Tri izbornika, jedanaest zlata za dvadeset i četiri godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neke utakmice vam jednostavno odrede sudbinu. Sportašu pojedincu, klubu, reprezentaciji. I nekada i niste svjesni u prvom trenutku. Što znači pobjeda ili poraz. U ovom slučaju značile su početak jedne velike priče, rađanje dinastije koja je i danas na sceni. Dinastije kakve nismo imali niti u jednom ekipnom sportu. Dinastije koja traje već 27 godina. Francuske rukometne.

Počeli iz C divizije

U veljači mjesecu 1986. godine Portugal je bio domaćin Svjetskog prvenstva C divizije. Ne, nije greška. Stariji ljubitelji rukometa će se sjetiti kako su se nekada igrala recimo kao u hokeju na ledu danas, Svjetska prvenstva A, B odnosno C divizije. Francuski rukomet je bio u povojima, reprezentacija totalno nepoznata. C divizija je značila samo dno svjetskog rukometa. Godinu ranije Francusku je preuzeo Daniel Costantini. Na domaćem terenu su osvojili prvo mjesto i priča se nekako pokrenula. U to vrijeme Jugoslavija je bila Svjetski prvak, Metaloplastika najbolji klub na svijetu, jugoslovenska liga je bila jaka, treneri na glasu.



Sljedeće godine Francuzi su bili u B diviziji. Tu je već bilo jako društvo, jedan Sovjetski Savez, Zapadna Njemačka, pa jedna Rumunija. Jednostavno sistem takmičenja je bio takav, najboljih šest sa Svjetskog prvenstva u Švicarskoj 1986. godine je putovalo u Seul na Olimpijadu, svi ostali su se selili u niži rang. U takvoj situaciji Francuzi nisu mogli biti ni blizu prva dva mjesta na turniru divizije B. Jedno je pripalo Sovjetima, drugo Čehoslovacima.

Francuzi su morali čekati novu priliku, ovaj put su 1989.godine odlučili biti domaćini Svjetskog prvenstva B divizije. Tamo nisu osvojili prvo mjesto, nisu bili niti među prve četiri, ali jesu peti. A šest repreznetacija je osiguralo ulazak u elitu, među najbolje 1990. godine na SP u Čehoslovačkoj. Na kraju se ispostavilo da je pobjeda protiv Danske 23:21 u susretu drugog kola drugog kruga za Francusku bila presudna. Tko zna što bi se dogodilo da su Francuzi izgubili?

Golić, Hasanefendić, tata Karabatić...

Nisu, Francuska je završila kao treća u grupi, pa je u razigravanju za peto mjesto savladala i Švicarsku. Već tada su Francuzi pokrenuli jednu vrstu rukometne revolucije. Francuski rukometni savez je krenuo u stvaranje jake lige, ako već zbog politike nisu mogli u Francusku doći Sovjeti ili Rumunji, jesu Jugoslaveni.



Treneri i igrači. U Francuskoj su već kao treneri radili između ostalih radili Boro Golić, Branko Karabatić (otac braće Karabatić), Sead Hasanefendić, među prvim velikim igračima otišao je Mile Isaković, fenomenalno lijevo krilo Metaloplastike. Za njim će krenuti Zlatan Saračević, Mirko Bašić, Irfan Smajlagić, Zlatko Portner, Andrej Golić. Zanimljivo u to vrijeme u Francuskoj je igrao i Mostarac Željko Anić koji će kasnije biti prvi kapetan reprezentacije BiH na Mediteranskim igrama 1993. godine, dok će njegov sin Igor kasnije osvajati naslove s francuskom reprezentacijom.

"Jednostavno odlučili su učiti od najboljih, revolucija je u francuskom rukometu počela s trenerima i igračima čije prezime završava na ić", rekao je jednom prilikom Anić.

Francuzi su već tada imali jaku ligu, svijet je polako upoznavao Costantinijevu družinu. Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine Francuska je bila deveta. Pobijedili su Island 29:23 i izborili Olimpijadu u Barceloni. To je bila ta utakmica sudbine jer deveto mjesto je bilo posljednje koje je vodilo na igre. Island će kasnije uskočiti kao deseti ali tek nakon sankcija Jugoslaviji.

"U Francuskoj je sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka donesena politička odluka da se sport podigne na visok nivo. To je bio temelj za sve naredne uspjehe njenih sportista, a rukometaši su možda na najbolji način iskoristili vjetar u leđa koji su dobili od države. Počeli su da „kradu” zanat od tadašnjih rukometnih velesila, uključujući i od Jugoslavena. Nakon određenog vremena to su posložili u cjelinu. Klubovi su počeli ozbiljno da rade, na početku je to bilo pet- šest igrača koji su bili profesionalci, kasnije tu dolaze privatnici, kompanije. Za par godina Francuzi su imali brončanu medalju u Barceloni, razvili su sistem", sjeća se Isaković koji je trenirao jednog od najvećih svih vremena Jacksona Richardsona. Isaković je kao igrač s Créteilom igrao finale Kupa Kupova. Kao trener OM Vitrollesa će ga osvojiti četiri godine kasnije.



"Bila su to druga vremena, tada rukomet nije bio toliko jak u našoj zemlji. Bilo je to vrijeme kad su u Francusku počeli dolaziti mnogi igrač iz bivše Jugoslavije koji su nam prenosili 'znanja' takozvane jugoslavenske škole rukometa. Nešto se od toga 'primilo' i zato smo sada tako dobri", kaže Jackson.

Počelo u Barceloni

Pascal Mahé, Alain Portes, Jackson Richardson, Stéphane Stoecklin, Frédéric Volle su najavili ono što će doći kasnije. Od Barcelone do danas Francuska je bila šest puta svjetski prvak, tri europski, na Olimpijskim igrama su povezali dva zlata. Nakon Barcelone upoznali smo (teško ih je sve velike nabrojati) Kervadeca, Anquetila, Martinija, Omeyera, Fernandeza, Dinarta, Narcissea, Guillaumea i Bertrand Gillea, Golića, Anića , braću Karabatić i mnoge, mnoge druge. Naravno, nije bilo sve idealno,nekada se nisu osvajale medalje, nekada su u Francuzi znali podbaciti.

"Polufinale Olimpijskih igara 1996. godine u Atlanti. Izgubili smo tu utakmicu 24:20 jer smo mislili da protiv Hrvata treba ići na snagu, a zaboravili smo igrati rukomet. To je bilo potpuno glupo. Forsirali smo. Taj poraz mi je teže pao nego onaj u finalu SP-a 1993. Tad su nas Rusi pobijedili, bilo je 28:19, približili su nas poniženju. Ta utakmica ostala mi je u gorkom sjećanju, ali dobro nam je došlo to iskustvo u finalu SP-a na Islandu za dvije godine. Tada smo još učili rukomet, upijali smo od boljih od nas i s vremenske distance mislim da je francuski rukomet puno više profitirao od tog teškog poraza od Rusije nego što smo dobili od nekih pobjeda i trijumfa. Tada smo shvatili da ništa neće pasti s neba, da moramo spustiti noseve i biti ponizni. Učiti, raditi i tražiti savjete. Taj recept kasnije je postao standard francuskog rukometa i zato je on sad tu gdje jeste", za francuske medije uoči finala SP-a 2009. u Zagrebu između Hrvatske i Francuske rekao je čovjek koji je na klupi Francuske od 1985. do 2001, Daniel Constantini.



Kada je Constantini otišao mnogi su misli da će doći do velikog pada, ali to se nije dogodilo. Claude Onesta, tvorac "Les Expertsa" je za 15 godina osvojio sve što se moglo osvojiti (nekoliko puta). Kao francuski izbornik bio je prvak svijeta 2009., 2011. i 2015. godine. Dvostruki je olimpijski prvak (2008., 2012.) te trostruki europski prvak (2006., 2010., 2014.). Godine 2010. proglašen je za najboljeg trenera svijeta. Par mjeseci prije SP u Francuskoj 2017. godine palicu je predao nekadašnjim učenicima Didieru Dinartu i Guillaumeu Gilleu.

"Ovaj je posao postao pretežak za samo jednu osobu. Didier i Guillaume su sada odgovorni za svoje odluke. U ovoj priči ne postoji broj jedan i broj dva. Ne znam kako će završiti njihova priča", rekao je tada Onesta koji je preuzeo ulogu direktora reprezentacije.

Didier i Guillaume nisu loše počeli, jedno zlato na svjetskom, pa bronca lani u Hrvatskoj. Nije loše za početak, za nastavak dinastije.