo titulu. Uspjeli smo u jednom malom gradu napraviti veliku momčad koju su ljudi voljeli i uvijek su na našim utakmicama dvorane bile pune. Bili smo prava rukometna atrakcija'', rekao je jednom prilikom neizostavni u toj priči, srednji vanjski Zlatko Portner.

Portner je veliki teret podnio u onoj sezoni kada se branio naslov prvaka Europe. Posebno se recimo može izdvojiti njegova partija protiv Magdeburga koji te 1986. godine gubi prvu utakmicu na domaćem terenu nakon dvanaest godina. Uništio ih je Portner s devet komada. S reprezentacijom je Portner osvojio svjetsko zlato 1986. i olimpijsku broncu 1988. Nakon sedam osvojenih titula prvaka države i momčad Metaloplastike se počela osipati. Nekako se sve poklopilo s onom famoznom utakmicom posljednjeg kola prvenstva Jugoslavije u Bitolju 1988. godine. Utakmica se pamti po golu kojeg je postigao Vujović u zadnjim sekundama za remi i novu titulu njegove momčad i kaosu odnosno tučnjavi koja je nastala nakon toga.

Uglavnom su se ugovori potpisivali s klubovima iz Španjolske, Francuske, i Zapadne Njemačke. Portner je otišao u veliku Barcelonu baš kao i Vujović koji je tamo stigao sezonu ranije. Barcelonu koja će kasnije postati ono što je bila nekada Metaloplastika. Dominanta kako u Španjolskoj tako i u Europi.

Rukometna braća

Barcelona je prvo izgubila jedno finale Kupa prvaka, pa je onda došla i prva titula 1991. godine. "Rukometna braća" kako su ih oslovljavali novinari, su igrali jako dugo zajedno. Devet godina i svake su uspjeli barem doći do polufinala Kupa prvaka i osvojiti naslov prvaka države u kojoj igraju. Izgleda pomalo nestvarno, nezamislivo. I teško dohvatljivo.

Priča o rukometnoj braći se završila 1992. godine kada Portner odlazi u Francusku, pa kasnije i Švicarsku. Nažalost, danas je Portner pokojni, a njegov "rukometni brat" Veselin Vujović neutješan.

''Ogroman šok. Bio je zdrav... Zlatko je kao igrač bio strahovito važan u našoj momčadi, veoma je zaslužan za rezultate koje smo ostvarili. Kada je ključalo, kada se lomio rezultat bio je strahovito hladnokrvan a kako je rodom iz Hrtkovaca, gdje je Gomolava, zvali smo ga "santa leda sa Gomolave". Privatno je bio drugačiji, ćutljiviji, nije se eksponirao kao mi. Bio je jedan od najboljih srednjih bekova, sportista u duši. Otišao je, ali ne i iz naših srca'', rekao je Veselin Vujović. Riječi utjehe teško je mogao pronaći i čovjek koji je u isto vrijeme došao kao i Portner u Metaloplastiku, Jasmin Mrkonja.

''Suze same teku, kao da sam izgubio brata. Bio sam na treningu i telefon mi je bio ugašen. Kada sam završio vidio sam na desetine poruka, pročitao sam njegovo prezime i pomislio da je preuzeo neku momčad u Švicarskoj. Ubrzo sam shvatio što se desilo i vjerujte, ne mogu da dođem sebi. Dosta toga smo prošli lijepog, družili smo se i privatno s obiteljima, često se čuli... Bio je sa suprugom moj gost na kampu prije dvije godine i još tada smo se dogovorili da će doći 2021. kada kamp puni deset godina'', kaže Mrkonja.

Zlatko Portner iznenada je preminuo u Švicarskoj u 59. godini, a njegovo prezime ostaje na rukometnim terenima. Jer njegov sin Nikola je brani za Švicarsku, s Montpellierom je bio prvak Europe. Ipak, sve ono što je ostalo iza Zlatka, teško će moći dostići sin Nikola. Realno. Jer jednostavno je tako.