Baltički tigrovi i balkanski međedi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nešto manje od pola godine, dvojica od trojice premijera baltičkih zemalja su podnijela ostavke. Prije nekoliko dana estonski premijer Andrus Ansip je podnio ostavku kako bi svojoj stranci otvorio prostor na idućim izborima zbog birača zasićenih strogom fiskalnom politikom nametnutoj tijekom globalne financijske krize.

Krajem prošle godine, latvijski premijer Valdis Dombrovskis je podnio ostavku nakon urušavanja supermarketa u kojem su poginule 54 osobe. Kao razlog ostavke je naveo moralnu odgovornost.

Pogrešno bi bilo interpretirati ove činjenice kao znak političke nestabilnosti u baltičkim zemljama. S obzirom na povijesni kontekst, pravilnije bi ih bilo shvatiti kao znake političke odgovornosti.

Kroz političko-ekonomski pregled razvoja tri susjedne post-komunističke države, Estonije, Latvije i Litve, pokušajmo otkriti zašto tri susjedne post-komunističke države, BiH, Hrvatska i Srbija, nisu ostvarile niti političku, niti ekonomsku stabilnost, te se još uvijek oporavljaju od pada komunizma od prije skoro četvrt stoljeća.

Povijesni kontekst

Dok baltička strana ima komparativne prednosti zašto je uspjela u tranziciji, balkanska strana također često koristi alibi zašto nije uspjela. Taj alibi je rat od 1991. (a negdje i od 1992.) do 1995. (a negdje i do 1999.). Međutim, balkanske zemlje su započele političko-ekonomsku tranziciju ranije nego baltičke zemlje koje su te 1989. još uvijek strepile od volje Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta.

Valja podsjetiti kako je Jugoslavija krajem '80-ih, putem takozvanih Markovićevih reformi, doživjela svoj labuđi pjev, barem u ekonomskom smislu. Kratkoročni efekti ovih reformi se mogu prepoznati u padu inflacije i stabilizaciji valute, dok se o dugoročnim efektima može tek spekulirati jer su ubrzo Ante Marković i njegovi reformisti na prvim višestranačkim izborima izgubili potporu birača koji su se prepustili, u većoj ili manjoj mjeri, nacionalističkoj mitomaniji. Valja naglasiti kako su Markovićeve reforme predviđale veću ekonomsku i političku neovisnost republika unutar SFRJ. Istovremeno su najjača republička rukovodstva zloupotrijebila „odriješene ruke“ i srušila set Markovićevih reformi.

Nešto sjevernije, u pribaltičkom SSSR-u, također su se probudile nacionalne težnje, a pod Gorbačovljevom politikom detanta ubrzo su i ostvarile nezavisnost. Ostvarivanje nezavisnosti od SSSR-a je proteklo relativno mirno. Nove prepreke su se tek javljale: kako ostvariti političku i ekonomsku tranziciju?

Baltičke zemlje su uspjele u ranim pokušajima obuzdavanja inflacije, pa čak i hiperinflacije, ali je to rezultat odgovornog političkog vodstva država, koja su spremno prihvatila političku tranziciju kao glavno oruđe ekonomske tranzicije. Ostale zemlje, posebice Bugarska i Rusija, a kamoli post-jugoslavenske zemlje tranziciju još uvijek nisu prebrodile.

Privatizacija se pokazala kao jedna od najvećih prepreka uspješnoj tranziciji. Dok su se baltičke zemlje orijentirale ka pojedinačnoj privatizaciji, balkanske zemlje su krenule u sveukupnu privatizaciju. S političkim manirima preuzetim iz komunizma, balkanske zemlje su privatizaciju temeljile na političkoj podobnosti, nepotizmu i poznanstvima, te dolazi do bujanja ortačkog kapitalizma koji je klijentelističkim pristupom prema novim kapitalistima gradilo vlastitu političku bazu. U Hrvatskoj je, iz komunizma, preuzet sustav povlađivanja širokim grupama stanovništva bez realnih osnova kako bi se osigurao neodrživi socijalni mir, kao na primjer zaposlenima u javnom sektoru, braniteljima, poljoprivrednicima...

Utjecaj susjedstva

Na političko-ekonomske mijene koje su uslijedile u tranzicijskim zemljama, susjedne zemlje su imale značajan utjecaj. Baltičke zemlje sa značajnom ruskom manjinom su imale sve predispozicije za kreiranje novih kriznih žarišta u Europi. Za vrijeme i netom nakon odvajanja od SSSR-a, baltičke zemlje su naglašavale neutralnost kao glavnu smjernicu njihove vanjske politike, što je bilo dovoljno da se umiri Rusija koja je svoje snage usmjeravala na održavanje političke stabilnosti nakon pokušaja državnih udara 1991. i 1993. te nešto kasnije čečenske krize.

Oslabljena unutarnjim problemima i nedostatkom definirane politike prema novonastalim državama, Rusija nije pokušala iskoristiti rusku manjinu načinom na koji je trenutno koristi prema Gruziji i Ukrajini. Baltičke zemlje su dakle, svjesne mogućeg budućeg ruskog intervencionizma, u početku nastojale primiriti Rusiju, ali razvojem čečenskog sukoba, njihova politika se mijenja i kao glavni vanjskopolitički cilj se postavlja ulazak u NATO. Litva je još početkom 1994. samostalno aplicirala za primanje u članstvo NATO-a, što je kasnije otvorilo vrata Estoniji i Latviji.

U ovom primjeru se može primijetiti koliko je važna bila međusobna koordiniranost baltičkih država u odnosu prema Zapadu, ali i prema Rusiji. Niti jedna baltička država nije nastojala iskoristiti odnose s Rusijom kako bi ostvarila neke svoje ciljeve u odnosu na drugu državu.

Ako se odnos baltičkih država i Rusije može smatrati jednim od glavnih prepreka u političkoj tranziciji prema modernim demokratskim društvima, isto se može primijeniti i na odnos Bosne i Hercegovine, Hrvatske i, u vrlo maloj mjeri, Slovenije prema Srbiji. Naime, još 1989. na sastanku Milošević-Jović-Kučan, Slovenija je dobila odriješene ruke za samostalnost ukoliko ne bude podržavala Hrvatsku u istim težnjama.

Razlika između Srbije i Rusije u ovom slučaju je ta što je Srbija početkom '90-ih represijom privremeno riješila problem „vlastite Čečenije“ – Kosova, te u tome što je srbijansko vodstvo bilo monolitno u vanjskopolitičkim ciljevima. Pod egidom „samoodređenja naroda“, a ne ustavom zagarantiranog „samoodređenja republika“ nastojao se ostvariti plan „očuvanja Jugoslavije“ bez cijele Slovenije, i bez sjeverozapadne Hrvatske, što su u brojnim intervjuima potvrdili i sami protagonisti ovih događaja – Slobodan Milošević i Borisav Jović. Kontradiktornost ovoga plana se očitovala u čuvenom sastanku Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu s početka 1991. Iako detalji s ovoga sastanka nikad nisu službeno objavljeni, nagađanja koja su krenula i s političkog vrha tadašnje Jugoslavije su vezala zaključke sastanka sa sudbinom Bosne i Hercegovine u slučaju raspada Jugoslavije.

Istovremeno, stav muslimanskog (kasnije bošnjačkog) vodstva u BiH prema budućnosti Jugoslavije je bio nekonzistentan i sastojao se od suzdržavanja od neovisnosti, pa čak i integralnog jugoslavenstva, do zahtjeva za izlaskom iz zajednice.

Međusobni odnosi država u nastanku, nedefiniranost ciljeva, preuzimanje miloševićevskog prije nego havelovskog pristupa razrješenja krize, te odlučno narodno odbijanje prije spomenutih političko-ekonomskih reformi Ante Markovića, dovele su do toga da je tranzicija započeta 1989. u Hrvatskoj pauzirala u razdoblju od 1991. do 1995., u Srbiji i do 2000., a u BiH i do danas.

Uspjeh i neuspjeh političke tranzicije

Politički model koje su preuzele baltičke države nakon osamostaljenja je bila neupitna demokratizacija, i u tome su se pokazale uspješnijim od ostalih post-sovjetskih i post-jugoslavenskih država. Ipak, i razlike među njima postoje. Iako su u Estoniji i Litvi zabilježeni korupcijski skandali koji uključuju visokopozicionirane političare, ovakvi slučajevi se pokazali više kao ekscesi, nego kao pravilo.

S druge strane je Latvija za koju se ne može potvrditi da je uspješno realizirala problem političkog klijentelizma u odnosu na privredne subjekte. Štoviše, prema istraživanju koje je uradila Anna Grymala Busse sa Weiserovog Centra za Europu i Euroaziju, Latvija je rangirana posljednjom među post-komunističkim zemljama članicama Europske Unije na ljestvici političko-ekonomskog klijentelizma.

Razlog za ovo se može potražiti u tome što je Latvija u vrijeme SSSR-a, za razliku od Litve i Estonije, imala najmanji stupanj autonomije na prostoru baltičkih zemalja u odnosu na moskovsku politiku. Razina sudjelovanja latvijske komunističke partije u provođenju politike Kremlja je bila skoro pa potpuna, i upravo taj nedostatak autonomije, pa čak i u njenom najnižem obliku, je rezultirao prenošenjem komunističke prakse eksploatiranja privrede u političke svrhe do razine direktne korupcije i u post-tranzicijskom dobu.

Ipak, i latvijski primjer je neusporediv s post-jugoslavenskim kontekstom. Ukoliko se analiziraju postojeće (i prijašnje) vladajuće nomenklature u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, vidljivo je da većina kadrova zapravo dolazi iz nekadašnjeg komunističkog i vojnog miljea. Makijavelistički koristeći ideologiju kao sredstvo za ostvarivanje cilja, političke strukture, od takozvanih nacionalističkih do takozvanih socijaldemokratskih zapravo primjenjuju praksu totalitarnih režima.

Jedna od glavnih odlika takvih sustava je vladanje dekretom, a najočitiji primjer toga je Bosna i Hercegovina. Iako nominalno višestranački, današnji politički sustav u BiH je skup triju odvojenih političkih zajednica. Političke odluke najviše razine se donose na način primjereniji kongresima 19. stoljeća – na sastancima stranačkih vođa. Nije ni čudno stoga što su rezultati takvih odluka sličniji kraju 19. i početku 20. stoljeća, nego 21. stoljeću. Vladanje dekretom u okviru tih partikularnih političkih (a samim tim i nacionalnih) zajednica u BiH je argumentirano upravo donošenjem političkih odluka na međustranačkim „kongresima“.

I skoro bezrezervna potpora birača prema ovakvom političkom sustavu, a koja je vidljiva na izborima još od 1990., se može objasniti primjerom iz Latvije. Naime, visoka industrijaliziranost komunističkih društava, pa i tadašnje SR BiH, je dovela do toga da je i obrazovni sustav prilagođen toj vrsti ekonomije. Tehničko obrazovanje nauštrb humanističkog, te upliv nezaobilazne političke edukacije, je dovela do politički indoktriniranog radništva koje bespogovorno prihvaća ideje političkog vodstva, bilo ono kao nekad komunističko, ili kao danas nacionalno. Estonija i Litva su još u sovjetsko vrijeme, slučajno ili ne, izbjegli ovu zamku te su stvaranjem akademske infrastrukture na humanističkim studijima, stvorili generaciju koja će padom komunizma ostvariti uspješnu političku tranziciju.

Baltički tigrovi i balkanski međedi

Post-komunističke baltičke zemlje, uključujući i Latviju, su, bezrezervno govoreći, uspjele ostvariti uspješnu tranziciju u demokratsko društvo sa slobodnim tržištem. Štoviše, i prije njihovog zajedničkog ulaska u Europsku Uniju 2004., Estonija, Latvija i Litva su imale najvišu stopu ekonomskog rasta u Europi. To im je donijelo nadimak „baltičkih tigrova“ po uzoru na one azijske, ili „keltskog tigra“ – Irske.

Međutim, takve naglo rastuće ekonomije su posebno osjetile utjecaj globalne recesije krajem prošlog desetljeća, što je dovelo do još višeg pada u odnosu na prijašnji rast. Ipak, politička stabilnost i zrelost su rezultirale da su ove tri zemlje već 2011. uspjele izaći iz recesije, ostvarujući pritom najveći ekonomski rast u Europskoj Uniji.

Istovremeno, zbog razloga navedenih ranije, balkanske zemlje – Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija, još nisu ni blizu ekonomskoj, pa i političkoj stabilizaciji. Usporenost reformi, pogotovo u Bosni i Hercegovini, je direktno vezana za političku stagnaciju. Ulazak u Europsku Uniju, kao garant dugoročnoj stabilnosti države, se ne može predvidjeti jer ni osnovni kriteriji za početak pregovora nisu ispunjeni.

Hrvatska, iako članica EU, se još uvijek bori kako da ispuni ekonomske mjere za stabilizaciju, neke od njih započete još za vrijeme Ante Markovića, a koje se odnose na smanjenje potrošnje u javnom sektoru i preusmjeravanje tog kapitala u poticanje privatnog poduzetništva.

Za to vrijeme Srbija, opterećena pitanjem Kosova, i unutarnjom političkom nestabilnosti (pitanja koja traju već više od 20, pa i 30 godina) je ipak započela pregovore za ulazak u članstvo. S obzirom na heterogen pristup najjačih političkih stranaka ulasku u Europsku Uniju, pitanje je hoće li Srbija ove pregovore ikada i završiti.

Tromost i usporenost u provođenju političkih reformi, kao preduvjet za one ekonomske, se može protumačiti kao zimski san balkanskih država koji traje već više od 20 godina. Nije stoga pregrubo ako se ove zemlje nazovu „balkanskim međedima“.