Copy/Paste uvijek, Copyright teško!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Možda ste zapazili, a možda i niste, jer to su jako mala slova, a mi mala slova uglavnom ne čitamo zar ne? Ma znate, ma koliko su mala morali ste ih barem krajičkom oka zapaziti, recimo još u ono davno doba kad ste uzeli u ruke prvi CD, pa na njemu lijepo stajalo: 'Sva prava proizvođača i vlasnika snimljenog djela pridržana. Zabranjuje se presnimavanje, javno izvođenje i radiodifizija snimljenog djela'.

Sjećate li se? Ma, da su ih napisali na bilbordu i uvećali da je svako slovo od metra opet ne bismo marili, jer uvijek smo radije CD-e kupovali od pirata (koji su nekim čudom na svoje CD-ove pisali ovo isto!), a danas downloadiramo muziku i filmove, čak i gledamo putem nekog streama, uzimamo tuđe fotografije, otimamo softvere, a da i dalje ne marimo ni za čija prava osim onih svojih. A i zašto bi, tko nas to tjera?

Doista, to bi pitanje moglo biti ujedno i odgovor na naše stanje s copyrightom, naš odnos prema autorskim pravima i uopće našu percepciju zemlje u kojoj živimo i svijeta oko nas.

Bosna i Hercegovina, zemlja piraterije i ilegalnog downloada, zemlja nemarnog copy/pastea, baš poput nekih drugih 'istočnih' zemalja uglavnom ne mari za ono što je na zapadu već odavno zakonski regulirana stečevina, i dok Zapad, u našem slučaju EU, konstantno radi na poboljšanju, izmjenama i dopunama zakona i direktiva u vezi s autorskim pravima, u nas stvari prečesto stoje u mjestu, iako, začudit ćete se, mi imamo zakone koji štite autorska prava, ali je u praksi sve to maglovito.

Što je to autorsko pravo?

Teorijski gledano, autorsko pravo je tekovina moderne civilizacije i posljedica razvoja društva. Po autorskom pravu se razlikuje uređeno društvo u kojem se štiti ideja i napor autora da stvori neko djelo od zemlje u kojoj je hajdučija svake vrste svakodnevna, pa tako i na polju autorskih prava.

Autorsko pravo je pravo koje uživaju autori književnih, znanstvenih i umjetničkih djela (film, glazba, fotogrtafija, slikarstvo..), a koje im daje isključivo pravo korištenja ili odobravanja drugima korištenja svog djela, a uključuje i sustav zaštite tih prava.

U objektivnom smislu, ono je sustav pravnih pravila i načela koje reguliraju prava koje zakon dodjeljuje autoru djela. Autorskim pravom se štiti djelo koje je izražaj ideje ljudskog uma, bez obzira na vrstu ili kvalitetu izražaja. Kao dio međunarodnog privatnog prava, autorsko pravo i srodna prava, sastavnice pravnog područja intelektualnog vlasništva, imaju naglašeno međunarodno-pravno obilježje.

Međutim, kao dio unutarnjeg prava, svaka država donosi i vlastite unutarnje propise koje uređuju ovo područje, ali na načelima šire zajednice zemalja, jer danas autorsko pravo, u doba interneskih komunikacija, itekako prelazi granice država i ne predstavlja problematiku kojom bi se bavila samo jedna zemlja.

Pravna regulativa u EU

Borba na zaštiti autorskih prava je povijesno gledano bila duga i mukotrpna. Oism univerzalnih konvencija donesenih tijekom zadnjih desetljeća, EU je konstantno radila na poboljšanju zakonskih akata kojim bi se zaštitila autorska prava.

Još prije dvadeset i tri godine donesena je prva Direktiva 91/250/EEC od 14. svibnja 1991.o zakonskoj zaštiti računalnih programa, a s vremenom izdvajamo Direktivu Vijeća EU 92/100/EEC od 19. studenoga 1992. koja se odnosi na pravo iznajmljivanja i pravo posudbe te na određena prava srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva, zatim Direktivu Vijeća EU 93/98/EEC od 29. listopada 1993. kojom se harmonizira rok zaštite autorskog prava i nekih srodnih prava, pa Direktivu Vijeća EU 93/83/EEC od 27. rujna 1993. o koordinaciji nekih pravila koja se odnose na autorsko pravo i srodna prava primjenljivih na satelitsku radiodifuziju i kabelsku TV.

Lako je zaključiti da je još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća autorsko pravo bilo zaštićeno u granicama EU. Mi smo nakon izlaska iz rata slabo radili na uspostavljanju sličnog sustava u Bosni i Hercegovini.

U međuvremenu je EU dodatno definirala svoje zakonodavsto naspram autorskih i inih prava s kojima su autosrak prava komplementarna. Izdvajamo tako Direktivu 2001/84/EC Europskog Parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2001. o pravu slijeđenja u korist autora izvornika umjetničkog djela ili Direktivu 2001/29/EC Europskog Parlamenta i Direktivu Vijeća Europe od 22. svibnja 2001. o harmonizaciji određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informatičkom društvu. Tu se definiralo autorsko pravo u vrijeme naglog razvoja interneta i početka vremena kada su razni fileovi počeli naprosto letjeti žicama od kompjutora do kompjutora.

EU se, usprkos naporima i dalje bori za ujednačavanje kriterija i na djelu je projekt koji bi kulminirao zajedničkim europskim digitalnim tržištem, koje bi trebalo nastupiti naredne godine.

No, i sama EU pokušava prevazići teškoće - danas je u pojedinim EU članicama ilegalno kopiranje softwarea i digitalnih sadržaja strogo kažnjivo, ali neke EU članice taj problem u praksi praktički prešućuju. Slično kao i u Bosni i Hercegovini.

Zaštita autorskih prava i intelektualnog vlasništva samim tim je prilično drugačija od zemlje do zemlje i neusuglašena. Zlouporaba interneta također ne podliježe istim sankcijama u svim državama EU.

I dok EU, rekli smo, intenzivno radi na stvaranju zajedničkih vrijednosti pod idejom zajedničkog digitalnog tržišta, Bosna i Hercegovina i dalje živi izvan toga, makar na papiru postoje zakoni kojima se regulirala prava autorskog vlasništva.

Imamo državni zakon, ali...

Prije četiri godine Parlamentarna skupština Bih donijela je Zakon o autorskim i srodnim pravima (03.08.2010.), a na isti nadnevak usvojen je Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskih i drugih prava. Vidimo, zakonska regulativa postoji, ali je u praksi za sada ne viđamo često. Autorsko pravo je, kaže Zakon, jedinstveno pravo i traje za života autora, uključujući i period od 70 godina nakon njegove smrti.Kod kolektivnih djela rok od 70 godina počinje da teče od dana zakonitog objavljivanja djela. Istekom rokova trajanja autorskog prava autorsko djelo prestaje da bude autorskopravno zaštićeno, što znači da se sa stanovišta autorskog prava može slobodno koristiti.

Autorsko djelo nije stvar. To je nematerijalno dobro na kojem autor ima autorsko pravo. Knjiga, slika ili CD predstavljaju stvari na kojima njihovi vlasnici imaju pravo vlasništva na materijalnom predmetu, ali ne i vlasništva na zakonskim pravima datim autoru koji zadržava autorska prava na samom djelu.

Kupovinom knjige u knjižari ili slike u umjetničkoj galeriji kupac, u pravilu, stječe samo pravo vlasništva na stvarima (papiru, platnu, okviru...). Drugim riječima, vlasnik slike ne bi, npr., mogao dalje umnožavati djelo likovne umjetnosti, niti ga mijenjati dodavanjem novih elemenata ili prizora.

Slična situacija je s vlasnikom knjige, koja mu ne daje pravo da djelo književnosti inkorporirano u njoj, naprimjer, prevodi na neki strani jezik, ili da ga audiovizuelno prilagođava bez dozvole autora. Da ne govorimo o fotografiji, gdje danas mnogi svjesno krše autorsko pravo uzimajući sliku bez dozvole i prepravljajući je bez dozvole, često joj dajući pogrešan kontekst. Glazbu da ne spominjemo, nečiju pjesmu može javno izvoditi kome padne na pamet…

Praksa je problem

U praksi se pokazuje pravo lice našeg društva. Neki pomaci na podizanju svijestio autorskim pravima postoje, kako kod autora, tako i kod onih koji autorska prva krše. Pojavljuju se udruženja, rade se savjetovališta i seminari, umrežuju se autori iz zemlje i regije s ciljem međusobne rezmjene saznanja. Međutim, bez dugotrajnih napora šire zajednice neće biti vidnog pomaka.

Također „naša posla“ znaju čitav proces prekinuti ili unazaditi. Na primjer, uzmimo događanja oko agencije "Sine Qua Non" , koja se u opisu posla bavila kolektivnom zaštitom autorskih prava glazbenika,a kojoj je Institut za intelektualno vlasništvo prije par godina oduzeo licencu zbog netransparentnosti poslovanja, pa onda zbivanja oko asocijacije AMUS (Asocijacija kompozitora – muzičkih stvaralaca BiH), koja je potom nastala s istom namjerom, ali koju se opet po često nalazi po medijima.

Emiteri u BiH plaćaju AMUS-u autorska prava, koja bi agencija onda trebala isplaćivati autorima, ali se svako malo pojave medijski natpisi u kojima se sumnja u transparentnost udruženja, a javljaju se i zakinuti autori, te prevareni emiteri.

Sve to obeshrabruje subjekte koji bi trebali više razmišljati oko autorskih prava, pa i same autore da se udružuju u bilo kakve interesne skupine ne bi li svoja prava i ostvarili.

Dojma smo da malo znamo o autorskim pravima i da autori olako odustaju od traženja istih. Razloga je mnogo, ali čini nam se da je glavni nebriga države oko popularizacije i implementacije vlastitih zakona.